U pamet!

Novi izbori, nova nada. Sad, koliko se nas u ovoj zemlji zbilja nečemu nada, pogotovo ako govorimo o promjenama prema boljem, o tome bi se dalo razgovarati. Predizborna nada uglavnom je folklorna kategorija, nešto poput odgovora susjedu, kad te pita kako si, a ti mu kažeš da si dobro. Naravno da ćeš to reći, jer, onako u prolazu, i nemate vremena za dulju besjedu.

Izađi i vrati se!

Ljudi izbore ovdje doživljavaju upravo tako. Kao nešto što se mora. Mi se, kao, jesmo borili za demokraciju i mogućnost izbora, ali velikom broju ljudi ovdje je sve neka tlaka uozbiljiti se i posve analitički pristupiti izboru.

Stoga ne čudi da se ide linijom najmanjeg otpora – i ne sjećaš se tko je što ranije obećavao i pojma nemaš je li to i ispunio. Biraš po bojama, po dresu, po navici, po mjestu življenja, biraš navijački i izbore svedeš na davanje glasa za naš klub. Stoga nema mjesta čuđenju što su poruke u kampanji takve kakve jesu. Što jednom onaj reče, ovdje su političari ujedno i taoci vlastitih birača.

Glasači ovdje folklorno glume birače, izražavaju nadu u bolje sutra, ali se bilo kakav pomak očekuje odnekud izvana ili čekamo da drugi riješe ono što bi mi trebali. S obzirom na količinu ratne tematike u izbornoj kampanji, čini se da nismo ni do danas sjašili s Vance - Owenovih i Owen – Stoltenbergovih planova.

No, svejedno, puno gore od izlaska na izbore je ne izaći uopće. Izbori su simbol građanske kulture, civilizacijski doseg i izborena vrijednost. A to što smo mi od festivala demokracije napravili seoski vašar taštine i igre graničara, tek je rezultat svega što smo udrobili u ovdašnjih zadnjih tri i pol desetljeća. U skladu s tim su i naše realne mogućnosti da ovdje sutra vidimo promjenu, nešto što nije pat pozicija. Koja je, pak, realna opcija, kao i vazda. Jer, nismo mi zadnjih tri i pol desetljeća baš proveli u nekoj konstruktivnosti i dogovorima, zar ne?

Opet taj rezultat…

Ako ste dovoljno izgorjeli po glavi, imate fetiš na politiku, ili jednostavno ne želite da spektakl prođe bez vas, u nedjelju navečer ćete, umjesto utakmice Grčka – Njemačka, gdje Grci, nakon dugo vremena mirišu slatki miris velikog rezultata, a Nijemci se, čak i pod Kloppom, i dalje pitaju gdje nestade onaj "Elf" kojeg se desetljećima unaprijed plašila čitava nogometna Europa, sjesti pred televizor i odabrati jedan od TV programa koji prati izbornu noć.

Čak što više, u tom slučaju ćete propustiti novu utakmicu Portugala i Norveške, spektakl u najavi nad kojim lebde dva pitanja – imaju li Portugalci zbilja toliko muda da mogu reći Ronaldu, hajde idi, odlazi (Stari, tvoje je gotovo, hvala na svemu – i doviđenja!) i imaju li toliko snage da oba puta mlatnu brzu i potentnu Norvešku, na čelu sa ubojicom dječjeg lica, Haalandom?

I to nije sve, umjesto mogućeg trećeg nogometnog odabira, recimo gostovanja Srbije kod Nizozemske, utakmice u kojoj će reprezentativci susjedne zemlje, za koju navija, hajd' da se ne lažemo,  i dobar dio stanovništva Bosne i Hercegovine, imati priliku da se, nakon dva očajna meča, barem pojedinačno nametnu nogometnim menadžerima, kad ih već ne ide momčadski, vi ćete tu noć birati scenu gdje u studiju sjede odranije poznata lica, odranije poznati voditelj i odranije poznata atmosfera oko njih.

Bit će tu lokalnih političkih analitičara, bit će tu i lokalnih političara, koje nije ovaj put baš zapalo, a bit će i bivših ljudi iz nevladinog sektora koji se trude ući u vladin sektor, nakon što je Trump zatvorio česmu, ali su okasnili na vrijeme se uguziti na neku od stranačkih lista.

Beton, beton – samo beton!

Bit će, dakle, sve redom i nazivno, dobrih poznavatelja situacije, a zapravo ljudi koji će vam kroz svoje analize i stavove samo potvrditi ono što odavno znate – da ova zemlja neće niđe! I da je sve u pet deka. I da smo odavno naši i vaši. I naši i njihovi. Ali, o tome pišem već deset kolumni zaredom, pa me malo i sram, da me ne bi netko provalio kao čovjeka koji vazda piše jedno te isto.  

