Lažno predstavljanje

Tamo u ono vrijeme, par godina nakon Olimpijade u Sarajevu, postojali su neki ljudi koje je izrazito živciralo to što olimpijski grad opet polako ide putem kolotečine i, nakon što je u svijet otišla slika jedne skladne, uredne i beskrajno otvorene urbane zajednice, grad opet tone u nemar i javašluk. Neki od tih ljudi dosjetili su se da Sarajlije i njihove goste pripomenu kako je osnovna kultura življenja u gradu ne bacati smeće oko sebe, prljati grad kako ti padne na pamet i razvijati i dalje nekakvu svijest o urbanom ponašanju.

U tu svrhu snimljena je i serija video spotova, a meni se u pamćenje urezao onaj s legendarnim Kemalom Montenom. U spotu Kemo, zamišljam ga u bijelom sakou ili barem džemperu, hoda ulicom, zamislit ću da je bila Ferhadija, bivša Ulica Vase Miskina, i pokraj njega prolazi momak u svojim kasnim dvadesetim, fakinski vadi kutiju, pripaljuje cigaretu i onda baca praznu kutiju na tlo. Na to se Kemo okrenu prema njemu i reče – Halo, momak, nešto vam je ispalo! Momak će Kemi – Da, ali to meni više ne treba! A Kemo će mu poučno i učtivo - Da, ali ne treba ni ovom gradu!

Kemo trejls

Zadržavam pravo da sam ponešto propustio iščupati iz riznice sjećanja, ipak je to bilo davno. I makar se i danas ponekad na Youtubeu ili drugdje može naletjeti na stare reklame, ja ovu nikad više nisam vidio. Što svakako ne znači da je izgubila na aktualnosti. Čak što više, u međuvremenu nismo postali niti bolji, a niti više civilizirani. Kako u Sarajevu, a pogotovo ovdje, u turističkom biseru zemlje.

Urbani način života kod nas teško da se uklapa u čak i najosnovnije postulate urbanog života u najsuvremenijim gradovima, što se zapravo najbolje vidi uživo. I nije to samo pitanje smeća, to je pitanje apsolutno svega, gdje uvijek i vazda naš balkanski mozak radi po principu onog fakina iz reklame koji gužva i baca kutiju cigareta na ulicu  - Da, ali to meni ne treba!

Od komunalaca koje ćete ponekad vidjeti kako utrpaju smeće u kamion i onda ih briga je li ono ispada po cesti, a često ispada, preko vozača kamiona kojem sipi pijesak na kolnik ili mu krupno kamenje skače tamo ovamo, pa završi skačući po magistrali u potrazi za tuđim vjetrobranskim staklom, pa sve do onoga koji prevozi duži, viši ili širi teret nego li smije, ali po sistemu APP (ako prođe, prođe) – a uvijek prođe – ugrožava sve druge u prometu.

Ispravka krivog naroda

Svi oni se ponašaju kao onaj iz spota. Ja znam što je meni dobro, ali valja li vama – briga me! I, u osnovi, tako se ponašamo i mi koji to vidimo. Čak i ako nam smeta, puno prije ćemo napraviti to isto, nego ustrajati u ispravljanju Krive Drine!

Idemo dalje, bacanje krutog otpada nakon renoviranja kupatila. Odbacivanje starih kauča i bojlera. Cuganje na zidiću i ostavljene poluprazne boce i limenke na parkingu između auta, točno da netko sutra, još onako „izasna“ na njima podere gumu.

Radovi ostavljeni na pola puta, bilo da se radi o pločnicima, zemljanim radovima u parkovima ili postavljanju rasvjete – s čestom pojavom da se ostavljaju nezaštićene žice od struje ili gola armatura koja čeka nekoga da se nabode.

I sve to je samo zagrijavanje za majku svih naših bezobraznosti – gradnju koliko ja hoću, dokle hoću, kako hoću i gdje ja hoću. Odbacivanje svake mjere kao prazne kutije cigareta. Zadovoljiti prvo i samo sebe, umnožiti svoje, razvući do „mrginja“ i bez obzira zatvaraš li kome zrak, vidik ili prirodan tok. Sve u stilu - Meni red ne treba, a očito ni ovom gradu!

