Kontrolirani rizik

Rekoh sam sebi kako neću o izborima. Uostalom, kolege Božović, Jurič i Mlakić već su se pozabavili temom – i sve je, manje ili više rečeno. No, moram i ja koju pisnuti, barem neću previše.

Mrtvi, složili smo se, od ovih izbora više ne daju glas. Što je dobro. Zato uglavnom glasaju umrtvljeni. I to je u redu, sve dok je umrtvljenima dobro.

A dobro im je. Jer, ma koliko se neki trudili pokazati kako se ovdje ne živi dobro i kako smo na dnu svakoga dna, postoje pokazatelji, a i golim okom se dadne vidjeti, kako to niti je pravilo, a niti iznimka – no, postoji vidljiv i prilično debeo spektar onih koji ovdje čak i uživaju život.

Tu varijablu svi oni koji stalno pozivaju na nekakve promjene uopće ne uzimaju u obzir. Jednoj velikoj masi ljudi u Bosni i Hercegovini je dobro. Nekima je jako dobro, čak i odlično, nekima je vrlo dobro, nekima je bolje nego su ikad mislili da će im biti, zato su se i (i)zborili, a mnogima i sasvim dovoljno dobro da ne žele riskirati nekakvu, sve više apstraktnu promjenu na neko nejasno bolje, koja bi, možda, mogla rezultirati, ukoliko eksperiment ne uspije, i posve opipljivom promjenom na gore.

U gori gori zelen bor

Naravno, nije im možda dovoljno dobro koliko katkad misle da bi im trebalo biti, pogotovo kad se krenu odmjeravati s rodbinom iz Minhena, Beča ili Zagreba, možda i rodbinom iz kuće do njihove, pa će tu i tamo biti ljutiti, nezadovoljni ili željni nečega drugog, ali na dan izbora doći će pameti, pogledati se ujutro u ogledalo i reći – fuck it! Sve je to u redu, ali gledaj od čega i od koga živiš. Je li ti dobro? Jest, ne seri! Ne traži kruha preko pogače!

Zapravo, izložit će vam dovoljno razloga koji potvrđuju tezu kako je život ovdje sasvim zadovoljavajućih dimenzija i oblika. A brojevi će vam pokazati kako je takav posve prihvatljiv za dovoljan broj stanovnika zemlje. Možda će ponekad ljudi braneći takav stav zvučati kukavički ili oportuno, ali u jasno podijeljenoj zemlji i nejasno i nejako ponuđenim alternativama, nemate im ništa prigovoriti.

Ako im je stvar odabira da opet zaokruže poznato i ono što zovu svojim, i time opet pristanu na, što bi Kruno Jurčić rekao – kontrolirani rizik, kome se još u ovoj zemlji dadne uvjeravati ih da sve na svijetu uvijek može bolje? Dok su stranci upumpavali lovu u uvjeravanje, možda se i isplatilo, a sada je definitivno Sizifova rađa u pitanju.

Obećanje rado ludome

Uvijek može bolje, dakako, pa čak i ovdje, gdje i nema nekog izbora, ali se, reklo bi se, ta promjena možda može dogoditi nekom drugom, a ovdje više ne. Zato opet 1990., kao ishodište, kao suština – tada su udareni temelji – a onda u ratu postavljena armatura, u Washingtonu stavljeni nosivi zidovi, u Daytonu čitava kuća uređena i stavljena pod krov – zadnjih 30 godina uglavnom radimo na fasadi.

Čak niti promjene unutar lokalnih zajednica, etnički manje opterećenih, gotovo da više nemaju šanse, osim ako nisu kozmetičkog tipa. Suštinski teško ili nikako. To gorko spoznaju svi oni koji se na izborima zalete rješavati konkretne probleme ljudi na terenu, sve ih slušajući kako kroz četiri godine kunu i kukaju na vlasti. Onda im oni dođu, ponude neka rješenja i dadnu obećanja, a na onda ih ti isti ljudi pomnože s nulom, zaokružujući „siguricu“.

