Javno do dna!

Iz ove perspektive ne znam što bih sad mislio o onim poslijeratnim godinama, a pogotovo ne znam što bih mislio o početku novog milenija u Bosni i Hercegovini. Nisam siguran hoću li pogriješiti ako kažem kako je sve bilo drugačije, nekako pozitivnije, puno optimističnije – ali iz današnje perspektive doima se to doba, u najmanju ruku naivno, ako ne već i pomalo lažno.

Nije da strani faktor nije puno toga uložio u obnovu infrastrukture ove zemlje, ali isto tako je jako puno uloženo u obnovu povjerenja jednih u druge. Svi ti seminari, projekti, uloženi novci u medije i njihov razvoj i medijsku pismenost, bilo je toga koliko hoćeš.

Na kraju krajeva, trebalo je staviti obloge na ratne rane, uvjeriti stanovnike ove zemlje kako je rat bio loša stvar i kako je mir kroz rad, red, dijalog, katarzu i napredak jedina prava budućnost. I, naravno, ta budućnost morala je ići kroz izgradnju društva koje će se u skorije vrijeme samostalno, a ne tek uz stranu pomoć (i silu), morati suočiti sa ratom i posljedicama istog i efikasno se izboriti u borbi protiv duhova prošlosti i svih tih mina posijanih diljem zemlje, a na koje je lako, ako se ne očiste, mogla naletjeti bilo koja zajednička inicijativa za budućnost – i teško pritom stradati.

US and Them

Već sam nedavno pisao, to doba činilo se kao neka nova renesansa, na TV-u smo gledali Vizu za budućnost, političke emisije još uvijek su udarale uglavnom po svima, bez obzira na kojoj televiziji bi se emitirale, pazilo se na uravnilovku da se ne bi slučajno narušio osjetljivi nacionalni balans, ali je istina i kako je uvijek sve to nadgledao Veliki Brat, kojeg smo se svi jednako plašili. I radili što Veliki Brat kaže. Pa čak i kad je trapavo i buzdovanom udarao na mjesta za koja je mislio da su ključna da ovdje uvede red i mir. I nešto što ima sličiti jednoj i iole normalnoj državi.

Velikog Brata u međuvremenu odavno nema u onom starom kapacitetu. Europski fondovi, USAID i strana pomoć općenito okopnila je ili je ostala u strogo definiranim okvirima, gdje nema više šakom i kapom. Civilno društvo i ona fina doza građanskog, koja je potrebna i svakoj višenacionalnoj državi, ostali su neizgrađeni, nedorečeni ili zloupotrijebljeni.

Država se nije izgradila kako je zamišljeno i stoji kao kakva kuća oko koje se posvađala rodbina. U suton vanjski oblik je tu, ali ona je tek sa „grubom“ umjesto pune fasade i sa „raubau“ unutrašnjošću. Takva je već dugo, sve u nedostatku boljeg rješenja - a nakon toliko uloženog, i ovako s pola puta gledajući, jasno se vidi da je nema nikakvog smisla rušiti. Ali je jednako upitno kako je dalje graditi kada ne postoji ama baš nikakva naznaka i najmanjeg konsenzusa oko toga kuda i kako dalje.

Rat debelog crijeva

Iz ove perspektive ne znam što bih sad mislio o onim poslijeratnim godinama, a pogotovo ne znam što bih mislio o početku novog milenija u Bosni i Hercegovini, ali znam kako se rat spominjao u potpuno drugom kontekstu.

Imao je rat tada jak prizvuk prošlosti koju treba ostaviti iza sebe čim prije, usput pomiriti sve što se pomiriti može, sve staviti pod jednu novu zastavu i uprijeti pogled čvrsto samo prema budućnosti. Danas je, to svi znamo, sve kontra. Glave su okrenute unatrag, zastave se vijore gdje god koja može, neumjereno i u inat, rat je opet u svakodnevnoj komunikaciji, naš kalendar vratio se u rane devedesete i sve mjerimo istim aršinima kao i tada.

