Aj tinks..

Sranje svjetsko, a stanje naše!

Kako još više bezobrazno i ljudski bezobzirno danas zvuči stih Bore Đorđevića posvećen tada zaraćenim Iraku i Iranu. Vremena se mijenjaju, ne možeš više reći da te boli neka stvar, k'o pesnika iz Čačka
Kolumna / Kolumne | 02. 11. 2023. u 09:25 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uguglajte "Bora priča gluposti". Dodajte još Irak i Iran. Da ovdje ne pišem ružno i bezobrazno prije vremena. Prikazat će vam se kratak stih. Eto. Sad znate o čemu govorim. Strašno zvuči da netko tako hladno, u vicu, kaže kako ga hladno ne zanima što se tamo netko roka. Što ratuju i ginu. Možda još strašnije zvuči, iz današnje perspektive, da nitko iz publike tada nije imao ništa protiv, smijali smo se tome, prepričavali foru, nisu se pisale peticije, nije se javno debatiralo o „pesnikovom javnom istupu“, nisu se oglašavale ambasade. Druga, posve druga vremena.

Špijunčić s tregerima

U neku ruku, prerano me je počeo zanimati svijet odraslih, tako sam, a da još nisam uočio prve dlake na licu, kužio neke Đorđevićeve političke fore. I ne samo njegove. I političke viceve obično ispričane u skrivenom ključu, kakvi su kružili svijetom odraslih, a kojima se nagrizao naizgled monolitni prostor javnog komuniciranja i mišljenja. No, i tu se znalo otprilike, tko se mača laća, a tko je la kukarača, tko smije pričati vic, a kome je bolje da usta ne otvara.

Volio sam se primaknuti stolu za kojim bi djed razgovarao sa svojim prijateljima, gdje bi između svake partije karata pretresali politička pitanja. Volio sam, dok me ne primijete i lijepo zamole da odem prije nego sijevne šamar, zauzeti upražnjeno mjesto na trosjedu, s kojeg sam imao odličan pregled razgovora oca s prijateljima. Gdje god bih našao zgodno društvo na okupu, ja bih se, k'o kakav špijun, „pretvorio u uho“.

Uglavnom, gdje god sam imao priliku, ja bih se „uguzio“ među starije, makar to bio babin kružok zaslužnih domaćica ili, za nevolju, tetkina ćelija neudanih intelektualki i obožavateljica ljubavnih romana, skuživši kako je bolje kad te ne primijete, jer onda nema onoga što vani danas zovu PG18. No, za muškim stolom, ma kako to danas šovenski zvučalo, pričale su se prave stvari, neke glasno, neke ispod glasa.

Tek figure na sceni

Ne brinite, nije da se nisam stigao igrati kao i sva druga djeca, ali taj svijet odraslih i priče o politici i društveno – ekonomskoj situaciji, imale su ono što mi je izgledalo kao nešto vrijedno pažnje i vremena. Stajao je svuda oko mene, jedan veliki neistraženi svijet za malog Borisa i neobično ga je privlačilo, toliko snažno da ga je intrigirala svaka riječ, koju bih onda slagao skupa s ostalim pojmovima u smislene cjeline i sklapao Svijet u svojoj glavi.

Pomalo blagoslov, a pomalo prokletstvo, u život su mi tako prerano ušli Branko Mikulić, Milka Planinc, Hamdija i Hakija Pozderac, Milanko Renovica, Mika Špiljak, Todo Kurtović, Veselin Đuranović, Sinan Hasani, Lazar Koliševski, Obrad Piljak, Lazar Mojsov, Kaćuša Jašari, da ne nabrajam ostala imena koja čak i od moje starijoj generaciji danas izgledaju kao imena iz davno izgubljenog telefonskog imenika.

