Nivelacija Bosne i Hercegovine

Dakako, govorim o prvoj i starijoj šetnici. Netko je zove po Nikoli Šubiću, Zrinskom bez slova NJ, kako glasi službeni, ali od jednog dijela građana neprihvaćeni naziv. Teško je ponekad strancu u ovom gradu, makar taj stranac ne mora govoriti tuđim jezikom, pojasniti neke stvari, kao i to što i službeno u Mostaru, da stvar bude zanimljivija, nije isto što i zvanično. 

Da stvar bude još uzbudljivija, šetnicu netko, što iz lokalnog inata, što iz žala za nikada proživljenom mladošću, zove imenom Lenjina, što je najbizarnije u svemu, s obzirom kako u Mostaru komunizam, a s njim i Vladimir Iljič Uljanov, ne stanuje još od kasne devedesete, ali u Mostaru, na kraju krajeva, sve je ponekad toliko ekstraordinarno. Toliko da mi često pobjegne ona stara popularna izreka – da ga nema, trebalo bi ga izmisliti! Isto neki zabavni park za one s dobrim živcima i ljudima koji život vole provesti u glagolskom pridjevu trpnom. 

Još kad dodam da spomenuta šetnica, u međuvremenu, uopće više nije jedina šetnica u tom kraju, stvar se usložnjava. Odnedavno je, samo kružni tok udaljena, napravljena nova šetnica, koja većinu dana zbilja izgleda kao šetnica, ali ponekad baš i ne, jer je i dalje velika mogućnost da ćete morati bježati od iznenadne pojave kakvog prijevoznog sredstva koje, sasvim opravdano, i dalje smatra da je to ulica i da na sredini ulice pješaci nemaju što tražiti. Ah, taj Mostar.

I imena luda prolaze baš tuda

Vratimo se mi našoj prvotnoj šetnici, onoj koja se često pojavljuje sa dva različita imena, i to dva imena koja sama po sebi nikako ne mogu stati u istu rečenicu, gledajući i povijesno i ideološki, što opet idealno korespondira s pričom o Federaciji, gdje isto tako, u puno slučajeva, teško možeš dvije stvari gurnuti u istu rečenicu, pa se miješaju babe i žabe, činjenice i fikcije, obojci i opanci, lijevo i desno, a, bome, ni za gore i dolje više nisam siguran.

Počesto, onako, iz čiste zajebancije, tu šetnicu zovem Lenjinovim šetalištem Nikole Šubića Zrinjskog, kompilirajući to uporno inzistiranje na imenu Lenjina otprije i stvarno nazivanje ulice u novije vrijeme, s namjerno ovim zadnjim u verziji imena devetostrukog prvaka Bosne i Hercegovine u nogometu. Sve sa slovom NJ. Kad je bal, nek' je maskenbal…  

Uglavnom, mostarska šetnica po mnogo čemu je idealna za ukratko i zipovano prikazati Federaciju Bosne i Hercegovine, pogotovo ako vam naleti netko sa strane, a vama preko neke stvari i čisti smor nadugo mu i naširoko pričati ono što obično takav želi čuti – a to je  standardni set pitanja o podjelama, ratu, dokle je čije i slične stvari zbog kojih ponekad imam dojam da svi ti ljudi ovdje dođu kao u neki afrički rezervat, s nadom da mogu doživjeti nešto uzbudljivo i egzotično. 

I srećom, uglavnom se razočaraju, jer Mostar ne izgleda kao sa reportaža iz bliske prošlosti, niti potpuno odgovara medijskoj slici koja je o njemu stvorena. Čak i nakon izbora utihnula u zadnje vrijeme uobičajena galama oko kazališta i harema. Što, opet, ne znači kako Mostar nije ono što jest  - i kako stvarnih i imaginarnih granica itekako ima. Kao, uostalom, i u Federaciji Bosne i Hercegovine, što je, rekoh, najelegantnije opisati tom jednom šetnicom, kojom uobičajenim danima kolaju ljudi iz čitavog grada. 

Uzduž i poprijeko

Netko tuda samo prolazi, pa samo šmugne preko, netko dođe odmoriti, netko skokne do parka ili preko njega (i tu se, ofkors, bodemo oko imena parka), netko se tu sastane s prijateljima, pa proćaskaju pokoju na klupi. 

