Putujte s nama

Požega, Sokolova čaršija

Da se u Bosni ili u Hercegovini našlo fratra kao što je bio Požežanin fra Luka Ibrišimović možda ne bismo morali čekati 1878. i austrougarske trupe da nam oslobode domovinu, desilo bi se to puno ranije, ali…
Lifestyle / Putujte s nama | 15. 01. 2022. u 08:52 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka!“ Tako reče Njegoš, a mnogi to dokazaše i prije i poslije njega. Da se u Bosni ili u Hercegovini našlo fratra kao što je bio Požežanin fra Luka Ibrišimović možda ne bismo morali čekati 1878. i austrougarske trupe da nam oslobode domovinu, desilo bi se to puno ranije, ali… Da, ustvari, znalo ih se naći, primjerice kad su ono 1840. fra Ivan Frano Jukić, fra Blaž Josić, fra Jakov Baltić i fra Tomo Kovačević skočili da dižu ustanak, ali su ih fra Marijan Šunjić i ostali iz uprave franjevačke provincije „ohladili“, zabranivši im da išta poduzimaju i rasputivši ih na razne strane kako im takvo što nikad više ne bi palo na um. „Nije vrijeme!“, tako bi uvijek glasio zaključak uprave i, što se tiče fratara, ovaj je prostor do dandanas, džaba što je ono propalo, mogao ostati Osmansko Carstvo.

Fra Luka je uradio pametnije: nadređene nije ni pitao već je uzeo sablju i poveo narod za sobom pa je Požega slobodu zlatnu izborila već 1689. godine, mada će opasnost definitivno proći tek dvije godine kasnije, nakon Slankamenske bitke. Zato mu evo spomenika na katedralnom trgu, a naći će se u gradu još mjesta na kojima ga se slavi. Nadimak Sokol dao mu je, kažu, austrijski car Leopold I., zadivljen njegovim pothvatom.

Bio sam prije sedam-osam godina u dvodnevnom posjetu Požegi baš na Grgurevo, Dan grada. Vodili su nas i tamo i amo, ali je poseban doživljaj bilo obilježavanje fra Lukine pobjede nad Turcima tamo gdje se sve dešavalo, na brdašcu Sokolovac, blizu gradskog središta, nazvanom upravo po njemu. Prošli smo tada pored brežuljka Kalvarija, a onda i pored Poklonca svete Ane, kad li su zapucali mužari da se sve prašilo. Topnici su, i treba to tako – makar je za fra Lukom pristao siromašni narod, iscrpljen svakovrsnim osmanskim zulumom – bili odjeveni u povijesne hrvatske vojne odore. Inscenirana je oslobodilačka bitka, potrajalo je i vrijedilo je sve to doživjeti. Sa Sokolovca smo „skočili“ i do obližnje Tekije, napili se hladne brdske vode pa se ponovno spustili u čaršiju.

M.J. | Bljesak.info / Detalj s Kužnog pila

Odlutah podaleko, a ni ne započeh s opisom – džaba sve, naprosto sam impresioniran Sokolom! – odakle je najlogičnije, s glavnog gradskog trga, nazvanog po Presvetom Trojstvu. Pola gradskih zanimljivosti stalo je na trg Kužnog pila, kako ovdje nazivaju barokni zavjetni kip Presvetog Trojstva, podignut deset godina nakon što je u jednoj od tada čestih epidemija kuge (1739.) pomrlo gotovo pola stanovništva. Otprilike, je li, kao što već gotovo dvije godine mori gripica medijski pretvorena u kugu :) Drugdje su gradili crkvice svetom Roku, a ovdje uzeli za rukav putujućeg graditelja, Talijana Gabriellea Grancija. Da se sveti Rok ne bi osjećao zapostavljenim, mjesta se za njega i druge zaštitnike od bolešćica što su tada harale, svetog Sebastijana, svetog Ivana Nepomuka i svetog Franju Ksaverskog, našlo malo ispred sredine iznimno bogato ukrašenog postamenta. Požežani se ispod njihovih presvetih nogu zlatopisom potpisali i zavjetovali na vjernost Presvetom Trojstvu.

