Mnogi gradovi ponosni su što je na njihove ulice nekad zakoračio ili čak u mjesnom hotelu zakonačio veliki državnik, prosvjetitelj ili pisac pa ne žale lovu za mramor i postavljanje spomen-ploča. Tako i sami sebi izgledaju veći i važniji, jer, hej!, stajali su svojim cipelama na ista mjesta kojima su gazili velikani. Kad bi Fažana uradila tako, sva bi bila mramorom prekrivena, jer su gotovo svi što su se zaputili na Brijune krenuli s mola ispred starog gradskog trga, a na Brijunima se tih velikih izredalo kao malo gdje. I Tita su zrakoplovom prebacivali u Pulu, potom autom u Fažanu, a tako su na Brijune stizali i njegovi gosti, od Nehrua, Ho Ši Mina,Henryja Kissingera i Nasera do Sophije Loren, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona.
Ako bismo otišli koje stoljeće ili čak i milenij unazad, imena bi, istina, bilo manje, nestala su, zaboravljena, ali velikana i velikaša ne bi. I prije Tita Tito :) Brijuni su, naprosto, mamili one koji su imali novac i moć, to svakako jedno bez drugog uglavnom ni ne ide, a Fažana je uvijek bila polazna točka. No i samo mjesto nije bilo manje zanimljivo onima što su živjeli po motu „ima se – može se“, o čemu svjedoče ostaci rimskih rezidencijalnih vila u obližnjem Valbandonu, ukrašenih šarenim mozaicima, a sagrađenih na mjestu gdje se slatka voda miješa sa slanom. Rimski tajkun Gaj Lekanije Bas, član obitelji koja je dala i nekoliko konzula, biojei vlasnik postrojenja za proizvodnju keramike u Fažani, na današnjem Župnom trgu, odakle su u bijeli svijet odlazile amfore, krovna i podna opeka i štošta drugo. Između Šuride i Male Vale nalazila se, pak, rimska uljara, a ni njen gazda nije, dabome, živio u potleušici već je podigao prostranu vilu.
Ni u kasnijim razdobljima nije bilo puno drugačije, pa su na Veloj Boški u Valbandonu otkriveni ostaci ranosrednjovjekovne crkve svetog Pelegrina, podignute u ruševinama rimske ville rustice. Crkva je bila bogato ukrašena, a predromanička oltarna pregrada nađena u njoj izlagana je, ni manje, ni više nego – u Vatikanu!
Ja u Fažanu ne hodočastim sjenama Tita, Elizabeth Taylor ili Gaja Lekanija Basa već nekom ko mi je puno, puno draži od njih. Zove se, to jest zvao se Mate Parlov i dobro pamtim 1976. – bilo mi je tada 10 godina – kad je u 11. rundi nokautirao Domenica Adinolfija i postao profesionalni prvak Europe u poluteškoj kategoriji. Kao kroz maglu se sjećam i neke njegove ranije velike pobjede i toga da se dogodila na Kubi, ali su detalji ishlapjeli, a itekako dobro kad je, pobjedom nad Miguelom Angelom Cuellom, 1978., postao profesionalni prvak svijeta.
Vremena su bila puno drugačija od današnjeg, sad svako malo neko postane nekakav prvak, a kad poželiš saznati malo više o boksačkoj WBŽNJ asocijaciji u kojoj je to postigao, nerijetko se ispostavi da ni sveznajući google nikad nije ni čuo za nju. Matu Parlova, svaki njegov meč, gledala je čitava Jugoslavija, od zagriženih sportoljubaca do domaćica kojim je svaki sport bilo bespotrebno gubljenje vremena, a ako bi boksao u 2 sata iza ponoći, nikom nije bilo teško probuditi se u takva nedoba. Zvijezda je bio i u čitavom socijalističkom bloku, pogotovo što je bio prvi boksač iz neke socijalističke zemlje koji je postao prvak svijeta u profesionalnom boksu i jedini u povijesti boksa koji je u istoj kategoriji osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Ukratko, nisam bio dijete sklono ni sportu, ni tučnjavi, ali mi je Mate bio idol; doduše ni boks tada nije bio ono što je danas, makljaža snagatora, već ono po čemu je i nazvan „plemenitom vještinom“.
Mate Parlov je živio upravo u Fažani, a na kraju šetnice nazvane po njemu, blizu njegove kuće, od siječnja prošle godine stoji njegov brončani spomenik, rad kipara Ante Jurkića. Izrađen je u prirodnoj veličini, a Mate je zauzeo obrambeni gard, ali takav da u djeliću sekunde može preći u napad. Izraz lica isti onaj koji pamtim: naizgled iscrpljen i umoran nakon nekoliko rundi, a iza svega lavlja snaga koja će protivnika začas poslati na pod, u carstvo snova.