Rezultat iz real

Gdje god se okreneš naiđeš na rezultate razmišljanja da svatko gleda samo sebe, a ostali ga ne zanimaju. Od zdravstva, školstva, sudstva…o javnim poduzećima i institucijama da ne govorim, pa sve do svakog drugog aspekta našeg življenja.

Zapravo, svi putevi vode do čistog zadovoljenja forme, usput i privatnih prohtijeva i ambicija (preko tuđih leđa) i konačno – što smo u prošloj kolumni rasvijetlili – bez imalo osjećaja odgovornosti i straha od suda, pa makar i suda javnosti. Ako nešto pođe mimo željenog, brže to zamaskiraj nekim međunacionalnim sporom dvije strane ili skreni temu u drugi rukavac.

Jedno vrijeme smo, kad smo kod pločnika, imali baš široku akciju popločavanja bivših trotoara. Sada su one cigle, zovu ih betonskom galanterijom, na puno mjesta u gradu već propale u podlogu ili ih je „nabubrilo“ korijenje najbližeg drveta, ali teško da nekoga brine ta pojava. Jednom odrađeno, kao da će trajati orlovim vijekom…jer koga uopće briga?

No, i to su tek najvidljiviji rezultati tog načina razmišljanja. Ono, na prvu. Stvari ionako uvijek treba gledati dublje. Suštinsko ponašanje ljudi ovdje je po tom istom principu – Meni ovo ne treba! Pritom ti trebaju prava, ali obaveze ni u kojem slučaju! Svi bi mi da grad funkcionira, da je čist i uslužan, ali ne bi se za to vrući vode napili, niti prešli po ćelopeku na drugu stranu ulice. A kamoli da bi se zbilja podmetnuli da stvari budu ispravne. Kamoli da bi imalo trpjeli da nekako na kraju bude drugačije. Kamoli da bi se žrtvovali za malo više uređenja.

Ruka ruku mije…

Bacanje kutije cigareta na ulicu, bilo pješice ili iz automobila, naša je osobna karta, identitet po kojem se poznajemo. I oni koji nisu pušači imaju svoje momente, baca se daleko od sebe sve i svašta. Ponekad javno, ponekad tajno, bez imalo premišljanja i bez imalo svijesti o tome gdje sve to završava i koliko nam to može zla donijeti.

Naša savjest zatrpana je u vrtačama oko gradova, blizu izvora vode koju pijemo. Naše smeće gori na mostarskom Uborku ili čapljinskoj Adi, ali nas zbilja to ne brine dalje od onoga da smo ljuti jer trenutno smrdi. Čim prestane gorjeti i smrdjeti za nas je slučaj riješen.

Svi smo mi puno više onaj lik koji baca kutiju cigareta pred Kemom, nego što smo Kemal Monteno. Jer, Kemo je, pokoj mu duši, u spotu zapravo papak. Čovjek koji brine za širi kontekst i čovjek koji, pazi sad, ima muda upozoriti nekoga da to što radi ne valja. Danas je premalo Kemala Montena, ne samo kao pjevača, nego kao onog Keme iz spota.

…a obraz više zaradi nego obadvije!

Danas šutimo, ne zato što nužno nemamo muda, makar se i o tome može jako puno pričati, nego zato što je gotovo svatko od nas onaj momak s kutijom cigara, a malo tko Kemo.

Kemo je naporan i dosadan. Momak je slobodan i kul. Momak možda radi prekršaj, ali nismo li svi mi uvijek na rubu istog? On baca bez predumišljaja, mi često radimo bilo što bez predumišljaja, samo da zadovoljimo sebe i isključivo sebe.

U našoj viziji života i slobode, Kemo je izmišljen lik, neprirodna pojava. Onaj wannabe fakin, to smo mi! I otud šutnja i otud trpljenje – jer kako drugim fakinima reći da se ne slažeš s njima? Jedino eventualno možeš biti nezadovoljan jer su malo veći fakini od tebe, više ih boli neka stvar za norme – i ugrabili su, shodno tome, više od tebe.

Sve drugo je lažno i nelegitimno predstavljanje.