Bit će u studiju atmosfere straha, neizvjesnosti i napetosti, ići će se od javljanja do javljanja, baš kao i na svakom, recimo, Eurosongu. Baš kao i na svakom izboru za pjesmu Eurovizije, spektakl će skriti suštinu, i baš kao što su tamo pjesme bljutave i bezvezne s previše pirotehnike i uobičajenih fraza – i ovdje će taj dojam spektakla skriti bljutavu kampanju, frazirane ili frizirane izborne poruke – i činjenicu da suštinska promjena ovdje nije moguća. Ona stara o Kurti i Murti je jedina naznaka nekog pokreta. Sjaši, uzjaši – ali sve u istom toru.

I da, baš kao i u finišu Eurosonga, može bit' da će vam se učiniti kako nešto ne štima s rezultatima i kako ste imali neki jak dojam pred izbore, koji vas je opet prevario.

Ako ste tražili veliku promjenu možda se razočarate kao netko tko je na Eurosongu još jednom vjerovao kako je konačno kucnuo čas za pobjedu, recimo, kolijevke popularne glazbe, kad tamo opet trijumfirala neka Ukrajina ili Švedska.

Odmahnut ćete rukom i reći kako je ili sve opet namješteno ili kako je, jebiga, takav masovni ukus masovne publike. Ili ćete opet, kao i zadnjih nekoliko puta, iznijeti neku geopolitičku teoriju o nepovredivosti utjecaja stranih sila u našem prostoru.

Promehenglati se neće puno

No, nemojte biti tužni. Ništa se zapravo bitnoga ionako neće promijeniti, ma koliko vas uvjeravali da su ovo sudbonosni izbori.  U ovoj zemlji se promjene mogu dogoditi, opet sam dosadan, jer o ovome pišem deseti put zaredom, tek kada se umorimo od ovog koncepta, i mi unutra i oni vani, pa se reorganiziramo, po igri graničara ili mimo nje, ovo drugo tek ako se ikada pojavi politička snaga koja će imati jednak utjecaj na čitavom teritoriju ove zemlje. I onda svojim upornim radom i zalaganjem zadobiti povjerenje većine ljudi u ovoj zemlji.

A i ovaj put, čak i one političke stranke koje se nazivno predstavljaju takvima, čvrsto su se stisnule unutar zadanih etno-nacionalnih granica (riječ koju tako vole!), u kojima ipak mogu računati na većinu očekivanih glasova – te time suštinski svoje političko bivanje svele na paradoks.

Sve drugo, a to će, posve sam siguran, pokazati i ovi izbori, samo je natjecanje u rangu onih izbora za ljepotice, talente ili pjevačke nade, prebačeno na političku razinu – u kojoj se stroga pravila odavno znaju – i u kojoj su sve karte davno podijeljene i najbolje pozicije unaprijed rezervirane.

To što vam se čini kako je sad nešto drukčije, već sutra će vam se samo objasniti, kada skužite kako je kakofonija pred izbore bila tek vatrometni uvod u neobičan smiraj nakon što izbori prođu – i onda dugotrajnu patnju dok se svi nivoi vlasti ne poslože. I to u zemlji gdje nema žurbe sve dok budžetska lova ne dođe u pitanje.

Mene život razočarao…

Osim ako niste izravno vezani pupčanom vrpcom za stranke ili ste stranku povukli za rukav, bilo da vraćate dug ili su vam nešto lijepo obećali. Onda, možda, nogomet i nije vaš prvi izbor, barem za tu jednu noć. Ili dok se ne podvuku svi rezultati. A za vas, takozvane obične građane, pogotovo za one koji još vjeruju u čarobne štapiće i zubić vile, izbori će biti jednako presudni za vaš život kao i nedjeljne utakmice koje spomenuh na početku.

Ne bih vas lagao, ali što god da su vam u kampanji napričali, gotovo je u konačnici mjerljivo s utjecajem na vaš život činjenice kako je Ronaldo konačno odustao ili kako je Njemačka ipak pokazala da nije zaboravila igrati nogomet. Sva obećanja ćete već sutra zaboraviti i život će ići svojim tokom. Velike odluke vući će veliki igrači, a vas što već zapadne. Ako išta ostane nakon što uvijek vjerni zauzmu pozicije, kapilarno, kroz sve nivoe.

Ali, gle, to ne znači da nema razloga izaći na izbore. Prošetati malo do glasačkog mjesta. Popiti nakon toga kavu. Osjetiti kako vam demokracija klizi niz kičmu. Vidjeti te nove skenere i proći taj novi proces. I skinuti opet nakupljenu prašinu s krhkih ramena nade, koja ovdje umre i prije nego u onoj izreci, ali bi se reklo, onako odokativno, kako većina ovdje sve manje ima problem s tim.