Fasada drži, a temelji klize

Program ekonomske stabilizacije, novi kongres Partije, obraćanje prvog čovjeka Saveznog izvršnog vijeća, problemi u naplati klirinškog duga, povećan šverc deviza na rastućem crnom tržištu, novi koraci u nizu koraka za povećanje radničkog standarda, fraze su kojih se odmah sjetim, a koje su sa suhoparnih TV Dnevnika silazile na recenziju starijih, koji bi onda, između dva dima cigarete i usputni srk kave ili rakije, češće procijedili psovku, nego izraz oduševljenja.

Situacija je tih osamdesetih godina, naime, bila klimava, katkad siva, katkad crna, a tek pojavom Ante Markovića, krajem desetljeća, postat će svima jasno s koliko tamnih nijansi su dotad balansirali, uglavnom živeći na čekove, koji bi rušeni inflacijom ( i onim od švercera kupljenim devizama) spašavali standard radnih ljudi i građana sve više umorne Jugoslavije.

Kao danas se sjećam neobičnog oduševljenja, pojave konvertibilnog dinara, fiksnog tečaja 7:1 prema njemačkoj marki i najave opće dolćevite. No, nije ovo kolumna u kojoj ću se hvaliti čega se sve sjećam, ne bih li vam dokazao kako starmali pametnjaković sam bio. Ovo je kolumna u kojoj ću reći čega se ne sjećam. Čega se uopće ne sjećam, a dobro pamtim, možete se kladiti.

Situacija je vrlo složena…

Iako je Mufid Memija, specijalist za nesvrstane i svjetsku politiku, s TV ekrana svaku noć upozoravao na najnovije vijesti iz rata Irana i Iraka, nove auto bombe u Bejrutu i nove provokacije sukobljenih milicija oko Zelene linije, kao i nove krvave sukobe Izraelaca i Palestinaca, gdje bi dežurni lik, kao ilustracija na ekranu, bio neizbježni Yasser Arafat, siguran sam kako nikada nisam čuo odrasle da previše razgovaraju, a pogotovo polemiziraju oko svih ovih neuralgičnih točaka našeg Svijeta. Avion srušen nad Lockerbijem, je li Gaddafi surovi terorist ili prijateljski borac za slobodu? Kaže li se Malvini ili Falklandi, jer ako odabereš jedno, zna se na čijoj si strani? Ne, toga se ne sjećam. To se prepuštalo monolitnim vanjskopolitičkim komentatorima, ljudima kojima se davalo za pravo da znaju više od nas običnih smrtnika, a ja se, evo, na prvu, odmah sjetim Dobrote Lošića, inače oca kasnije mnogo poznatijeg pjevača, Saše.

Ni Kontraši u Nikaragvi, ni Crveni Kmeri u ( svi, a Mufid pogotovo, tada su tako govorili) Kampućiji, niti bilo tko drugi, nije mogao natjerati mog djeda da se posvađa za stolom s prijateljem oko nekog svjetskog pitanja. Ni za svu svetost (opet Mufid) Pape Jovana Pavla Drugog!  Ocu vjerojatno nije padalo na pamet da se svađa i odfrendava prijatelje samo zato jer su umjesto Sadamovog Iraka odabrali Homeinijev Iran, a čak ni baba nije svoj ženski kružok ljutito rastjerivala ako bi većina njih digla glas za neku njoj manje dragu libanonsku miliciju. Odrastajući na Tržnici, muvajući se povazdan oko štandova, plazeći oko ljudi koji trzaju lozu, naslušao sam se svega, od brige zbog cijena do slabog zapošljavanja, ali svjetskom politikom nitko se nije previše javno bavio. Druga vremena.

Tko sam ja da ti sudim

Jednostavno, mišljenje o svjetskim sukobima, tako mi se činilo, a tako i pamtim, nije bilo nešto o čemu su ljudi previše dumali, nije ih se ticalo ili su u startu vjerovali da tu ne mogu ništa promijeniti. Zato je Abesinija koju je stalno spominjao Šafranek u Tko pjeva zlo ne misli, i bila onako upečatljiva.

