Već poodavno Big Mac nije tek dvostruki goveđi sendvič, nego i popularno ekonomsko mjerilo. Naime, sredinom osamdesetih godina magazin The Economist osmislio je Big Mac indeks – relativno jednostavan koncept koji na zabavan način mjeri kupovnu moć stanovništva.
Suština je Big Mac indeksa u usporedbi koliko košta Big Mac sendvič u McDonald'sovim restoranima u različitim zemljama. Npr. prema podacima s početka 2013. Big Mac je u Sjedinjenim Američkim Državama koštao 4,37 dolara dok u Bosni i Hercegovini košta 3,35 (podatak iz svibnja), razlika je 1,02 dolara – što je oko 23 posto. Znači, razlika u kupovnoj moći između bosanskohercegovačkog i američkog potrošača je 23 posto u korist Amerikanaca. Što nadalje znači: ako bi konvertibilna marka bila 23 posto slabija od američkog dolara, onda bi naša kupovna moć bila jednaka onoj američkoj iliti Bosna i Hercegovina za Amerikom kaska tek jednu četvrtinu blagostanja. No u nečemu smo i bolji: Amerikanac za pedeset dolara može kupiti jedanaest Big Macova, dok ih mi možemo kupiti petnaest. Najpribližniju cijenu onoj bosanskohercegovačkog Big Maca imaju stanovnici UAE koji za jedan trebaju izdvojiti 3,27 dolara, po čemu se da zaključiti da oni i mi imamo (približno) istu kupovnu moć. Ilustracije radi koliko je relevantan ovaj indeks reći će nam pokazatelj GDP-a po stanovniku (paritet kupovne moći) koji u UAE iznosi oko pedeset tisuća dolara, dok je u Bosni i Hercegovini oko osam tisuća dolara.
Nadalje, uspoređujući cijene Big Maca po državama, evidentne su nevjerojatne razlike u cijeni istog. Potrošači se s pravom mogu zapitati: koja je stvarna cijena ili vrijednost ovog proizvoda?
Naravno da Big Mac indeks služi primarno za zabavu, a ne za ozbiljnu ekonomiju, a pogotovo ne da bi ocijenio kvalitativne razlike američkog, emiratskog i bosanskohercegovačkog Big Mac-a.
Međutim, nedavno se u SAD-u javnosti prezentirao čovjek iz Logana, Utah, po imenu David Whipple. Malo je tko od šire američke javnosti ikad prije čuo za njega, vjerojatno ga ni mnogi od prvih susjeda tog gradića od jedva pedeset tisuća žitelja ne poznaju baš najbolje. No, David je posljednjih dana postao najpoznatiji nevažni mali čovjek u Americi i to zbog jedne bizarne činjenice koja neće ama baš ništa promijeniti osim što će fotografije njegova eksperimenta par dana biti hype na twitteru i facebooku… i to će otprilike biti sav njegov značaj. Godine 2023. tek će ga se pokoji Amerikanac sjećati kao onog tipa što je desetak godina ranije na par dana nasmijao naciju.
Naime, David je, sada već davne 1999. prijateljima objašnjavao što su to i kako enzimi vrše svoju funkciju i pritom mu se hamburger učinio najprikladnijim za demonstraciju te je skoknuo do McDonald'sa kupiti ga. Nekih se mjesec dana koristio tim hamburgerom, a zatim je zaboravio na njega i tek je, neke dvije godine nakon, žena pronašla hamburger u džepu kaputa. Iznenađenje je bilo nemalo kad su vidjeli da hamburger izgleda potpuno jednako kao i prvog dana, bez imalo plijesni, truleži ili gljivica i čudnog mirisa. I tako su odlučili nastaviti s tim bizarnim eksperimentom čuvanja hamburgera – (možda) u nadi da će se jednog dana nešto nadnaravno dogoditi s hamburgerom, a oni pritom postati zvijezde.
I čekali su i čekali, ali im je nakon četrnaest godina čekanja i (ne)događanja apsolutno ničega – osim što se umak razgradio – valjda dosadilo pa su izašli u javnost sa savršeno očuvanim hamburgerom zapakiranim u originalnu, četrnaest godina staru vrećicu, a sve ne bi li svojim unucima i javnosti promovirali prednosti zdrave ishrane – ističe David. Kao dokaz regularnosti eksperimenta sačuvali su originalni račun. Warholova sintagma o petnaest minuta slave još se jednom manifestirala u ljudskoj taštini prosječnih Amerikanaca.
Američki McDonald's ovaj fenomen objašnjava: pljeskavica i pecivo ne trunu jer tijekom pripreme gube vodu i postaju veoma isušeni. Ako se hamburger ostavi u sobi doći će do daljnjeg gubitka vlage jer je vlažnost u većini zatvorenih prostora oko 40 posto. U nedostatku vlage hamburger se suši, a ne trune, te je zbog toga nepogodan za bakterije i razvoj plijesni.
Tko god vjeruje pojašnjenju, neka osobno učini sličan eksperiment s odreskom iz kvartovske mesnice.
Ali David Whipple nije jedini koji dokumentira što se događa s McDonald'sovim proizvodima. Umjetnica iz New Yorka, Sally Davies vodi Happy Meal Project u okviru kojega svakoga dana fotografira isti hamburger i pomfrit te fotografiju postavlja na svoj Flickr profil. Projekt koji je započela 10. travnja 2010. netom je proslavio treći rođendan, a slike i objašnjenje projekta možete pogledati na linku http://www.flickr.com/photos/sallydavies/sets/72157624739645253/.
Nameće se zaključak da su (danas) onome tko se osjeća artistički dovoljni tek hamburger i pomfrit. Teško da će se gladan, bez obzira na paritet kupovne moći, s time nasititi.