Mora da su Požežani iz dobro skrivenih čekmedžeta i kasica-prasica žestoko iskeširali Gabriellea Granicija, čim je do daljnjeg prestao biti putujući graditelj i dao se na zidanje većeg broja baroknih katnica što su oivičile trokutasti trg. Po ukupnom izgledu trga Požega je, u onom najpozitivnijem smislu, slika i prilika nekadašnje Srednje Europe. Plavičasta gradska kuća s grbom na pročelju, slična onim po manjim mjestima Češke ili Njemačke, podignuta 1785., sasvim se uklapa u to, kao i nešto više i starije zdanje gradskog muzeja. Zamotano je, zbog (dosad vjerojatno završene) obnove, u najlonske košuljice pa je najlonom maskiran i Gospin kip u udubljenju na sastavu čeonog i bočnog zida.

Zavirujem u kazalište, igraju „Carevo novo ruho“ i „Guja u njedrima“, probijam se tržnicom pa svraćam u crkvu svetog Duha. Ne nakratko, pogotovo što ulazim usred mise; valja sačekati, a nekima je i to malo pa se, uglavnom pred bočnim oltarima, nastavljaju moliti. Franjevačka je, samostanska, najstarija u gradu, a za godinu gradnje se uzima 1285. godina. Romanika i gotika ostale su još samo u tragovima, lijevo od ulaza je, primjerice, sačuvan romanički portal, ali dobro je pa je i toliko s obzirom na činjenicu da je bila džamija od turskog osvajanja do vremena kad je fra Luka isukao onu svoju sabljetinu. Ono što je od nje ostalo, barokizirano je, kako je tada u ovim krajevima bio neupitno i sveprisutno pravilo. Nakon što je sredinom 19. stoljeća izgorjela u jednom od ovdje brojnih požara, strana prema trgu obnovljena je u klasicističkom slogu. U kripti crkve su pokopane mnoge znamenite osobe, među kojima i kćerka vojskovođe baruna Franje Trenka, ali i fra Luka, a njegova i druge ploče s natpisima vrlo su zanimljive ne samo s vjerskog već i s jezičnog, pa čak i s grafičkog aspekta.

M.J. | Bljesak.info / Natpis iznad ulaza u crkvu svetog Duha

Lijevo od crkve je prazan prostor, dvorište velebnog barokno-klasicističkog biskupskog dvora od četiri kata i potkrovlja, bit će i podruma, samo što to ne vidim. Najveće je zdanje na čitavom prostranom trgu. Prostora ima za čitavu jednu biskupsku konferenciju, al' dobro, nekad neko, točnije isusovci 1711. godine, imao pa napravio. Prvotno je to bio kolegij nedaleke isusovačke gimnazije, danas se u njemu baškari biskup Požeške biskupije, jedne od najmlađih u Hrvatskoj, utemeljene tek poslije posljednjeg rata, 1997. godine.

Lijevom se stranom biskupski dvor naslonio na crkvu svetog Lovre, inače zaštitnika Požeške biskupije, ili se možda ona, kao manja, naslonila na biskupsku palaču. Ipak je, s obzirom na to da je crkva poprilično starija, dvor na nju – izgrađena je još nekad na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće i jedna je od najstarijih u Slavoniji. Štoviše je doba gradnje najstarijeg dijela crkve, a prema najnovijim istraživanjima, pomjereno čak na kraj 12. ili početak 13. stoljeća, konkretno u razdoblje između 1190. i 1220. godine. Gotika s ponešto romanike, mislim na arkade, i naknadno „zalijepljenim“ barokom, ponajprije u formi lukovičastog zvonika, sazidanog nakon što je crkva, po protjerivanju osmanlijskog okupatora, završila džamijsku i „karijeru“ žitnog skladišta i – valjda jer je džamija bilo viška - konjušnice.

