Putujte s nama

Veszprém: Stazama fra Ivana Frane Jukića i fra Blaža Josića

Lajos Kossuth je, pretpostavljam, oštro odbio najloniranje, tȁ on je borac, nije mamina pekmeza, baš kao ni kolega mu Sándor Petőfi, ovdje izvajan pjesničko-đilkoški; najrealnije, ipak je poginuo sa svega 26 godina.
Lifestyle / Putujte s nama | 06. 05. 2022. u 12:14 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čitavog života nešto piskaram, a česta tema su mi bosanski franjevci. Kad se baviš tom temom, sve i da hoćeš, ne možeš mimo dvojice istaknutih iliraca, pjesnika i prosvjetitelja, Ivana Frane Jukića i Blaža Josića, a u njihovim životopisima nalaziš da su teologiju studirali u mađarskom gradu Veszprému (Vesprimu).

Mimo toga su svi koji iole prate sport naprosto morali čuti za ovdašnji rukometni klub: em su dvaput bili finalisti Lige prvaka, dvaput osvojili europski Kup pobjednika kupova, rasturaju u regionalnoj SEHA ligi, a više niko im ni ne broji domaće titule, em su za klub igrali ili igraju Srbi Žarko Šešum, Nikola Eklemović, Petar Nenadić, Vladimir Cupara, Marko Vujin, Dejan Perić i Ivan Lapčević, Makedonci Kiril Lazarov i Dejan Manaskov, Manuel Štrlek iz Hrvatske, Dragan Gajić, Blaž Blagotinšek, Borut Mačkovšek i Gašper Marguč iz Slovenije, a bome i naši Mirsad Terzić i Mirko Alilović. Sigurno ih ima još, ne da mi se tražiti, uglavnom bi se u Veszprému mogla sastaviti fina reprezentacija ex-Jugoslavije.

Grad se smjestio 15 kilometara od Balatona i 40 od Székesfehérvára, sjedište je istoimene županije, a broji oko 60.000 stanovnika. Ražđirapio se, valjda po uzoru na Rim, na sedam brežuljaka i valja ti se žestoko natabanati uzbrdo-nizbrdo ako ga želiš obići cijelog.

Prvo što ću ugledati nakon što na jednom brdašcu nađem parking jest džinovski cvijet od porcelana iz Herenda, a onda, prateći ljudske glave na fasadi duge zgrade, i veliki natpis u travi „Veszprém 2023“ – to će reći da će grad, jedan od najstarijih u Mađarskoj, naredne godine, a konkurenti su mu bili mnogo veći Debrecen i Győr, biti europska prijestolnica kulture. Velika je to stvar za mjesto koje je u moderno doba visokoškolsku ustanovu dobilo tek 1949., otvaranjem odjela jednog od fakulteta iz Budimpešte, ali se u svemu vjerojatno „pika“ i činjenica da je u Veszprému još 1711. utemeljena ustanova za odgoj svećenika s pijarističkom gimnazijom. Tu su se, dakle, u dvorcu uz pijarističku crkvu, svećeničkom „zanatu“ učili Jukić, Josić i drugi i mogu misliti kako im je „vesela“ bila prilagodba s bosanskih potleušica pokrivenih šindrom na ovdašnja barokna zdanja.

M.J. | Bljesak.info / S ugarskim ratnicima

Treba ovdje spomenuti i hrvatskog diplomata i vojskovođu, Trogiranina Petra Berislavića (1475. – 1520.): u 26. godini postao je kaločki kanonik, naredne godine sekešfehervarski prepozit, potom tajnik češkog i ugarsko-hrvatskog kralja Vladimira II. Jagelovića, a 1512. biskup Veszpréma, da bi dvije godine kasnije postao hrvatski ban. Istodobno je i istaknuti ratnik, kako je to tad bilo uobičajeno, slavljen zbog velike pobjede nad Osmanlijama kod Dubice na Veliku Gospu 1513. godine. Poginut će između Korenice i Bihaća, na Plješevici, i to jureći još jednom pobijeđene Osmanlije, a grob mu je u vesprimskoj katedrali. Spominjem ga, uz ostalo, i zato što je sa svojom vojskom triput, 1515., 1518. i 1519., praktički spasio Jajce i Jajačku banovinu od, ispostavit će se nakon njegove smrti, neminovnog pada pod osmansku vlast.

