Lopta je okrugla. Iz svakog ugla.

Prije nekoliko godina sam pisao o tome kako me fascinira nešto što mi se ponavlja iz godine u godinu, svakog ljeta. Naime, primijetio sam kako su ljudi koji dijele plažu, makar ispočetka posve nepoznati jedni drugima, uvijek spremni za prijateljsku interakciju, koja onda u vrlo kratkom vremenu preraste u jedno idilično (spo)razumijevanje i bajno druženje.

Par uvodnih komentara o temperaturi mora ili vjetru koji puše kad ga čovjek najmanje treba obično dovedu do laganih razmjena osmijeha i onda još nekih općih opservacija, gdje se već u početku razmjenjuju zemlje i gradovi podrijetla.

Dobro, obično su djeca ta koja se prva sprijatelje, nema tu neke jezične barijere, a i djeca kao djeca, svuda ista - a već nakon par sati poznanstva eto nekoga od odraslih, nosi lubenicu, grožđe, smokve ili breskve, tu se uvijek nađe kakav sok ili keks, a ovi ozbiljniji, stariji i s većim stomacima učas odnekud donesu i kesu piva za podijeliti.

Gola istina

I nema razlike, Bosna, Hercegovina, Slavonija, Zagreb, Beograd, Katowice, Brno ili Ulm. Na plaži smo svi nekako prije svega ljudi. Doduše, ljudi u gotovo najelementarnijoj pojavi – samo nas kupaće gaćice dijele od golotinje, što će reći da nemamo što skrivati. To što vidiš, to je to.

Isto nas sunce žeže, isto more nas kupa, ista nam je želja, da provedemo tih pet, sedam ili deset dana što dalje od svakodnevnih briga. I u tom ambijentu brige najednom ne postoje, čak niti neka dječja nespretnost ili spačka, prosuti sok ili zamazana haljina, povlače za sobom miroljubivo – ma, nema veze!

I taj plažni razgovor je uvijek lagan, prijateljski, dobronamjeran i bez ikakve želje da se, Bože sačuvaj, nekome otme njegov hlad ili ograniči prostor za ručnike. Kad ideš jesti, zoveš i druge. Kad ideš piti, zoveš i druge. Kad ideš ploviti, pozoveš i ostale. Kad ideš u more plivati, ne radiš to bez da pristojno i s potrebom, ne pozoveš i druge.

Na plaži, bar ovdje gdje ja obično ljetujem, u cijelom tom ambijentu, nitko nije ljut ako mu koristiš ležaljku dok on nije tu, svi hoće dijeliti nešto s drugim i općenito sve izgleda kao kakva bajka. Desetodnevna, kratkotrajna, ali ipak bajka. Bajka u kojoj se vodimo na sladolede i kavu, smijemo makar i prežvakanim vicevima, a djeci ne branimo da se igraju s drugim i drugačijim.

Sve dok traje, dobro je

Svi ćemo se mi nakon toga vratiti našim stvarnostima, našim problemima, što obiteljskim, što društveno – političkim i egzistencijalnim, ali tih uvijek premalo dana odmora pokazat će nas u drugom svjetlu i normalno je pokatkad upitati sam sebe je li nas okolnosti čine onakvim a kakvi jesmo ili smo zbilja takvi kakvi jesmo i nepromjenjivi kroz agregatna stanja okoline?

Često se pitam – da nam je dati čitavu godinu da smo kao na plaži, da nam kažu – hajde odmorite malo od svega i uživajte - možemo li vjerovati da bi, nakon što se tijelo opusti i svakodnevne brige polako ispare, nakon što si skrešeš u brk – a glupane jedan, na što si ti potrošio život, postali bolji ljudi?

Bi li lakše komunicirali i, prije svega, bi li tada, u tim okolnostima, drukčije sagledavali stvari? Bi li osjetili kako je ljepota u dijeljenju i razumijevanju, kako je harmonija u miroljubivoj ljudskoj koegzistenciji?

Bi li znali odvojiti strast od razuma, odvojiti po život bitno od nebitnoga i bi li nam uobičajena navala hejterskih poriva izblijedjela pod zaštitnim faktorom 50, dok svoju kremu za kožu dodajemo nekome koga bi, u svakodnevnom životu, inače, nazvali nekim općim ružnim ili podrugljivim imenom, nekom ustaljenom imenicom ili pridjevom kojim  krstimo čitave narode?

Negdje na kraju slavlja…

Vjerojatno to gore navedeno nikada nećemo doznati. No, vjerojatno je da postoji neka, barem mala šansa da se ljudi zbilja mogu promijeniti ako im promijeniš scenu. Ako im nekako dadneš mogućnost da izađu iz zone komfora u stvarni komfor. Ako im pružiš priliku da stvari pogledaju drugim očima.

I ostat ću u nadi kako je ona, ma koliko malena bila, ipak veća od one da, nakon što završi ovaj lokalni festival strasti oko Svjetskog prvenstva, kad se zastave ostave da u tišini čuvaju zapišane linije razgraničenja, da ih na miru, uvrnute oko žica i kabela, izblijedi sunce i razdere vjetar, nekako odlučimo biti miroljubivi, konstruktivni i razumni, uglavnom onakvi kakvi nikada nismo bili.

Isto kao što ću željeti ostati u nadi, makar znam da je mogućnost mala i makar bila i zabluda, da ćemo nakon toliko izlijeva mržnje kroz žestoka uvjeravanja i vazda ista pitanja o navijanju, patriotizmu, povijesnim granicama i tko je tu tko, a da ne spominjemo vazda aktualne zombi ratne istine, uglavnom sve ono čime smo krvavili desni zadnjih mjesec dana, nakon svega reći -  a dobro, nismo li, ipak, malo pretjerali, to je, uostalom, samo lopta?

Nada umire zadnja. A lopta je, kao što znamo, uvijek neugodno okrugla. I ima tendenciju kotrljanja niz brdo.