Cancel kultura u cancer okolini

Pravila igre su potpuno jasna – sva su sredstva dozvoljena! Iako svaki put u ovo doba pomalo puhnem i na hladno izražavajući bojazan kako bi ovaj put igra mogla prijeći granice nefer playa kojeg odavno znamo, nekako se sve i dalje vrti u dobro poznatim granicama, ma koliko već sve bilo nekako predvidljivo i već viđeno. Što bi se reklo – ne mijenjaj taktiku koja pobjeđuje, drži se 4-4-2 i ne izmišljaj toplu vodu.

Srećom, a možda možemo biti i sretni zbog toga, ona stara i provjerena sredstva i dalje su najefikasnija. Sasvim izgleda da su to ujedno i najbrža i najjeftinija sredstva, kako za onoga koji ih koristi, tako i za nas koji ih, recimo tako, konzumiramo sveki novi ciklus iznova. S tim da su se ciklusi slijepili jedan za drugi, pa tortura ne prestaje.

Nepoznat pravac, ali zna se krivac

I makar nas i ta najjeftinija, a najefikasnija sredstva, u konačnici jako puno stoje, hajde me demantirajte ako možete - nema moćnije stvari od groznog grafita na vidnom mjestu ili munjevite diverzantske akcije od ruke sličnih N.N. lica pod okriljem mraka. Svinjska glavuša ili fizičko oštećenje mjesta od posebne važnosti i vječnog počinka posljedice su takvog modusa operandi.

I nema efikasnijih počinitelja od onih koji su pobjegli u nepoznatom pravcu, koji ostaju enigma za policiju, ali javnost i političari odmah znaju tko su, čiji su i odakle su.  Ovdje, uostalom, stvar i završava adresiranjem pritužbe na krivca, s tim da su u konačnici uvijek zadovoljni i onaj koji tuži i onaj kojega tuže.

Uostalom, teško da ima efikasnije stvari od, nakon toga, snažno upućene i znalački konstruirane javne poruke koja će, ekspresno prenesena mrežom medija, odzvoniti sudbonosnom i odlučnom snagom. A kako je često i neka uvreda umotana u celofan u pitanju, izazvati će ona učas i suprotne reakcije brzinom svjetlosti. Jedan osporava, drugi ga upozorava. Jedan napada, drugi brani. Jedan umanjuje, drugi poziva na još više i sad iz inata!

Slabe škole pod tri krovne organizacije

Baš kao što nemoćno ovih dana pratite FIFA marifetluke, tako možete samo nijemo promatrati kako još jedno domaće natjecanje ide po dirigiranom ždrijebu. Voljom javnosti i marketinških prohtijeva, gledate još jedan kvalifikacijski ciklus za jesenski festival demokracije koji odavno s demokracijom nema previše veze. I jednako kao što će netko uzdahnuti kako ni moderni nogomet više nema veze s romantičnim nadmetanjem klinaca iza škole, tako je valjda odavno jasno kako biranje ovdje i biranje negdje u razvijenom dijelu ove naše, u svemirskim dimenzijama nebitne loptice, nije isti sport.

No, ipak, mic po mic, prema postojećim pravilima igre, lagano klizimo u potpunu demonstraciju populizma, koji se, baš kao i onaj priljepak što se u morskom plićaku čvrsto hvata za stijene, uhvatio za svaku poru društva. Taj populizam, kao nuspojava igre po jasnim pravilima, njegovan iz godine u godinu, brušen iz ciklusa u ciklus, sada je toliko uzeo maha da je gotovo jednako njime zaražena i politička kasta i njihovi birači. A između, kao debele naslage mortadele u sendviču, situacijom upravljaju mediji, kojima svaki fajt, svaka ratoborna izjava ili negirajuća poruka dobro dođe.

Fox Populi

I dok je kasti ionako on na ruku, kao jednostavan način da skrenu svaku ozbiljniju temu u plićak populističkog argumentiranja, oštećeni u ovom slučaju, dakle narod, gotovo da više i ne primijeti da je oštećen. Kao cijepljeni protiv svake ispravne reakcije, hrane se populizmom, dišu populizam i smrde po populizmu čim zinu. Pritom pjesme, zastave i snažne poruke s ratnom aromom samo služe da se ne smatraju idiotima, nego sljedbenicima nečeg uzvišenijeg, većeg i više vrijednog od njihovih pojedinačnih i uzalud protraćenih života.