Tu negdje, od Matine šetnice, i počinje stari dio Fažane, potpuno drugačiji od ostalog, kudikamo prostranijeg, uronjen u samog sebe i u more. Zȅlentrave i morsko plavetnilo u nečijem oku se oštro sudaraju, a u nekom drugom nježno dodiruju. Na travi nekoliko spomenika, uglavnom apstrakcija, kamen ovakav, kamen onakav; iako kažu da je to umjetnost, meni su, izuzev nekoliko kojima dominiraju kamene srdele, puno ljepši i „umjetničkiji“ crveni cvjetni nasadi. Pred ulazom u zgradu Nacionalnog parka Brijuni nikad nije bez ljudi, tu se kupuju ulaznice, mada na nekoliko mjesta u blizini one naivnije vrebaju organizatori izleta tijekom kojih se Brijuni vide samo s brodica. Na molu preko puta jedni čekaju brod, a drugi su se vratili iz posjeta otočju. Na jednom od skretanja ka moru velika reklama Val di Solea u talijanskom Trentinu: ljeto je, lipanj, vruće i prevruće, a po planinama i crkvenom tornju na reklami snijeg, pa hajd' je ne primijeti!
Po Župnom trgu uzalud tražim bilo kakav ostatak one rimske keramičarske radionice – sve je ispod ploča. Sve se, doduše, može pročitati i vidjeti na šarenim višejezičnim panoima, ali nigdje nijedne cigle, samo – opet – srdele od bronce. Turisti ih zagledaju sve dok ne shvate da je Fažana ribarsko naselje i da joj je srdela jedan od glavnih simbola. Na jednoj zgradi na trgu, predmnijevam da je to župni ured, spomen-ploča don Valentinu Cukariću, fažanskom župniku kroz čitavih 40 godina, a pored nje velika staklena slika blaženog don Miroslava Bulešića, mladog istarskog svećenika zatučenog i potom zaklanog od komunističkih sljedbenika u župnom dvoru u Lanišću 1947. godine. Taj detalj, vidjeh na nekoliko mjesta po internetu, novinari „antifašističke“ provenijencije i oni što nam svakodnevno palamude o ljudskim pravima i u Fažani i drugdje uglavnom zaobilaze, ne primjećuju ili preskaču, jer bi inače usput morali sami sebi skočiti u usta.
Na rubu Župnog trga i stare gradske jezgre stoji crkvica Blažene Djevice Marije od Karmela, stara više od šest stoljeća. Zvonik na preslicu, zvono nekim čudom još stoji, a lopica sa osam stupova, onako odoka, veća od crkve. Otključana je pa mogu vidjeti ostatke ostataka fresaka iz vremena gradnje, koje bi teško dešifrirao i pokojni Branko Fučić, najbolji poznavatelj istarskog sakralnog slikarstva. Gospa me gleda skrivena iza stakla, a neka djevojka žuga što se, kako kaže, usuđujem snimati umjetnine od drveta naredane po ponutrici lopice. Ih, da ona zna šta se ja sve usuđujem! :) Umjetnost je to, kaže mi, očekujući valjda da ustuknem i padnem u nesvijest od divljenja. Umjetnik je, vidim u katalogu, izvjesni Saša Matjašić, a izložba je nazvana „Sanisio“; tako Fažanci nazivaju obližnji predio s drugom starom crkvicom, posvećenom svetom Elizeju.
Ta se crkvica nalazi podalje od središta, gotovo izvan naselja, u blizini je, među poljoprivrednim imanjima, tek nekoliko kuća. Do nje bi zato trebalo autom, a tako bih i ja da vlasnik crvenog „citroëna“ PU 614-TB svog ljubimca nije ostavio nasred puta. Valjda neko pročita pa mu prenese da baš i nije fino ostaviti auto na cesti što vodi do najznačajnije ovdašnje crkve. Najstarija je, naime, u cijelom kraju, potječe čak iz 6. stoljeća, a sagrađena je na ostacima nekog kasnoantičkog seoskog dvorca. Pravo je čudo da su neki arhitektonski elementi toliko dugo sačuvani u originalu, a ovdje su to tranzene na pročelju te vratni okvir i vijenac ispod krova. Preslica je nekad srušena pa je neko, valjda crkveni oci, zadjenuo križ u postament preslice i na njega nakačio manje zvono. Crkva je bila grobljanska, što je utvrđeno arheološkim iskopavanjima obavljenim 1956. godine, kada je ispred nje nađeno šest grobova usječenih u živu stijenu, a sve to fino piše na ukusno izvedenoj tabli desetak metara od crkve. Ponutricu snimam kroz uske pukotine tranzena, a po zidovima se vide potpisi; bit će da je neko vrijeme bila napuštena i otvorena. Svetište pikasovski plavo, ostali zidovi prljavobijeli, prašnjave klupe naredane jedne preko drugih.