Nego, sve je to suhoparan opis u odnosu na ono što se ima vidjeti unutra. Prvenstveno tu mislim na vrlo moćne gotičke freske, bolje reći ostatke fresaka. Mnogo ih je i jest da su sačuvane u fragmentima, ali krupnim i jasnim; nedavno su kvalitetno restaurirane pa nije problem razoputiti ko je ko: Raspeće, sveta Katarina, sveta Margareta, sveti ovaj i onaj. Iskreno, niti sam znao, a još manje očekivao da u Slavoniji naiđem na ovakvo što. Ne zna se ko ih je i kad točno oslikao, mada povjesničari umjetnosti vjeruju da je to bio neko iz Italije, i to u 14. stoljeću, vjerojatno između 1380. i 1390. godine. Pretpostavlja se da je naručitelj bio hrvatsko-ugarski i poljski kralj Ludovik I. Anžuvinac.

Vrijedne su i neogotičke orgulje, a i ne bile kad se zna da su izgrađene u znamenitoj radionici „Heferer“ te da ih ih je osmislio niko drugi do Hermann Bollé. I sve to, ali umalo da mi se desi da napustim crkvu, a da ne zavirim u kriptu. Polumrak je, ne vidi se baš sve, ali se – crkva je prazna, švrljam kud hoću – ipak spuštam niz stepenice što strmo vode iz lađe, naprosto me zanima šta je dolje. Polumrak se pretvara u mrak, ali ne odustajem, mora biti da je nešto važno. Pipam po zidovima, negdje bi moralo biti svjetlo i… I preda mnom se otvara čitav jedan novi svijet!

M.J. | Bljesak.info / Jedna od fresaka u crkvi svetog Lovre

O požeškom isusovcu, ali nadasve o hrvatskom pjesniku Antunu Kanižliću (1699.-1777.) na hrvatskim sveučilištima se, zajedno s Gundulićem, Đurđevićem i drugima, učilo i (valjda još) uvijek uči na studiju književnosti. Na lijepo izvedenim panoima u duguljastoj kripti prezentirano je njegovo školovanje i službovanje, tu je i faksimil oporuke, vlastoručno napisane malo pred smrt, a najviše prostora odvojeno je za naslovnice i dvolisne izvatke iz njegovih djela. Sjećam se kako sam za ispit iz Starije hrvatske književnosti i sâm s mukom „nabadao“ komplicirane stihove Svete Rožalije, pomalo, barem za mene, prenatrpane baroknim jezičnim ukrasima koji nerijetko prelijevaju u teologijom omeđen, ali ipak razigran rokoko, a odnekud dobro pamtim i korice posthumno tiskanog protupravoslavnog spisa Kamen pravi smutnje velike. Praktički je, sjećam se da se to svugdje spominjalo, jedini slavonski predstavnik književnog baroka.

Tu sam već napustio glavni trg, ali ne i Kanižlića: njegova spomen-ploča – sevap bi je bilo osvježiti, ipak traje od 1969. – stoji na prvoj zgradi do crkve, nekad davno požeškoj isusovačkoj Gimnaziji, a sada samostanu redovnica svetog Vinka, ulica se zove po njemu, kao i osnovna škola smještena do samostana. U zgradi Gimnazije, izgrađenoj još 1726., gdje je Kanižlić bio direktor, neko je vrijeme djelovala „Academia Posegana“ s teološkim i filozofskim fakultetom, ondje su studirali i postajali svećenicima i neki naši franjevci, a pozornost privlači sačuvana ploča s natpisom o otvaranju i stogodišnjici djelovanja, ali i o, tako doslovno stoji, „svečanom zatvaranju“, 1877. godine. Otad su u zgradi redovnice.

Samo malo dolje, na njegovoj rodnoj kući, spomen-ploča još jednom velikom Požežaninu, Dobriši Cesariću. Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna./Krhko je znanje!)/Možda je pao trak istine u me,/A možda su sanje./Još bi nam mogla desiti se ljubav,/Desiti - velim,/Ali ja ne znam da li da je želim,/Ili ne želim.