Grob mu, nažalost, neću vidjeti: u katedrali se upravo izvode veliki radovi, glavni ulaz je zaključan, a ispred bočnog je gomila zemlje i radnik koji mrtvo odmahuje glavom na upit može li se unutra. Možda arheolozi – kopa se i s lijevog boka katedrale, bit će da joj žele učvrstiti temelje – nađu još koji djelić crkve što se ovdje spominje još 1001. godine. Izgorjela 1380., sazidana u gotičkom slogu 20 godina kasnije, spržili je Osmanlije – grad je, da i to spomenem, između 1552. i 1683. čak deset puta mijenjao gospodare, malo Osmanlije, malo Ugari – a današnji izgled dobila je nakon restauracije od prije stotinjak godina.

Kraj je ožujka, može biti još zime i mraza, pa je jedno pola spomenika po gradu odjeveno u najlonske košulje. Zašto je – eto, baš čudna stvar! – druga polovica spomenika gola kad su od istih materijala znaju valjda samo oni koji su donijeli bedastu odluku. Sreća pa je neobučen u najlon ostao barem vrlo moćno izveden pil Presvetog Trojstva ispred katedrale s čitavim čoporima svetačkih glava, a i sveti Imre iliti Emerik (oko 1007. – 1031.), mađarski kraljević iz dinastije Arpadovića što se, mršav i s prevelikim mačem u lijevoj ruci, ustobočio uza same iskopine pored katedrale i svoje kapele; nije šala postati svetac, kamoli sa samo 24 godine, mada nije zaginuo u kakvom junačkom okršaju nego krajnje bizarno, u lovu. Malo dalje, u jednom od novijih centara grada Imre ima bistu, ali mu je tamo njegova svetačka glava zamotana, k'o biva, svetac bi mogao nazepsti.

M.J. | Bljesak.info / Svetac od 24 godine

Kad sam već kod (ne)odjevenosti: u najlonu se, jer dan je sunčan i topao, bespotrebno guše još jedan svetac, Ivan Nepomuk, skulptura „Ararat“ u Ulici Brusznyai, spomenik što ga je podigla ovdje brojna armenska manjina u sjećanje na svoju svetu planinu, od kojeg se vidi samo čamac na vrhu, još jedno neko i nešto na ulazu u Benedek brdo, iza starog grada, te nekoliko drugih spomenika od kojih se ne vidi ni milimetar. Istodobno je, i od odjeće i od najlona, potpuno gola jedna na „malti“ između starog i modernog dijela grada, još jedna s vrčem, još jedna u donjem dijelu grada, s postoljem od srca i grudima za broj većim od prethodnica, te još tri, malo i previše „obdarene“ i sprijeda i odzada, zato im se i ne primičem :) na obližnjem platou. (Šta li bi i kako li bi, pitam se, Jukić i Josić da ih je ovoliko goluždravih bilo naredano u ono doba?) I još jedna, nju prepoznajem, Fortuna i, evo, padam u napast da i njoj stavim koji epitet :) Sreća pa su čisti i dječačić s pužem u rukama, manji od putnog kofera na kome sjedi, te isto tako minijaturni, u posljednji čas primijećeni stražar pored gradskih vrata; pomalo mrzovoljan, ali širom otvorenih očiju, da ne uđe neko nepoželjan. Zovu ga Ernő, budući da je inspiriran likom Ernőa Pajtása, posljednjeg zapovjednika mađarske kraljevske krunske garde. Niko se nije sjetio ni kipova svetaca u nišama u utvrdi, ni onih oslikanih na jednoj fasadi starinskim zemljanim bojama, kao ni Isusa na samom špicu Benedek brda, gdje je, je li, na stalnom udaru vjetra, kiše i svega naopakog; ispod Isusa na križu je kripta s posmrtnim ostacima poginulih u bitkama za obranu grada od Osmanlija.