Vraćam se, „citroën“ je i dalje tamo gdje je bio. Usput mi je groblje, to rijetko propuštam, a odmah pored ulaza, među starim nadgrobnim pločama, uklonjenim s grobova, primjećujem jednu s imenom Maria Radolovich. Tako se zvala posljednja istarska vještica, spaljena u Savičenti, a ova ovdje Maria joj je bezbeli neki rod. I na groblju, naravno, crkvica, i znam da sam dosadan navodeći ih, ali ih je u Fažani nemoguće zaobići, pogotovo što su odreda stare i zanimljive. Ova je iz 16. stoljeća, posvećena je svetom Ivanu Apostolu, također ima lopicu i zvonik na preslicu. Ovdašnji graditelji crkava su, izgleda mi, prepisivali, što uopće nije loše kako izgleda na prvu, jer su prepisivali lijepo umjesto da, kao mnogi danas, smišljaju novo, ali ružno. Uvijek se čudim i onima što žele biti pokopani što bliže kapeli - mislim da Gospod ne računa takve bonuse. Ovdje su se neki ugurali čak i u lopicu.
Blizu kapele i spomenik osamnaestorici političkih zatvorenika koji su 14.IX.1943., nakon kapitulacije Italije „sami provalili vrata pulskog zatvora i na domaku slobode pali pod mecima njemačkog okupatora“. Sloboda nije Božje čudo pa da ti ga neko da, reče Džoni. Grob prvog s popisa, Josipa Benazića, stoji uza spomenik: Streljan je kao borac demokraskog prava za slobodu naroda od fašista zavojevača, stoji na spomeniku. Otkud li ekavica u Istri, gdje li se izgubilo t iz demokratskog?! Kasnije ću, podalje od starog dijela grada, vidjeti i spomenik poginulim borcima i žrtvama nacifašizma, doslovno tako stoji; nije ekavski, ali jest dvojezičan, hrvatski i talijanski, što će reći da je podignut kasnije od Benazićevog spomenika, kad su osloboditelji napokon shvatili da se talijanstvo ne može tek tako, preko noći, izbrisati iz Istre.
Nakon mrtvih, opet sam među živima. Pomalo se čudim ohrndanim zidinama nekih gotovo ruševnih kuća u samom središtu, primjerice na Piazza Grande oliti Velikom trgu, a mora da se čude i svi oni Nijemci, Česi i ostali što okupiraju gradić u ljetnim mjesecima. Šteta, pogotovo kad se vide dopadljivi arhitektonski ukrasi, primjerice reljef svetog Juraja dok probada onog svog zmaja, i stari natpisi u kamenu na nekima od kuća.
Okolnim uličicama ponovno stižem na rivu, službeno Titovu rivu, barem tako stoji na izblijedjelim mramornim pločama s nazivima ulica. Veliko sidro mora da je tek postavljeno ili se nešto renovira, uglavnom iz postamenta proviruju debeli crveni kabeli. Kafićke bašte prilično dobro popunjene. Onda glavni, najveći trg, i opet crkva, ovaj put najveća pa, logično, i župna, posvećena svetim Kuzmi i Damjanu. Budući da stoji samo metar iznad mora, slovi kao najniža crkva u Istri. Stara kojih pola milenija, izvorno kasnogotička, naknadno barokizirana. Zvonik odvojen, crkva zaključana. Na pročelju su vidljive spolije iz nekih davnih vremena, mnogo prije gradnje crkve. Jedno pola slova sa spomen-ploče o obnovi zvonika od prije 20 godina nevidljivo, bezbojno. Kuzma i Damjan u luneti iznad ulaza nekako previše plastični i umrtvljeni, kao da nisu liječnici čudotvorci, kao da prave selfie za facebook.
Na kraju ću – jer ko zna kad ću opet i hoću li ikad više u Fažanu – još malo do Mate Parlova. Malo znano, al' je znano, rekao bi Mak Dizdar, da je Mate više od boksa volio samo – poeziju! Javnost je za to doznala tek nakon što je okačio rukavice o klin, a kako je poezija većini našeg svijeta nadasve omiljena stvar :) bez koje je život svagdanji nezamisliv :) to je Parlovljeva zaljubljenost u Ujevića, Matoša, Cesarića i druge primljena kao neka vrsta priznanja u stilu: Da, volim poeziju i svjestan sam da sam naopak, al' šta da radim, takav sam…
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi / O, taj puk što dnevno veći slijepac biva
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi/ Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