Usput smo naučili voditi rat drugim sredstvima – najčešće društvenim mrežama, a mediji, kao pravi čuvari revolucije, samo nadodaju pojačivače boja i okusa u svoj repertoar. I zajedno već neko vrijeme sudjeluju u zanimljivom obliku istjerivanja pravde – prenošenju nečijih objava i stavova s društvenih mreža, čime se izaziva gađenje i oštra reakcija zainteresirane javnosti. A već sam vam rekao kako je projekt zajedničke bosanskohercegovačke javnosti propao već krajem zlatnog vremena stranih intervencija u naše društvo, zar ne?

Izboreno pravo da imaš pravo

I kako sada imamo tri javnosti koje baštine najsvjetlije tradicije rata i u ratu izborenog, i to sam vam rekao, zar ne? Pa nazovite to izboreno slobodom, teritorijem, pravom na mržnju ili pravom na imanje prava i kad nisi u pravu. Da se vratim novinarstvu koje se danas pretvorilo u opažanje društvenih mreža i stvaranju vijesti iz nečijih objava – rezultat svega je javni sud o nečijim statusima, a kulminiralo je zadnjih dana ili zadnjih mjeseci, bilo da netko stavi neki lik ili neki simbol – ili ostavi kakav citat.

Kako iz dana u dan umire sve ono što se prije dvadeset pet godina činilo jedinim mogućim izlazom za ovo društvo – ono kada je trebalo staviti obloge na ratne rane, uvjeriti stanovnike ove zemlje kako je rat bio loša stvar i kako je mir kroz rad, red i napredak jedina prava budućnost – i kako smo se toliko u međuvremenu vratili u prošlost, onda je posve jasno kako ćemo, izglednije od svega, ono što nismo onda uspjeli ratom, sada efikasno dovršiti novonastalom lokalnom verzijom cancel kulture. Ili nekulture, kako hoćete.

Obostranom primjenom cancel kulture, koja, znajući nas, neće dovesti ljude pameti i neće ih natjerati da dvaput razmisle prije nego li nešto kažu ili objave – nego će, upravo suprotno, poslužiti kao topuz u rukama narastajuće nacionalističke euforije koja vodi samo jednim putem, a taj put nije autoput, nego nešto totalno suprotno. Put bez imalo razuma, bez imalo samokritike, odavno bez ikakve naznake katarze i dijaloga, i put kojim jašeš na mitovima, to je put u pakao!

Cancer kultura

Za razliku od već pomalo umorne i veoma upitne zapadne cancel kulture, čiji slavni dani pomalo prolaze, ova naša je još sirovije isključujuća i puna je inata, ne podrazumijeva nikakvo "ali", niti daje imalo prostora relativizaciji ili drugačijem mišljenju. Ona je oštra kao britva, skida glave i onima koje ste dom jučer cijenili ili voljeli. Učas mijenja, kao iznenadna naoblaka, i nepovratno razara, poput bujice.

Ona želi odvojiti nas i njih, ona traži i najmanji trag da su oni ipak svi isti – ma koji oni bili, ona ne priznaje kako su naši u konačnici jednaki njihovima. Ona je svuda oko nas i bojim se kako će do kraja očistiti ovo već dobro diferencirano društvo u kojem neće više biti pardona za mnogo toga. I u kojem ćemo nakon stečene navike gledati svako ime i svaki zarez. Uostalom, kultura otkazivanja tek je počela i Boga pitaj kada će i hoće li uopće završiti.

I što ćemo na kraju dobiti? Bojim se i pomisliti. Dijalog i suradnja umirat će iz dana u dan i sve manje će biti onih koji će pamtiti da se možda moglo i drugačije. Povijest pamti gubitnike. Ali duplih gubitnika nije baš bilo previše.

No, kako to objasniti nekome u zemlji u kojoj se i poraz na kraju nekako preruši u neupitnu pobjedu, svaka zabluda vremenom obuče u ruho mudre i odlučne odluke, a jad i bijeda upakiraju u ponos? A o prkosu i inatu da ne govorimo, to ovdje, kao loša špura, vuče u provaliju.