Rezultat svega je vidljiv posvuda – samo se okrenite, ako vas još uopće nešto može iznenaditi, i ako vas je uopće još uvijek briga, i ako vas još uvijek uopće ima. Možemo potonuti, propasti u zemlju, može nam voda doći do grla, možemo izgorjeti u požaru, podaviti se u vlastitom smeću i ugušiti spojevima iz dima, možemo umrijeti čekajući u koloni, ali nećemo popustiti ni pedlja u našem čvrstom naumu da obranimo ono što smatramo vrijednim. I u toj konstantnoj obrani pristati na apsolutno sve – pa i ne vidjeti da te levate kao malog majmuna.

Sumnjam pritom kako veliki broj ljudi i zna što se to točno ima obraniti, pogotovo u svjetlu ovih ranije nabrojanih nepogoda koje su nam sve više svakodnevne, ali siguran sam da itekako znaju tko će biti ti koji će ih najbolje obraniti. Pogoditi i nije baš teško, to su oni koji najbolje, najjasnije i najglasnije artikuliraju sve N.N. izvođače radova i rezultate njihova, uglavnom noćnog rada.

Možda ne vijuge?

Populizam koji nam je slijepio moždane vijuge dovodi do toga da odavno pušimo sva sranja i, postavši puki replikanti koji ne umiju izaći iz zone komfora i okova jedne od triju javnosti, postajemo u sve većem broju i opsegu ništa više od pukog, malog megafona jedne te iste nacionalne politike.

Pritom nam ne trebaju nikakve nove podjele, jer učvršćujemo stare. Baš kao što je put do pakla popločan dobrim namjerama, kako kaže stara izreka, tako je i put do konačnog cementiranja naših podjela popločan naoko dobrim namjerama da ih nestane, ali da se to dogodi po našim pravilima. A kako je, rekoh na početku pravilo da je sve dozvoljeno, onda je jasno gdje sve ovo vodi.

I tako, kad vidim, što bi Džoni rekao, figure na sceni, pada mi na pamet stara, a danas očito izgubljena navika iz onih dana, da svakog levata pošalješ u tri lijepe, da ga mršneš i prije nego je uspio završiti rečenicu. Pada mi na pamet da je ovdje nekada postojala vještina, i to jako dobro utrenirana i naučena, da ne vjeruješ svakom papku i da ne daješ povjerenje svakom lošijem od sebe, nego ga lijepo anuliraš i obrišeš pod njegovim naumom.

I pitam se gdje nestade taj svijet? Gdje nestade ta neopisiva lakoća samopoštovanja? I kad smo se to uspjeli pretvoriti u cmoljave i kukavne kreature koje su svoju slobodu mijenjale za jeftin pamflet o istoj?

Kad smo se uspjeli riješiti vlastitog ponosa kao da je kakav neželjeni teret i trampiti ga za kolektivno pristajanje na spirine i splačine bez pogovora? Kad smo od kakvog, takvog Ja postali bezvezni Mi? Bezvezni Mi, lišeni svakog smisla za humor, svake natruhe sarkazma i svakog, pa i najmanjeg procenta cinizma?

Kolektivna halucinacija

Bezvezni Mi, sve sličniji onim stvarnim ljudima iz Matrixa. Ležimo i isijavamo energiju. Daju nam koliko je dovoljno, uzimaju koliko misle da im treba. Bezvezni Mi, priključeni na crijevo, jedno na ustima, drugo u šupku. Umočeni u ljigavu tekućinu, sastavljenu od bivših ambicija i nekih olako usput prodanih snova. Dehumanizirani, pretvoreni u statistiku i procente. Pretvoreni u puke brojeve kojima mašu i balahaju okolo.

A balahaju oni isti koji su vas uspjeli uvjeriti da će vas obraniti od onih drugih. I da drugih jednog dana, ako budete vjerni i vjerujete, više neće biti. Ostat ćemo samo mi na ovoj zemlji, na sliku i priliku naše pobjede!

Samo vam usput nisu rekli ono najbitnije – sutra će, kad zarade vaše povjerenje i vaš glas, oni u vlast opet s tim drugima. Koji, naravno, neće nestati. Nego će i oni ostati u uvjerenju da će se upravo dogoditi suprotno. I tako će svaki ostati u svom uvjerenju, na svom komadu zemlje u neprekinutom ciklusu velikih očekivanja i nikakvih promjena. I tko zna koliko još puta. Odavde do vječnosti.

A još jedan problem je što su, usput, i na vječnost stavili tapiju. I, očito, nemate problem s tim.