Neki đavo u mojoj psihi

Puno toga čovjek zaboravi kroz godine. Nažalost, ne brišu se samo loša sjećanja, kako kaže ona pjesma o pamćenju samo sretnih dana. Brišu se i neke fine i uzbudljive stvari koje su ti puno značile i ponekad je jedini način da se stane na put tome da se iznova prepričavaju. Opet, to je ujedno i put prema naknadnoj pameti i izmjeni nekih detalja u našu korist, pogotovo ako je svjedoka priče sve manje i manje…No, to je neka druga priča.

Ovo je priča o tome kako te nekad u životu dohvate fraze koje isprva ne znaš ni što znače, ali vremenom zajedno odrastete, uđete u simbiozu i onda ti postanu toliko bitne i smatraš ih ključnim, gotovo opisnim modelom vlastitog ponašanja i narativa, toliko da se točno sjećaš momenta kad su se taj prvi put, baš poput čička (usput, kad ste zadnji put prošli poljem punim čičaka?) zakačile za tebe.

Radost prvog žita

Eh, da! Olimpijsko doba. Bilo je ljeto, Olimpijada je prošla, ali još godinama ćemo paliti svijeće i plinska kola žigicama s Vučkom ili onom pahuljom na kutiji i natpisom – Dolac na Lašvi. U to doba u kuću nam je ušla prva službena kaseta sarajevskog benda zvučnog naziva Zabranjeno pušenje (genijalno ime, jer su imali besplatnu reklamu u svim čekaonicama našeg svijeta, u autobusima, bolnicama, bankama…). Ploča (i kaseta) nazvana prigodno sarajevski – Das ist Walter! A na tom albumu, kako se ploča (ili kaseta ili CD) uvijek nekako najljepše nazivala, kao zadnja na prvoj strani kasete ili ploče bila je pjesma patriotsko – ponosito – inat naslova "Neću da budem Švabo u dotiranom filmu".

Pjesma autorski potpisana kao suradnja Degan – Sexon – Karajlić, iako ćete ponegdje pronaći podatak da je autor teksta sam Elvis, ali ne Presley nego Kurtović (poznat CIPS-u kao Mirko Srdić) pjeva o tome kako glavni lik ne želi igrati u, recimo to ovako, modernim izričajem, na stranu sad partizani i Švabe, nekom namještenom natječaju u kojem bi bio samo puki statist i kulisa, bez obzira što bi i njemu kapnula kakva lova, dakako kao mazanje očiju.

Ni Prle, a ni Tihi

Prevodim u današnji kontekst, jer pjesma je pomalo ostala zarobljena u duhu vremena i teško bi je bez tuđe pomoći nekome mlađem bilo prevesti u današnji kontekst, odnosno nije lako partizane i Švabe učiniti tek nebitnim ukrasom u skladu s vremenom nastanka same pjesme. Pjesma je, kad ukrase ostaviš po strani, posve upotrebljiva i danas jer, baš tu, pred kraj pjesme, imamo taj ključni stih – Ima neki đavo u mojoj psihi!

Što se mene tiče, stih je odavno napustio kontekst pjesme i potpuno je nebitno to što se u idućem retku s njim rimuju Prle i Tihi (kultni dvojac kultne serije Otpisani, opet tamo iz nekog drugog vremena) – taj neki đavo u mojoj psihi već godinama radi svoj posao. Zna mi reći kad je dosta, zna mi prišapnuti da je vrijeme, zna mi reći – pusti levata! Taj đavo mi u ključnom trenutku kaže da stvari nisu kakvima se čine ili predstavljaju, učas mi ogoli do srži tuđe namjere, ispod zlatoustog spozna narcisa, ispod milozvučnog otkrije prevrtljivca, a ispod poštenog iskopa maskiranog.

Glumci, prijemi i lova

No, ne bi đavo u mojoj psihi bio to što jest, da mi ponekad ne potjera krv u čeone žile, gurne jezik prije pameti ili šaku prije razuma, ali poprilično sam suzbio taj njegov vražji dio posla. I usput, na teži način naučio koliko dobar stih nije ništa drugo nego istina božjom rukom vođena, pametnom dovoljna da na osnovu tuđe mudrosti prečicom dođe do iste, a dovoljno kompaktna da se uvijek nađe pod rukom kad čovjek željan prave odluke naiđe na dilemu.