M.J. | Bljesak.info / Dobriša

Tako polako stižem na onaj trg sa Sokolovim spomenikom. I opet crkva, i to ne obična već katedrala. Znam, dosadio sam s crkvama, ali šta ću kad ih ima svako malo! E sad, hajd' budi mangup pa zaobiđi katedralu, čak i da joj je vitki barokni zvonik puno mani od ona 63 metra! Čudno, spomenuh da je biskupija osnovana „prekjučer“, a – gle sad! – katedrala napravljena još 1759.! Još tad se, prije svega ondašnji zagrebački biskup Franjo Thauzy, snovalo o utemeljenju biskupije u Požegi, a dočekalo se, eto, dva i pol stoljeća kasnije. No dobro, vrijeme je ionako izmišljena kategorija, da nam je lakše snaći se. Elem, biskup Thauzy je očito bio čvrsto uvjeren pa je osigurao i „šuške“ za gradnju, a spora nije trebalo biti već i samo zbog toga što je nacrte za katedralu pribavila carica i kraljica Marija Terezija. To je bio i razlog da za zaštitnicu bude postavljena sveta Terezija Avilska, eno o tome iznad ulaza teksta za jednu solidnu priču. Šta se i gdje iskompliciralo, sam Bog zna.

Znam da, nakon  svetog Duha i svetog Lovre, nema smisla opisivati i katedralu. Zato ću u najkraćem: barok i rokoko, kripta s kapelom Ivana Pavla II., slika zaštitnice na glavnom oltaru, a sve zajedno su kistovima oplemenila dvojica velikana, Oton Iveković i Celestin Medović. U riznicu – treba se najaviti, a ne da mi se – ne uđoh, a ima svega, od čudom sačuvanih kasnogotičkih kaleža starih više od pola milenija do darova biskupa Thauzyja i Marije Terezije. Uz katedralu su katolička osnovna škola i katolička gimnazija, a bočno od njih Dijecezanski muzej. Za škole se malo čudim, Požega je izrazito katolička sredina, čemu katoličke škole? Al' dobro, znaju oni koji ih osnivaju, a znam i ja da su drugačijih programa i – ako je znanje ikom više važno – poprilično „jače“ od državnih. Dijecezanski muzej je mlad, tek je petogodišnjak, što, međutim, ne znači da je siromašan. Dosjetio se prvi biskup Anton Škvorčević pa je sve predmete iz Dijecezanskog muzeja u Zagrebu, odnosno iz njegovog odjela u obližnjoj Velikoj, koji su bili podrijetlom s područja Biskupije, povukao u Požegu. Jesmo vam ih dali, ali sad ćemo ih uzeti natrag. Nešto kao kad bi tri stara bosanska samostana (Fojnica, Sutjeska i Kreševo)  zatražili predmete koje su 1876. dali na čuvanje đakovačkom biskupu Strossmayeru; ne samo da nikad nisu vraćeni već im se više ne može ni u trag ući. Uz mnogo drugog, muzej raspolaže i sa zbirkom slika i kipova suvremenih domaćih umjetnika, od Ive Dulčića i Đure Sedera pa do Zlatka Kesera i Tihomira Lončara.

Iza Katoličke gimnazije je ulaz u park-šumu i šetalište Stari grad. Fin kameni ulaz izgradio je 1944., dakle usred rata, neki B. Flajsig. Ući ću svega stotinjak ili dvjesto metara pa se vratiti, imam ja šume u izobilju :) ionako su, kažu mi prolaznici, tragovi srednjovjekovnog grada jedva gdjegdje vidljivi. Uz ulaz je također kamena lučna prostorija s oznakama Gradske straže Požega, ilustrirane fra Lukinom slikom. Stražara nema.

