Bosonogi po oštrici
Odsustvo bilo kakve odgovornosti osnovna je karakteristika svakodnevne komunikacije unutar naše zemlje. Povampirene društvene mreže, taj civilizacijski doseg koji svaki dan otkriva nove plićake ljudskog postojanja, samo su jedan dio ukupne komunikacijske ili medijske slike.
Da, one jesu dale mogućnost gomili dosadašnjih anonimaca da odjednom iz dubokog životnog ofsajda uđu u prve redove pitanja oko bitnih stvari, bilo da su obični komentatori, bilo da su kreatori digitalnog sadržaja. No, kao alat u rukama drskih manipulatora, a takvih imamo sve više, mnogi se bave i politikom, društvene mreže su zlo.
One jesu bezveznjacima dale nevjerojatnu moć da pljunu koga god, pa i one pred kojima bi inače šutke gledali u pod. Pritom je mogućnost da budu anonimni u tom činu i žive digitalni život na nivou nekog bota, samo puhnula istima jak vjetar u leđa. I truju li truju. Bivši bezveznjaci koji su uporno tvrdom glavom uspjeli doći na političku platformu u svemu su prepoznali priliku za manipulaciju.
No, nevjerojatna je, u međuvremenu, potpuna erozija nekoć pametnih, školovanih, umjerenih i racionalnih, koji su se uspjeli pokvariti k'o mlijeko ostavljeno na ovoj vrućini i praktično se parkirati na isti nivo s dokazanim anonimcima i bezveznjacima, prodajući se političkim smicalicama.
I sami su, samo možda pravilnije napišu i pogode svako slovo, postali huškači, mrzitelji, licemjeri i ljudi očajnički željni pažnje i sljedbenika. I truju li truju. Nestalo je džentlmenstvo, nema više umjerenosti, krivac je uvijek prekoputa, a ravnopravnost spolova za koju se ovo društvo tako dugo borilo bačeno je tako lako pod noge i žene se može vrijeđati i omalovažavati kao u primitivnijim zajednicama.
Gdje se dvoje bije…
Tu i tamo jave se neke informacije o sudskim presudama za govor mržnje preko društvenih mreža, za ugrožavanje nečije sigurnosti gnjusnim porukama ili za ružnu i ogavnu klevetu, ali dojam je da je toga premalo i da se malo tko zbilja boji reakcije sustava, ako sustav uopće djeluje. Jer da djeluje, kao što nije, bilo bi posla preko glave i plave kuverte stizale bi mnogima. Od repa do glave.
Da je pravde i želje za uljudnijim društvom, krvožedne vampire s društvenih mreža (a ima ih - od besposličara, preko dokonih uposlenika javnih službi, političara pa sve do uglednih analitičara) odavno bi skidala precizna ptičarka pravnog i sigurnosnog sustava. Nažalost, kako istim upravljaju oni kojima konstantna kavga, gužva i šušur svakako idu u prilog, onda jasno nema ništa od toga.
Ipak, puno veći problem su ovdje mediji, koji u maloprije spomenutim komentatorima i botovima vide prvoloptačkog konzumenta vlastitih informacija, pa se objave i naslovi struktuiraju točno prema tome da izazovu što jaču reakciju istih i, po mogućnosti, augmentativno pristupe temi s namjerom da joj, poput vještačkih dodataka u hrani, pojačaju okus i miris.
Spirine, pomije i splačine
Baš kao kad govorimo o hrani, a ljudi danas imaju potrebu za vijestima baš kao za hranom, pogledajte, uostalom, koliko smo svi zagledani u zaslone pametnih telefona, pa u našem medijskom prostoru prevladavaju brzogrizne senzacije, smeće groznije od onog deponiranog na Uborku, polovične informacije sugestivno natopljene najgorim masnoćama naših međunacionalnih odnosa.
I istim onim kancerogenim uljima po kojima klize bahati potezi ovdašnjih politika i političara, koji truju bezobzirno i uporno. O čijoj odgovornosti se ovdje govori samo folklorno, s rijetkim kaznama za iste, po pravilu tek kad padnu kao višak u međustranačkim potkusurivanjima.