I kad je teren lokalan i kad se misli malo šire, rezultat je uglavnom isti. Glazbenim riječnikom, ne voli raja puno slušati alternativce, nego uvijek samo mainstream – pogotovo ako ima narodnog melosa u njemu! Netko će reći da je to navika, stečeni refleks, ali, previše puta se dogodilo da bi bilo slučajno.

U se i u svoje puse

Da, mislim kako su ovi, upravo završeni izbori, pokazali kako je promjena jedino još moguća u glavi pojedinca, i to sve rjeđeg pojedinca i za isključivo vlastiti račun, a kako se promjena kolektivne svijesti više ne može dogoditi. Naše pojedinačne misli utopile su se u kolektivne šablone, kolektivni šabloni materijalizirali su se svuda oko nas i to su granice unutar kojih se baškari naš konformizam.

To je, vjerojatno, i posve prirodan tok radnje, da ne kažem tok svijesti, još od već spomenutih prvih demokratskih izbora na ovamo. I sada je stvar manje ili više potpuno zaokružena. Kao jaka baza pobjedničkih stranaka godinama su se profilirali oni koji glasaju automatizmom, svi ti, iz kojeg god razloga ili pobuda da to rade. To su ljudi odavno nespremni za eksperimente i ljudi koji su stavili točku na slovo i što se tiče političkog opredjeljenja.

Pragmatični i jednostavni u prohtjevima oni ne žele nikakve turbulencije u životu, a put kroz život, ako ne može gore, neka vodi ravno. Rekli bi internet provajderi – flat rate! Ne smetaju im pritom previše klijentelizam, nepotizam, korupcija i neprirodno propusna i vrlo tanka ortačka granica između javnog i privatnog. Ne, nemaju ništa protiv toga, pogotovo ako i njih okrzne. I računaju kako je podjela na naše i njihovo iznad svega. A kod naših se vazda nekako (s)nađe.

Tri noge jednog stolca

Godinama nam pričaju kako je to jedno neprirodno stanje i sindrom zarobljene države, ali, molit ću lijepo, nakon toliko godina ja bih ispravio netočan navod – to je naše posve prirodno stanje, oblik koji nam nedovoljno smeta i svakodnevnica u kojoj smo naučili plivati.

Također, oni koji ne izlaze na izbore, k'o fol iz bunta jer nemaju za koga, a zapravo su lijeni da uopće razmisle, isto su jaka baza vladajućih. Oni nisu umrtvljeni, oni su čak suprotno od onih mrtvih koji donedavno glasaše na izborima – oni su mrtvaci. Oni daju za pravo vlasti da postoji. Oni su antimaterija koja materiji daje smisao.

Između toga smjestili su se ljudi s nadom, koja ima fine elemente idealizma, ali često graniči s čistom iluzijom. Ima tu raznih. Od perfidnih nacionalista do jako finih ljudi. Ima onih ljudi koji ne vide realnost, nego vide Bosnu i Hercegovinu kakva odavno nije i kakva, jasno je, nikada neće biti, a veliko je pitanje je li ikada i bila?

Priče iz davnine

Ima tu onih koji i dalje živo vjeruju da je nekoć bilo bolje i kako mora svanuti dan da opet bude dobro. Njima su krivi ovi novi, makar ti novi traju već toliko godina da ih možemo nazvati novim fosilima, jer su debelo iz prošlog stoljeća, otkud stižu i sve mutnija sjećanja na neku drugačiju Bosnu i Hercegovinu.

Njihovu emociju svaki novi izborni ciklus zloupotrijebe prodavači lažne nade i čitači bajki jačih od Pepeljuge i Trnoružice skupa, koji se na kraju otkriju kao vuk u Crvenkapici. I završe kao i on, na dnu bunara. A što je više razočarenja, to ide tako s vremenom, to je sve manje onih koji još uvijek vjeruju u bajke i trikove.

Ljudi se vremenom umore od iluzija. Odustanu od onoga što je, očito, nemoguće. Okrenu se oko sebe i pitaju se - je li ikada i bilo moguće?

Postanu pragmatični.

Postanu umrtvljeni.

I to je u redu, sve dok je umrtvljenima dobro.