Opća urbanalizacija
Prosječnom čovjeku u gradu Mostaru vjerojatno je jako teško odrediti, pogotovo na osnovu medijskih prepucavanja oko legalnosti pojedinih objekata u izgradnji, tko je tu u krivu, a tko je u pravu. Čak i kada se objave papiri, nakon njih slijede kontra papiri, pa opet ide napad, koji je, to znamo, uvijek najbolja obrana, i tako zaredom, reklo bi se unedogled.
Prosječnom stanovniku ove kotline vjerojatno je mrsko uopće krenuti čitati sve te odluke, izmjene odluka, razne izvatke i dozvole. To mu je, realno, čisto smaranje. Na kraju krajeva, sve da se i školovalo dovoljno za protumačiti sve te fraze i navođenje članaka i akata, nešto se nema vremena, a još manje živaca, za upuštati u iščitavanje svih tih čestica, gruntovnih i katastarskih metara četvornih, a pogotovo se malo tko, da oprostite, želi baš do u detalj za*ebavati sa pravnim tumačenjima i mišljenima struke.
Nisam čit'o, ali znam sigurno
Netko će možda sočno opsovati, netko će se izvući rečenicom kako struka ovdje ionako odavno ništa ne znači, a netko će, mislim da tu imamo potrebnu većinu, pročitati samo naslov i to je to! Mišljenje će se ionako kreirati na način da su naši uvijek u pravu, pa makar i da lažu. A naši su uvijek u pravu, to bar znamo. Pogotovo ako stvari stavimo u povijesni kontekst, do kojeg nam je uvijek jako stalo, pogotovo ako ga gledamo u granicama vremena koje baš nama odgovaraju.
I tako će Mostar brojati godinu za godinom, kroz različita čitanja čak i istih papira, prosječan čovjek ovdje će od tinejdžera ubrzo zakucati na vrata zrelih godina, a mnoge stvari će i dalje stajati tamo gdje su bile i ranije. Nepromijenjene, zarasle u upornu rusovinu i zahrđale armature koja se, mnogim kišama isprana, popišala smeđim tragovima po nekoć friškom betonu.
Mnoga plaha ptičica u međuvremenu će odlepršati u toplije krajeve sa malo više smisla, da bi u koncentričnim krugovima obilaska roditelja i rodbine tužno zaključila kako se ništa ovdje promijenilo nije – vječni planovi zamrznuti u vremenu i političkom klinču miješaju se sa temeljnim vrijednostima, koje, baš kako im ime kaže, ne miču dalje od temelja – ili rupa iskopanih do prve tužbe ili inspekcijske zabrane.
Od Avde do vječnosti
Tu i tamo će se ponešto i graditi, ne nužno i izgraditi – dosta toga i tiho i duboko iza dodira nekoć zaraćenih strana i vazda lebdeće nevidljive granice, često, naravno, bez konsenzusa svih i po principu „zaustavi me ako možeš“, a taj proces će trajati sve dok kaplje neka lova, a kad love nestane i stvar zastane „ni tamo, ni ovamo“, u ovom gradu uvijek postoji zlatni džoker – "Eto, ne daju nam oni od tamo!" U osnovi, samo druga strana iste one karte koja veli – "Ma, gradi, libo te racku!"
I tako će, kao u kakvoj izvitoperenoj bajci, svako malo stvari krenuti, pa onda stati, a uvijek i vazda bit će krivci oni drugi. S druge strane, izronit' će iznenada kolosi među uskim ulicama, zgradurine na mjestima gdje je grad imao priliku prodisati – i, naravno, istu priliku rado propustio. Pojest će vukovi kenjce, a prosječan čovjek izgubiti nit već pri drugoj rečenici i zaključiti kako su, ako njega pitaš, naši u pravu. I to će vrlo rado naglasiti u nekom komentaru na lokalnom portalu.
