Lebensraum

Već dvadesetak godina ne ljetujem u gužvama. Igrom sudbine, ali ne smije se ipak ignorirati i moj vlastiti odabir, zamijenio sam uobičajene najbliže destinacije na Jadranu, one na kojima sam dotad proveo čitav svoj morski vijek, od šlaufa i mišića pa sve do ozbiljnog plivanja u dubinu i prvih ljetnih romansi, s puno mirnijim mjestom za odmoriti sve starije kosti.

Ispočetka mi je nedostajala graja, teško sam se nosio s previše tihom, gotovo penzionerskom atmosferom mirnog dalmatinskog mjesta. Nedostajao mi je šušur rivijere i stalno sam imao dojam kao da sam nešto propustio, kao da ljeto prolazi mimo mene i kao da propuštam nešto veliko. Kao kad raja ode na neki tulum, a ja morao ostati učiti za ispit. Tako nekako.

Žal na žalu

No, nije prošlo mnogo, a već sam primijetio nevjerojatne benefite ljetovanja na mirnijem i donekle intimnijem mjestu. Već gotovo instinktivna potreba, ono da se svaki put ustane vrlo rano ujutro i zauzme mjesto na plaži, jer ga kasnije nećeš pronaći, polako je počela nestajati. Ovdje gdje sam došao ljetovati, pa tu i ostao, mjesta na plaži uvijek ima. Ako nema tu, ima tamo. Ako nema tamo, ima onamo. Ali, uvijek ga ima, čak i na prvom željenom mjestu. I prostora. Kako na plaži, tako i u moru. Posve druga perspektiva.

Ne treba ništa zauzimati, ne treba ni od koga otimati mjesto ni pod suncem, ni u hladu. Mjesto ima kapacitete koje ima, oni uredno obraduju domaće koji iznajmljuju sobe i apartmane, ali ništa preko toga. Nema hotela, zapravo ima ih u neposrednoj blizini, ali dovoljno daleko da je hotelskim gostima malo previše da tek tako dođu, jer valja se i vratiti. Usput je dovoljno daleko da bi ga napali turisti na dan, a dovoljno blizu da nije neka daleka destinacija da si predaleko od doma. Uglavnom, taman.

Nije da se hvalim, rekoh, nešto sudbine, nešto vlastitog izbora - čak sam nagrađen i fantastičnom blizinom mora i plaže – ali posve dovoljno da se odviknem svega onoga bez čega nekad, činilo mi se, ljetovanje nije moglo biti ljetovanje. Možda bi mi, ionako, u ovim nešto ozbiljnijim godinama, žongliranje s opremom za plažu između gusto poslaganih tuđih ručnika i hodanje na prstima da ne bih ugazio u nešto nečije, ipak bilo previše?

Gužva u šesnaestercu, čir na dvanaestercu

Baš me odavno nečija lopta nije pogodila dok sam ležao u polusnu, hvatajući komadić sunca za sebe, baš odavno nisam tražio mjesto u moru, probijajući se između gusto raspoređenog obrambenog zida sastavljenog od majki koje glasno bodre djecu koje nemarni roditelj broj dva uči plivati, a ona vrište kao da nema sutra, zatim nekolicine nešto starije djece koja veselo lupaju nogama i prskaju sve okolo, držeći se čvrsto za šlauf.

Odavno mi se nije dogodilo da zaobilazim bedem od tri domaće i dvije umirovljenice iz dijaspore, koje već pola sata stoje nepomično, kao da su mrtva straža, sporije u ocjeni temperature mora od brzine zbrajanja rezultata Općih izbora u BiH od strane CIK-a. Odavno mi se nije dogodilo da bih onda, bježeći u stranu, upao u sred igre picigina i dobio prijeteće poglede svih aktera, njih desetak.

Odavno mi se nije dogodilo da, taman kad bih se dočepao dubine i pomislio da sam dobavio slobodu, ona neka trava mi pokvari doživljaj, a zakleo bih se da je oko mene znalo plutati i štošta drugo. Što bi moja stara u naletu bijesa znala reći – voli govno na govno!

Odavno nisam iz dubine vratio pogled na plažu i vidio ljudski mravinjak, odavno nisam doživio borbu da se zauzme mjesto u njemu i, pogotovo, nisam doživio da smetamo jedno drugom, pa onda svi svima, i gosti domaćima i domaći gostima, samo nije lijepo priznati na glas.

Njihov je prostor, moje je vrijeme

Ovih dana piše se dosta o događajima s južnih plaža. Uglavnom nemile scene i reakcije na njih. Ne znaš tko je glasniji, bezobrazniji, perfidniji. I padne mi na pamet borba za životni prostor. Lebensraum. Tako smo učili u lekcijama o Drugom svjetskom ratu.

