O turizmu četvrtkom

Kamen, krš – i mrš!

Često kažem kako nemamo nikakvu strategiju, ali ipak se tu i tamo pojavi neka, poput mostarske Strategije razvoja 2022-2027 od neki dan. Imamo i mi konačno, nakon dugo vremena, opet Prvu petoljetku!
Kolumna / Kolumne | 12. 05. 2022. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Raduje me da se netko potrudio staviti na papir ono što upućeni otprije znaju o ovom gradu i njegovim mogućnostima, ako ništa, da sutra kad se osvrnemo znamo gdje smo bili. Strategija, prva otkad se otkočio izborni proces u gradu i utjelovilo Gradsko vijeće stala je na papir i sad se od nečega može i krenuti. Ili na nečemu konkretnom i stati. Ovisi.

Dežurni kritičari će reći kako je u Strategiji puno općih riječi i klasičnih, što domaćih, što europejskih fraza, ali ne može se reći kako nije tim dokumentom dotaknuta većina gorućih problema koje Mostar godinama vuče za sobom, k'o kakav kronični bolesnik na kojeg su se nahvatale i njegove i tuđe boleštine.

Čak je ponuđena i financijska konstrukcija za većinu spomenutih projekata koje treba uraditi u narednih pet godina, što je već pola puta do konkretnog rješenja. Čak i ovdje kod nas, gdje papiri sve trpe, a obećanja nestaju brže nego li sunce i kiša speru predizborne plakate.

Naravno, uvijek ostaje pitanje u kojoj mjeri će se navedeno u Strategiji uspjeti riješiti, popraviti i napraviti, ali lijepo ovako izdaleka izgleda najava kako će Mostar, ako bude sve kao iz bajke, riješiti deponiju Uborak i općeniti odvoz i zbrinjavanje smeća u gradu, a u tih narednih pet godina konačno oplemeniti zapuštenu Bunu (i Bunicu), dignuti iz pepela nikad dovršeni i zaboravljeni projekt rekreacijske zone uz Mostarsko jezero (uz prigodan Aqua Park), što bi konačno uljudilo sjeverni dio i otvorilo određene perspektive do sad neviđene u Mostaru.

U Strategiji su već odranije poznati i, nažalost, jako šepavi projekti razvoja Zračne luke Mostar, koji je i dalje ni na nebu, a ni na zemlji, odnosno manje na nebu, a više na zemlji - kao i izgradnje dva sportska objekta od šireg značaja, Velike dvorane i Olimpijskog bazena, za koje će svaki iole iskusniji Mostarac, poučen tradicijom i protokom godina u istoj toj tradiciji za Guinessovu knjigu rekorda, reći samo ispod glasa – Dabogda da ikad bude...

I tu, zapravo, leži najveći problem. Jedno je kad na papiru stoji „za moderan, čist i uređen grad“, a sasvim drugo je kad vam se pod nogama uvijaju kese, zjape rupe ili o glavi rade podivljale grane. Gledam jučer skupinu talijanskih turista, idu oni, a uz njih dvije kese. Naše, ne njihove.

Jedno je kad na papiru stoji da će se izgraditi nešto, a vi vašoj djeci sutra pričate kako se zbijaju u tu malu neuvjetnu dvoranicu, a odavno postoje planovi za nešto veće i uvjetnije. No, onda ih pogledaš i njihovim radoznalim glavicama pružiš polutužnu utjehu, skoro poput onog Brace što liječi pogledom i kažeš u sebi, ali, eto, jebiga...

Također, stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta doima se poput mrtvog slova na papiru, barem sve dok se ne načine konkretni koraci da Grad Mostar privuče strane investicije, one toliko željene, one koje će zaposliti više od, recimo stotinu radnika, a da nije nekakav tržni centar ili kakva stranački iskonstruirana sadaka, koje će nestati čim završe izbori.

Ili barem, da Grad Mostar prijeđe preko uskogrudih nacionalnih linija i otvori se kako stranim, tako i lokalnim investitorima, samo da se raja ima za što uhvatiti, da ne čeka u niskom startu šprint preko granice. Jer, iako to manje upućenima izgleda suprotno, ima u ovom gradu i ljudi i ideja. I ljudi s idejom, ali ovakav Mostar ih drži na čekanju. Iz čisto seljačkih razloga.