I ne samo kako su naši u pravu, nego bi u ovom gradu sve bilo bolje, jasnije i prosperitetnije da naši vladaju i da nema onih drugih. Realno. Prosječan čovjek će, pomalo živčan, jer mu fali akcije i čini mu se kako gnjili u ovom okruženju, ispaliti i kako i jest' bilo bolje dok se znalo čije je čije i kako ovo sad ne vodi ničemu. A onda će sam sebi reći kako grad već toliko godina tako, još malo pa oduvijek, funkcionira.
Sve se može kad se smije
Zato se neke stvari i ne mogu ni graditi tamo gdje nije naše i zato se neke stvari i grade tu gdje se zna čije je. I kako, jebiga, uz malo odlučnosti i simpatičnog nam bezobrazluka, na svojoj teritoriji možeš sve što hoćeš, i sazidati i ograditi i zakolčiti. Pa neka revu magarci. I neka laju na mjesec...i nek se *ebu, da 'prostiš!
I onda će prosječan čovjek, nakon što podere još jednu stranicu zidnog kalendara, kimnuti glavom potvrdno na tvrdnju kako je sve ovo jedan veliki davež i kako, što se njega tiče, sve ovdje kod nas, ionako, uvijek dogovaraju tamo negdje gore. I on će tako lagano odustati od bilo kakvog kritičkog stava po pitanju bilo čega u ovom gradu, navijati će za naše i usput progutati sve ono što se mrlja, grdi i nabija, ne od onih tamo, nego od naših među našima.
Neće imati mnogo zamjerki na loše i beskrajne infrastrukturne radove, privatne investicije na mjestima gdje nitko nije mogao ni zamisliti da se može ugurati zgradurina i vječne dekonstrukcije i rekonstrukcije vazda istih stvari u gradu koji stenje pod težinom vlastitih zabluda. Neće mu smetati vječne ruševine i sve izvjesnija kulisa za filmove katastrofe, sve dok ima utjehu u tome da se zna krivac i isti uvijek iznova, o datumima zaokruženim u kalendaru, njeguje i osvježava da ne bi propao u našim očima.
Sve dok držimo ono što je naše, sve dok imamo isto mjesto kao i ranije za zabiti svoju zastavu i narisati svoj grafit, prosječni stanovnik grada neće se puno sekirati, niti će tražiti kruha preko pogače. Neće se puno zanimati za planove i izgradnju, neće ustati protiv gušenja životnog prostora i života u infrastrukturnoj noćnoj mori.
Moj grad, tuđe obaveze
Možda će tek opsovati sebi u bradu dok bezuspješno traži parking ili dok uredno i tiho zaobilazi dječjom kolicima na pločniku parkirana auta. Ili reći kako, uh, dobro je, kad shvati kako ipak ništa nije slomio posrnuvši na šaht, rupu ili nešto što viri iz asfalta.
Dadne se sve ovo istrpit', reći će i s nekakvom dozom ponosa u glasu, kao da radi nešto veće i važnije od života – i opet znalački odigrati na prvu loptu koja veli kako su, ionako, za sve krivi oni tamo. Nije do nas.
I, uz sve to, zaključujući svaku priču, spreman je prosječan čovjek dodati kako bi, da nije njih, zna se kojih, da se samo naši pitaju, ovdje tekli med i mlijeko i znao bi se red. Ali takav nam grah pao, tako je kako je, šuti i trpi i čekaj da dođe taj dan – ma, nije to ništa kad su viši ciljevi u pitanju. Izdržalo se i gore!
U gradu koji sve više izgleda k'o nešto što je izgubilo cilj, ali ostaje sigurna meta, prosječan čovjek instinktivno sliježe ramenima, igrajući ulogu žrtve vječne i kontinuirane nepravde i nasilja nad svojim pravima, a da pritom prvi ne pristaje da svako pravo za sobom vuče i neke obveze.
Prva od njih je da pročitaš i razumiješ bar toliko da možeš ponešto pročitati između redova. I da pročitaš između svojih redova prije nego kreneš na one druge. Ali, naravno, neće to ići dalje od naslova i jakog dojma kako su naši opet u pravu…
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.