Pored nove „državne“ gimnazije ću – stvarno je previše, ovo je već treća! – pa do spomenika poginulim braniteljima. Originalan je, drugačiji  od svih, spiralna ograda od ciglenih stupova, na svakom po jedno ime. Stupova puno ☹

M.J. | Bljesak.info / Sveti Florijan

Ima još fine čaršije, finih malih starih zgrada, čak, izvan centra, i još dvije crkve. Jedna je pravoslavna, svetog Georgija, napravljena u bizantskom slogu samo par godina prije posljednjeg rata na ostacima starije, iz 1845., srušene tijekom pretposljednjeg rata. Tako to kod nas 'oda, od rata do rata. Druga je katolička, svetog Roka, iz 1739., zaklonjena stablima pa izgleda kao da joj je toranj sâm u zraku. Obje su zaključane. U niši na zidu neorenesansne Pravosudne palače kip svetog Florijana s kantom u ruci. Ma da, sudci i tužitelji na svoj način gase požare, barem bi trebali, mada, znamo, nerijetko bude obrnuto. Plakat s prozora jedne divne katnice poziva u muzej, na izložbu „Slatki život“. „Zvečevo“ je u pitanju, njihove su one starinske čokolade „Seka i braco“, a i one i danas česte u košaricama, „Samo ti“ i „Volim te“. Pitam se (al' iskreno, za prijatelja :) jesu li kad napravili i izložbu „Gorki život“, ipak je njihov konjak, legendarni „zvekan“, desetljećima slovio za božanski nektar :) Na još jednoj niskoj katnici kameni grb grada. Otkud li je zalutao baš na nju, ne bih znao.

Spomenuh neke od spomen-ploča uglednim Požežanima, a ovdje ću dodati i jednu na rodnoj kući operne primadone Vilme Nožinić (1897.-1985.), to je ista ona s koje pozivaju na „Slatki život“, te još jednu, postavljenu 1932. u povodu stogodišnjice rođenja dr. Antuna Schwarza. Navedeno mu je puno titula i zasluga, ali je, mislim, dovoljno to što je osnovao umobolnicu u Stenjevcu, današnju, hm, psihijatarsku bolnicu Vrapče.

M.J. | Bljesak.info / S Lermanom

Jednu sam ostavio za kraj. Dragutin Lerman (1863.-1918.), istraživač, svjetski putnik, a bome i putopisac te etnolog. Član znamenite Stanleyeve ekspedicije i jedan od malobrojnih preživjelih, potom i generalni povjerenik belgijskog kralja Leopolda II. za ondašnji Istočni Kwango, danas dio Demokratske republike Kongo. Slapove na rijeci Kwilu nazvao je po Zrinskim, a Etnografskom muzeju u Zagrebu i Gradskom muzeju u Požegi darovao je 493 artefakta iz Afrike.  Hvaljen i slavljen zbog svoje hrabrosti i plemenitosti, ali ga je u neko doba zapotjerao  maler gore nego Božu zvanog Pub: iz banke koju mu je dao punac blagajnik bježi u Ameriku, dakako s kompletnim novcem, potom mu požar uništava tek izgrađenu tvornicu, poplava potpuno uništava njegov rudnik, a u narednom požaru izgorjet će i kuća u kojoj živi, pri čemu će on i supruga Hedviga jedva izvući živu glavu… Ona se vraća ocu, a Lerman, ostavljen od svih, nakon uzaludnih lutanja po Bruxellesu i Parizu, 1911. godine polazi u Bosnu. U Kreševu, gdje se nastanio, neumorno istražuje rudna nalazišta, ali ga u svemu imeta skoro izbijanje Velikog rata. Glad, ranjenici i poginuli, nestašica radne snage, jer svi sposobni su na fronti… Da je dočekao kraj rata, možda bi i ostvario svoje snove, ali… Posljedice malarije i tropske groznice zauvijek su zaustavile njegovo srce, a njega poslale u hladovinu lipe na kreševskom groblju Ogradje. Požežani i danas počesto obiđu njegov grob, a rodni grad mu se, eto, odužio i spomen-pločom sa slikom.

Ima Požega još velikih ljudi, od Vjekoslava Babukića, preko Miroslava Kraljevića ili Matka Peića pa do Julija Kempfa, neke ne stigoh ni spomenuti, ali ovo je samo putopis; Orljava orlja posred grada i pronosi njihovu slavu sve do Save, a dalje se zna…

Kopirati
Drag cursor here to close