A i kad se vijest nekako probije kroz prvi filtar, eto je s otklonom prema moraliziranju i favoriziranju samo jedne nacionalne grupe i općih obrazaca jedne javnosti, stvarajući, kao posljedicu, pritom prava čudovišta od društvenih odnosa, gdje svaka od tri glave ovdašnje troglave aždaje grize one druge dvije, sve se nadajući da će one druge dvije uginuti i istrunuti i ostaviti samo nju na životu s tjelesinom ispod.
U tom, u konačnici, prljavom poslu, osim što neki trljaju ruke, a znamo koji su to - posljedica je da, što zbog onoga da pametniji popušta ili čovjek s godinama lakše odustaje, sve je manje stvarne kritičke misli, a mnoge bivše perjanice iste, prilično lako i bez veće borbe, očito gledajući od čeg' žive, pristale su gristi poput jedne od aždajinih glava.
Svaka ptica drugom jatu prijeti
Upregnuvši se pritom u taj već spomenuti koloplet pročišćenih, djelomično obranih i pasteriziranih povijesnih interpretacija i, shodno njima, moralizatorski pravedničkih uboda u pravcu, u međuvremenu, jednako iskristaliziranih neprijatelja, krenuli su lakšim putem u zemlji u kojoj sve manje puteva vodi u budućnost, a sve više u prošlost.
Ima ih i koji su zgodno zaključili kako je došlo vrijeme da se ispoštuje ono što kaže stara izreka – ako ih nisi mogao mijenjati i pobijediti, pridruži im se – pa imamo ovo što imamo – polarizaciju u kojoj su glasovi mimo uobičajenih mantri sve rjeđi i rjeđi.
Rezultat toga je da se Bosna i Hercegovina pretvorila u gigantski memorijski stick, koji je penetrirao u svaku poru društva, a naš kalendar, ne samo da je vječno zaglavljen u devedesetima, nego, umjesto veselih pejzaža i radosti življenja, sve više i svake godine iznova nosi samo smrtno ozbiljne ilustracije i sve više sliči religijskom nego svjetovnom kalendaru.
Društvene aktivnosti sve se više obavljaju po grobljima i stratištima, a protok vremena pokušava se zauzdati stalnim vraćanjem u istu točku dajući joj iznova sve veću važnost i onima koji su svjetlosnim godinama od nje trebali biti udaljeni. I nije da se takvi opiru, nego upravo suprotno – sve više bespogovorno pristajemo na naše i vaše, sa svim onim što to vuče za sobom.
Pritom je problem što u svemu tome nitko kao da i ne mari što nas je sve to dovelo na oštricu britve, po kojoj plešemo skoro pa bosim nogama. Jer, zbilja, pitate li se ikad kuda nas sve ovo vodi? Koji je cilj svega ovoga i pitate li se, osim što mislite da ste na pravom putu, da će se možda na kraju ispostaviti posve drugačije? I da će neupitna pobjeda možda biti još jedan gorak poraz?
Beskičmena množina
Sve te silne uvrede, omalovažavanja, poruge i poništavanja, naša ruralna kansel kultura, čitavo to sladostrasno tapšanje sebe na račun drugoga i sve izraženija neželja da se shvati da su glave možda tri, ali tijelo je zajedničko, dovele su nas, upravo kroz nedostatak bilo kakve odgovornosti, na rub ambisa. Ambisa u koji će upasti i tijelo i sve tri glave skupa. A iz njega isplivati samo oni beskompromisni koji su se ionako već lopovski sposobno osigurali da potonuće dočekaju sa sigurne udaljenosti.
A to nas dovodi do zaključka da nije u pitanju samo nedostatak odgovornosti prema onome što ćeš reći ili napisati u kontekstu drugog i drugačijeg, sa svim njegovim različitostima, nego je u pitanju i nedostatak odgovornosti prema samom sebi i svemu što imaš, poznaješ i što jesi. I što će ti se vrlo nasmijati u facu, kad Đavo dođe po svoje.
Nedostatak odgovornosti jednak situaciji u kojoj stisneš gas, a znaš da je ispred krivina u kojoj samo kočenjem možeš proći neokrznut, ali ti opet po gasu...
Baš iz nekog razloga potpuno nepoznatog razumu.