Recimo da su ljudi, pragmatično, ako su ga uopće imali, o svjetskim gibanjima zauzimali stav naše Vlade. A još više pragmatično, imali su stvarnih i većih problema na lokalnom nivou, koje su još mogli riješiti, da bi tek tako, pa čak i u slobodno vrijeme ili iz čiste zezancije, davali sebi za pravo poistovjetiti se s ulogama sudionika dalekih ratova i komplicirati si živote.

Automehaničar Mujo, električar Žika, vodoinstalater Gojko, TV serviser Srećko, radnica u Predionici Zorka i kolegica joj Munevera, mlađi referent Zahid i krovopokrivač Savo, taksista Hajrudun i vozač bagera Jago, čistačica Mara i sestra joj po metli Zehra, svi oni nisu nužno morali danas imati nikakvo mišljenje o svjetskim pitanjima, a pogotovo nisu bili odlučni na nos nekome natrljati čitavu nedavno naučenu povijest sukoba i jasne uzroke rata, te time zauzeti pravu stranu povijesti. Nisu do sitnih sati rafalali po neistomišljenicima, uporno im dokazujući da su u krivu, da su prokleta đubrad. Vjerojatno su išli ranije na spavanje, uvjereni kako to čine i svi drugi.

Stipu me na rumi

Čak ni učitelj Risto ili kolegica mu, razrednica Koviljka, inženjer Hasan, profesori Rajko i Mehmed, kontrolor leta Fadil ili inspektor za saobraćaj Dušan, nitko od njih nije, zbiljam, jurio zakačiti se, čim zora zarudi, sa sebi bliskim ljudima oko dalekih ratova. Možda su i imali mišljenje, ali znalo se, vjerujem, u to vrijeme, njega je bolje bilo zadržati za sebe, manje jer su i zidovi u to vrijeme još uvijek imali uši, a više jer nije bilo ni najmanje potrebe, a pogotovo vajde, iznositi ga. Bilo je, recimo, u modi da prvo meteš ispred svoga praga, a tek onda bistriš svjetsku prljavštinu.

Potpuno drugačiji svijet od današnjeg, u kojem mišljenje, tako se čini, imaju svi. I to mišljenje imaju o svemu. I svi ga moraju drugome natrljati na nos. Bez čekanja, sada i odmah, teško se odričući primarnih nagona. I potpuno spreman izvrnuti hijerarhiju poznavanja i učenja naopako. Ne trebaš više biti povjesničar da bi okolo teoretizirao o tisućljetnim činjenicama, dovoljno je biti zavarivač ili vozač viljuškara da širiš istinu o svjetskom događaju. I samo par klikova odavde, u ime uzvišene pravde i neslomljive istine, zaratiš sa sličnima sebi iz najbližeg susjedstva, koje će, naravno, opet ispasti totalno protiv svih tvojih uvjerenja i time nimalo poput tebe. Da, da, dokaz da smo si toliko jebeno različiti!

Čim čuješ "ali", ti odma' raspali!

Fakat, sjećate li se, jeste li ikad bili u prilici u ono vrijeme čuti eliminacijsko pitanje – Irak ili Iran? Libija ili Čad? Argentina ili Britanija? Sjedinjene Države ili Sovjetski Savez? I, nakon pogrešnog odgovora, izgubiti školskog prijatelja, kuma, kolegu? I okružiti se samo onima koji su dio tvog tima…

A danas, ne bih rekao da je počelo s onim - Ukrajina ili Rusija? Ali, tu već nije bilo mjesta za nijansu, postalo je ili crno ili bijelo. A počelo je davno prije, još otkad su službene stavove Vlade ( Reci mi, bola', koje Vlade? Čijeg stava?) ovdje zamijenile forwarduše, montirani videoisječci i kratki memeovi koji cirkularno kruže društvenim mrežama. Sve je kulminiralo u pandemiji, gdje onaj tko nije bio tvog plemena nije imao šanse proći, pa da ponudi stotinu jasnih dokaza, a gdje će opće ludilo imanja mišljenja o svemu i britkog slanja ostatka svijeta u p.m. , svih onih koji se ne slažu s tobom, na kraju svršiti, ne zna se.

Sebi u usta, čini mi se, nitko nema namjeru.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close