Hodanje pored ili preko tuđih ručnika, kao da prolaziš minskim poljem, glasno negodovanje što ti se nešto kod nekoga ne sviđa, a plaža nije tvoja. Onda, recimo, glasno tjeranje tuđe djece i upozoravanje drugih jer jedu, piju ili puše, a tebi se ne jede, ne pije i ne puši. Nakupi se u gužvi svega, uostalom teško je u toliko ljudi ne naletjeti na drukčiju narav. A svako guranje i gužva uvijek izrode i koju scenu koja prelazi granice. Svako gužvanje izrodi i nekog izroda. Lebensraum.

I padne mi na pamet, kad bi se znali rasporediti, vjerojatno bi bez problema popunili sve plaže na Jadranu da se uopće ne guramo. Ali svi nekako hoće tamo gdje su i ostali. Ljudi vole biti tamo gdje idu drugi ljudi. Vole gužvu. To ih čini pripadajućima. I mnogi se boje tišine. I mnogi misle da će im nešto pobjeći ako nisu gdje i drugi.

 Uostalom, nisi ljetovao, ako nisi bio viđen. Ako nisi mahao preko tuđih glava i dozivao preko suncobrana. Mostarci to znaju. Ono kad defiliraš i nakon morske nedjelje, u ponedjeljak te boli ruka od mahanja i dozivanja ljudi koje u gradu i ne pozdraviš.

I mnogi se boje uraditi nešto što je izvan okvira. Otići negdje, daleko od ljudi i buke. Slušati more. Tako to hoda, mnogi se boje kročiti u nešto drukčije nego sada i ovdje. Plaše se promjene. Plaše se sami sebe u drugim okolnostima. Kao ono kad sam godinama govorio znancima kojima je more dalje nego meni, kako postoje i drugi prijelazi osim Doljana. I oni me kao shvate, kimnu glavom – i opet tri sata čekaju na Doljanima. Kad pitam, pa, pobogu, zašto? Oni mi samo slegnu ramenima. Zato.

Užas je njihova furka

I onda kontam, Bosna i Hercegovina – ta naša svakdanja furka na teritorij, na postotke, na ono što je naše, što je vaše i što je njihovo. Što plane uvijek o ljetnim izvještajima s južnih plaža, često pretencioznim i malicioznim, gdje jednu budalu automatski povežu s puno većom grupom ljudi, da ne kažem naroda.

Kako bizarno. Sve nas je manje, svih redom, a sve se više ponašamo kao da nam fali životnog prostora. Svaki dan ložiona na lebensraum, svaki dan primanje na tu ložionu od lebensrauma, a sve da ti ga daju, ne bi ga znao, a niti mogao popuniti. I onda sve te naše frustracije odu s nama u izvoz. Bliski izvoz.

A ne fali nama životnog prostora, posve je logično, samo usporedi broj ljudi s površinom zemlje, nego smo suzili prostor u glavi i u nekoj tupavoj zoni komfora stalno se fizički zbijamo u gradove, crpeći i zadnji resurs istih. Gorimo u mravinjacima, baš kao ekipa na ručnicima u mravinjacima od plaža – i nervozni smo, sve nam smeta i hoćemo ujesti. Iz nas izađe ono najgore, jer smo na najgore pristali.

A okolo toliko slobode. Ali svi nekako hoće tamo gdje su i ostali. I mnogi se boje tišine. I mnogi misle da će im nešto pobjeći ako nisu gdje i ostali. I vjeruju kako su nešto gadno izgubili, ako nisu gdje i drugi. I sigurni su kako nisu živi, ako nisi viđeni.

Eh, zar sad trebam na kraju napisati kako ima života i izvan zadanih okvira? Kako ima komfora, pogotovo izvan zone komfora? A ima i ljudi. Samo ih moraš početi gledati u oči i za svakog imati vremena, a ne gledati ljude kroz prizmu mravinjaka. U tom vražjem generaliziranju i gledanju drugih s visoka nas i jest' Đavo odnio.

Probajte se nekad izmaknuti, pomaknuti, popeti, otići tamo gdje niste nikad. Pobjegnite i od sebe, a kamoli od drugih. I pronađite razliku. Čak i ne morate micati da bi pronašli drukčiju perspektivu. Samo treba izići iz okova navike i prijeći s druge strane linije nikakvog otpora. A to se može i s kauča. I vidjet ćete da životni prostor ne može biti važniji od života samog.