Lajos Kossuth je, pretpostavljam, oštro odbio najloniranje, tȁ on je borac, nije mamina pekmeza, baš kao ni kolega mu Sándor Petőfi, ovdje, za razliku od drugih njegovih likovnih i kiparskih prikaza, a nema ozbiljnog mađarskog grada bez njega, izvajan pjesničko-đilkoški, i  najrealnije, ipak je poginuo sa svega 26 godina. Nije se dao ni mladi par uhvaćen taman dok se sprema zaplesati, a ni krilati sveti Mihael Arkanđeo, zaštitnik grada, katedrale i nadbiskupije, što ispred Gradske kuće, na stijeni koja, je li, simbolizira zemlju, kopljem probija sotonu; eh, sveti Mihaele, da znaš koliko još posla imaš! Autori odluke, može biti, nisu glede odijevanja ni pitali svakovrsne ratnike Lászla Martona na novom trgu, između robne kuće „Bástya“ i hotela „Veszprém“; Martonova „Povijesna alegorija“ je, makar izuzetno dopadljivo djelo, ipak postavljena u doba socijalizma.

M.J. | Bljesak.info / Ernő Pajtás

Ima još mnogo spomenika, a još više spomen-ploča, među kojima se ističu dvije reljefne, dr. Balázsa Horvátha i Jánosa Batsányija, mada je po originalnosti još bolja ona Árpádu Brusznyaiju. Horváth je bio odvjetnik i ministar policije koji je inače živio ovdje, u Veszprému, i to bez tjelohranitelja, a njegov broj telefona znao je ko god je želio. Čak je, za svoje zadovoljstvo, umjesto poštara, usput po selima raznosio lokalne novine.  Batsányi (1763. – 1845.) je jedan od slavljenih mađarskih pjesnika i prevoditelja, a Brusznyai srednjoškolski profesor, ali i, tako ih ovdje nazivaju, mučenik Revolucije iz 1956. godine, pogubljen zbog ideala.

Ne računam ovdje čitav jedan park, skraja nakraj „ograđen“ spomen-pločama. Nalazi se kod jedne od glavnih gradskih znamenitosti, 48 metara vatrogasnog tornja, s koga se, kažu, vidi čitav donji dio grada. Kažu, jer je trenutno do njega nemoguće doći. Hajde što ignoriram ogradu od bijele trake i znak zabrane prilaza parku, ali baš i ne mogu ignorirati činjenicu da su drvene stepenice istrule i odmaknute od 200 godina starog nekadašnjeg bastiona koji vodi k tornju. Inače je temelj bastiona, pa tako i tornja, postavljen još za vladavine Bele IV. Dio parka je prekopan, radit će se nešto. Ploča i reljefa k'o u priči: violinist Auer Lipót, zborovođa István Zámbó, braća Viktor, Jenő i Lászlo Cholnoky, sva trojica književnici, istaknuti, kako već koji, i u mnogim drugim sferama života, memoarist Károly Francsics, humanist i jedan od osnivača Međunarodnog olimpijskog odbora Ferenc Kemény, vesprimski biskup János Ranolder, Margit Kecskeméthy, osnivačica ovdašnje Glazbene škole… Uh, ima ih barem tridesetak, ne da mi ih se popisivati, a svi su ili ovdje rođeni ili neko vrijeme živjeli i baš-baš ostavili traga u kulturnom životu grada.

Na stranu sve, ali je, uz visoke kipove prvog mađarskog kraljevskog para, kralja sv. Stjepana i kraljice Gizele, na gradskom vidikovcu, glavno mjesto Porta heroja. Već ih spomenuh kao Gradska vrata, jer su ona srednjovjekovna doista stajala ovdje, a Porta heroja je podignuta 1936. u spomen na poginule u Velikom ratu, i to tako što su u nju „uglavljeni“ stupovi srednjovjekovne kapije. Stražu, osim Ernőa Pajtása, drže dva anđelčića u nišama, a mač je, ako ustreba, u trećoj niši, između njih.