I tako, ovih dana taj neki đavo u mojoj psihi lijepo kaže – ne vjeruj, Borise, kad političari brzinom svjetlosti stanu iza radnika, čak i doslovno, pomno prateći iza njihovih leđa što će oni reći u kamere vazda objektivnih televizija.

Ne vjeruj im, kaže mi on, kad se iznebuha pojave naglas se boreći za radnička prava i pozivajući se na socijalni problem istih, jer, kvragu, ovdašnje političare inače uglavnom zaboli neka stvar za radnike i njihove sudbine – i mnoge od njih i sami su lagano otpratili u bespuća povijesne zbilje. Ponekad laganim potpisom, ponekad ignoriranjem, a ponekad prešutnim dogovorom s koalicijskim partnerima. Da nije tako, a tako je, ne bi onolika poduzeća otišla na bubanj, a radnici glavom bez obzira.

Srce, ruke i lopata

Također, dragi moj, reče neki đavo u mojoj psihi, ne vjeruj kad političari brane javno poduzeće kao da im je nešto najmilije, kao da je njihovih ruku djelo, a ne nešto što će sutra, kad mu iscrpe sve resurse i isisaju ga poput vampira, šutnuti kao maloljetni diletant praznu limenku piva ili ga raščerečiti kao masno janje, opet uz dužno poštovanje prema koalicijskim partnerima.

Pogotovo ne vjeruj kad se pritom svi zajedno neobično mnogo hvataju pravilnika i zakona, pa ako smo nešto naučili je to da u tim dimenzijama udruženog rada papir apsolutno sve trpi. A može i bez njega. Pogotovo može bez njega. Ili služi samo kao pokriće, tek da ga ima, pa makar veze s istinom ne imao.

Taj đavo u mojoj psihi voli reći da, čim se u ovakvim situacijama prvo i prije svega potegne ono nacionalno, a kolege novinari ni da pitaju zašto je to baš tako, onda stvar, mostarski rečeno, vopra dismr, pa nekako baš postoji velika mogućnost da imamo prekrivač kojim se želi pokriti mnogo toga kužnog pod njim. Kaže mi đavolak kako bi, maknemo li tu jednobojnu deku, svakakvih osafunjanih safunjara pronašli ispod. I svakakvih marifetluka i poteza na tragu argentinskih nogometnih reprezentativaca. Dakako, neviđenih i nekažnjenih. Ni prvi, a nažalost niti zadnji put.

Uostalom, kako ne vjerovati tom nekom đavolu u mojoj psihi, kad je stotinu puta do sada bio u pravu govoreći mi da čim te netko triput tokom razgovora nazove prijateljem, prvom prilikom će se pokazati kao neprijatelj, a čim ti netko previše obećava, objesi mačku o rep..

Udarnički rade, burazere…

U ovako namještenom društveno – medijskom kontekstu, đavo mi šapuće, previše toga nećemo otkriti nikad, jer ne samo da nam se neće samo od sebe kazati, nego navijajući isključivo za svoje, u ovakvim situacijama, zbivanjima i događanjima jednostavno mi nećemo ni pitati. Gledat ćemo razvoj događaja, svaki sa svoje tribine, reagirati spontano na njihov znak i to će nas uvijek koštati više nego dobijemo natrag. Plaćat ćemo da bi gutali. Gutajući još i aplaudirati k'o foka u onom vodenom cirkusu.

I čitavo vrijeme ćemo radije pristati na ono da su za svako naše smeće krivi samo oni drugi, a ako nam u igru ubace još dovoljno emocija, ni smeće nam, pa da nam i do grla dođe, neće biti bitnije od toga da smo, u našim lokalnim nesporazumima makar moralni pobjednici. Pa čak i ako suštinski u ovom sportu pobjednika nema – i svi smo debeli luzeri.

Osim onih koji najviše brinu o nama. I tu su da se, dakako, uvijek i vazda izbore za nas. Sve neki požrtvovan i pošten svijet, uvijek nama za leđima. I kad puca, i kad štuca i kad je odveć vrela štruca. Prišapnu mi neki đavo u mojoj psihi.