Netko tu dođe da se nađe s curom ili momkom, netko da nešto nekome donese ili od nekoga primi. Prožimaju se namjere i interesi, vezu se odnosi i poznanstva, produbljuju se partnerstva i prijateljstva, evociraju se uspomene na jednoj od klupa ili tamo na Španjolskom trgu (opet te dvije verzije imena….)

I to, otprilike, odgovara Federaciji BiH, gdje ljudi kolaju, djeluju i međusobno privređuju, unatoč onome što se događalo i unatoč retorici koje se nikako ne možemo riješiti niti nakon toliko godina i unatoč onome što mediji, politika, ali i rezultati izbora počesto kažu. Tokom dana na šetnici nema granica i grad diše zdravim plućima. 

Na prvi pogled šetnica djeluje kako da je prenesena iz Beča ili Pariza, što ne čudi, s obzirom na njezinu povijest, ali, iako je s jedne strane predivan park, već s druge strane vidimo nesrazmjer s istim, koji govori o našim recentnijim godinama, nesporazumima, mimoilaženjima i zaobilaženjima, te drugačijim tumačenjima ne samo zakona i normi, nego i povijesnih epoha. 

Svega, dokle pogled seže

Omeđena na početku i kraju, ili obratno, velebnom zgradom Gimnazije, ispred koje je novi rotor, i kompleksom Rondo, spomenuta šetnica doima se kao dio nekog, ako ne većeg, onda barem suvislo organiziranog grada. No, već malo dalje bačen pogled otkriva naše ruševine i urušene odnose. Naše rupe u zakonima i kratere u planiranjima. Naše nesrazmjere između naslijeđenog i namaknutog. Naše divlje gradnje i mutne radnje. Naše volje i nevolje. Ali, svejedno, šetnja tuda još uvijek čovjeka ispuni nekim optimizmom. Još uvijek imaš dojam kako malo fali…

A opet, u zadnje vrijeme primijeti se kako je i šetnica sama počela popuštati. Pojavilo se to prije koju godinu, na svoje su došli svi oni koji su već pri rekonstrukciji govorili kako neće to dugo izdržati, kako se, tako tipično za nas, fušerilo na izboru materijala, ali je fuš bio i kod izvedbe. Pravi krateri polako izbijaju iz nekada ravne šetnice i bojim se kako je proces dekompozicije već odavno počeo. Postavlja se pritom i opravdano pitanje – hoće li se reagirati, ili će se proces propadanja nastaviti?

Da, reći će standardni zli jezici, upućeni u sve, kako je ovo sad pomalo šetnica drugog reda, kad već imamo onu u prvom redu, noviju, kako je pomalo čitav koncept pušten niz vodu i kako se iza brda javlja svašta nešto što bi promijenilo njezin oblik i namjenu. No, eto, red je upitati da sad, recimo, kada je već najavljeno oživljavanja onog Ureda jednog člana predsjedništva, koji je bio baš tu pred koju godinu, hoće li se do ureda, ako kreneš pješice, preko već vidno izraubovane šetnice – ili će novo vrijeme donijeti i novo umivanje iste? 

Vrijeme liječi rane, ali ostavlja rupe

Uostalom, zaboravimo je načas kao jednostavan primjer pojašnjenja Federacije i svih naših odnosa i odnošaja, uzmimo je kao jednu od gradskih turističkih destinacija, svakako jednu od poželjnijih, mimo nedodirljivog Starog grada i Starog mosta – nije li red da taj dio grada bude baš cakum – pakum? 

Možda nam ostali dijelovi grada nisu u liver, možda svaki vuče na svoju stranu, možda su očiti primjeri svega što zapravo jesmo, ali hajde da nam barem ovaj dio bude kako treba, tu je naša najbolja scena za odglumiti vedar i ispunjen grad, tu nam se tiskaju festivali i dočeci. 

I da nas oni koji kratko svrate u naš grad, pamte i po tom lijepom i uređenom ambijentu. Smisao turizma i jest u prodaji dojma, struktuiranju doživljaja i stvaranju ugodnih sjećanja – pa, ako smo već to za što se izdajemo, znači turistička destinacija – hajdemo barem zbog njih, ako ne zbog nas samih, urediti ovu šetnicu. 

Što bi rekli u Dalmaciji – Vrime je! Za početak, barem nivelirati ploče. Da netko ne zapne. Da netko ne slomi vrat iz čista mira. A što se tiče naziva i barem dvije varijante za sve i svašta u ovom gradu, to samo vrijeme može nivelirati.