Iza njih, u utvrdi, a ponešto sam već spomenuo, gotovo na svakoj zgradi stoji ploča koja kazuje da je u pitanju spomenik. Ne ide mi u prilog što, osim u katedrali, radovi traju na još nekoliko strana, među ostalim i u dvorištu Gradskog muzeja, gdje sve, raširenih ruku, kao da je poslovođa ili nadzorni organ, promatra osobno Isus. Ne može se do kapele kraljice Gizele, najstarije sačuvane građevine u Veszprému, gotika, 13. stoljeće, a ni do – slikam ga kroz ogradu od armature – srednjovjekovnog bunara, dubokog 41 metar, koji se prvi put spominje još 1569. godine. Veličanstveno djeluje također zbog radova ograđeno zdanje Biskupskog dvora. Inače je Veszprém prvo biskupsko sjedište u Mađarskoj, biskupiju je 1009. godine osobno osnovao sveti Stjepan Ugarski. Izgradnja današnjeg biskupskog dvora započet će taman one 1765. kad je do temelja izgorio jedan od svega tri preživjela bosanska samostana, onaj kreševski. Uz dvor stoje pijaristička klasicistička crkva spojena sa samostanom i baroknom gimnazijom, sada ekonomskom školom nazvanom po Lászlu Lovassyju, s prizemljem podignutim između 1750. i 1778. (dva kata su nadograđena u 19. stoljeću), što će reći da su u nju svakodnevno ulazili Jukić i Josić.

M.J. | Bljesak.info / Isus nadzire radove

Tak, od spomenika do spomenika, dolazim do onog špica na Benedek brdu, odakle se pogled pruža na jedno pet od sedam brda Veszpréma, čak i do udaljenih novih dijelova grada u kojima se bijele neboderi. Na svakoj strani po jedna crkva što, viša od ostalih građevina, dominira naseljem, a dolje, ispod špica, u dolini rječice Séd, fino se vide ruševine srednjovjekovnog gotičkog samostana i crkve svete Katarine, podignutih za dominikance po vesprimskom biskupu Bertalanu još 1240. godine. Narod ih, iako je crkva Katarinina, zove Margaretine ruševine, budući da je stanovnica samostana od četvrte do desete godine bila Margareta, kći Bele IV., kasnija časna sestra i sveta Margareta Ugarska (1242. – 1270.). Inače je rođena na našim stranama, u Klisu, gdje je Belina obitelj boravila za mongolske invazije na Ugarsku.

Donji dijelovi grada obiluju klasicističkim i secesijskim gradnjama s često bogato izvedenim portalima, a uz njih onda bolje idu štokakve apstraktne umjetnine. Izdvajaju se zgrade kazališta i pošte, te jedna slična njoj, obje kasnobarokne s prekrasnim krovnim nadgradnjama, ukrašenim grbovima.

I crkve, nije njih samo po brdima već na sve strane, i nije samo katoličkih već i drugačijih. Najbolji dojam daje neogotička crkva Blažene Djevice Marije. Stara kojih 160 godina, s puno dopadljivih kipova i ukrasa na pročelju, prozora s uokvirenim lukovima između kontrafora, a na nju se nastavlja duuuga zgrada, bit će opet kakav samostan.

M.J. | Bljesak.info / Naš Faust

Nešto za kraj volim ostaviti naše ljude, a ovdje je to Šibenčanin Faust Vrančić, koga susrećem u onoj njegovoj dobro poznatoj letačkoj pozi. Nije slučajno: kad mu je bilo svega 28, postavljen je za upravitelja biskupskih dobara ovdje, u Veszprému, a dvije godine kasnije, 1581., odlazi u Prag, gdje postaje tajnik kralja rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja  Rudolfa II. Kako to da mu je pored takvog posla dostajalo vremena i za prirodne znanosti, tehniku, pisanje i prevođenje, ne može se objasniti ničim drugim do njegovom genijalnošću, u čemu mu pomaže i to što se na dvoru svakodnevno susreće s velikim umovima onog doba, primjerice s Johannesom Keplerom ili Jacopom de Stradom. Iz Praga će u svoj Šibenik, pa u Veneciju, a onda se opet vratiti u Ugarsku, gdje je, u Chandu, imenovan za biskupa. Odatle će u Rim i… I samo se pitam koliko ljudi danas, kad odavno lete zrakoplovi, obići svijeta koliko ga je prije pola milenija, konjskim kasom, obišao Vrančić.

Odoh. S vijadukta je fotografija dvorca fenomenalna, ali proširenja nigdje, uzalud je kružiti, pa petstotinjak metara dalje kočim pa se verem padinom jednog od brda. Eno grada navrh litice. Zapamtit ću ovu sliku!

Kopirati
Drag cursor here to close