I, na kraju, naravno, kakva je to Strategija razvoja Mostara bez spomena turizma? Ništa konkretno, samo da ćemo ga i dalje razvijati. Ne piše kako, ali valjda je ona ljepota koja će obasjati grad nakon što obnovimo ceste i pločnike, sredimo Bunu (i Bunicu), izvedemo ljudski Vrapčiće na Mostarsko jezero (molim lijepo da se onda pogleda i druga strana, plus cesta Raštani – Vojno) sasvim dovoljna da nam turisti pohrle u zagrljaj?

Nažalost, nije. Iako se nekako po defaultu Mostar spominje kao turistički centar, on to nije. Mostar od turizma zapravo i ne živi. Od njega prihoduje jedan još uvijek mali broj ljudi, oni koji su otvorili pansione, izdaju kuće s bazenima, apartmane, stanove na dan, ali to ne čini Mostar turističkom destinacijom kojoj turizam donosi ogromne pare.

Mi se turizmom, prodajući uvijek istu foru –sunce, nebo, kamen, krš i maslina, samo dohranjujemo. Što je logično zaključiti ako znamo da su nam hotelski kapaciteti i dalje maleni i više odgovaraju kakvom provincijskom gradiću na Zapadu nego turističkom biseru. Što je opet logično, jer turisti kod nas dođu da prođu. Stari most je fascinantan, Stari grad je orijent u sred Europe, ali i dalje se ponašamo kao da nam ga je netko posudio, pa ga tek tu i tamo dođe obići.

Mostar je tek slatki okrajak "all included" turističkih tura, bilo da dođu iz Dalmacije ili iz Međugorja, bilo da su na proputovanju sa Sjevera prema jugu. Mostar je dnevni izlet grupama stranaca, on je vikend destinacija Sarajeva. Ali, još uvijek nas to ne čini turističkim gradom. Pokoji pun restoran s ljudima na ručku ne može zasjeniti tisuće i tisuće sendvič turista u ophodnji i naše naznanje, iz inata ili obične lijenosti, da iskoristimo gotovo pa bogomdanu situaciju.

Uostalom, mi niti nakon toliko godina nismo ni pokušali naplatiti ulazak u Stari grad, barem simbolično nešto, kako to već čine drugdje. I pritom uzimaju novac lopatom. Također, osim Starog mosta i pripadajuće okoline, koji su fascinantni i sigurno najveći razlog da se Mostar uopće posjeti, morat ćemo se strateški potruditi da ljudima ponudimo razlog za ostanak u Mostaru, barem nekoliko dana. Što mi nudimo osim Starog mosta? Opet, naravno, ono, "Moj Vaha, nema ovo niđe, jelde?" Ostatak znate.

To o čemu govorim, proširenje ponude, uključuje, na radost i nas domaćih, popularizaciju onoga što Mostar i Hercegovina nude ali je čak i nama domaćima skriveno od očiju, a na dohvat ruke. To znači ne čekati da nas neki činovnici iz Europe podsjete, da nam tutnu pare u ruke ili dovedu čitav gotov projekt, nego pljunuti u šake i uraditi i urediti čim prije. Prvo zbog sebe, a onda zbog turista. Uostalom, nije li red nakon toliko godina da se i mi međusobno malo bolje upoznamo? Da Stari most i, recimo, već spomenuto Međugorje, a između njih sva vajna vinogorja, uđu u simbiozu? Ili ćemo i dalje svak' za sebe?

Tužno je da i 30 godina nakon svega mi i dalje čekamo da nam drugi riješe naše probleme, a tužno će biti ako i za pet godina budemo nudili turistima samo da nalete na Stari most. I ponudimo im tek još sunce i kamen i hlad smokve. Da mi oprostite, ali sunca, kamena i smokve ima i drugdje na Mediteranu. Ali su se drugdje potrudili ponuditi još štošta, od hedonizma koji se masno naplaćuje, preko ruta za bicikliste, ljubitelje prirode, arheologije ili adrenalina, pa sve do zabavnih sadržaja po kojima se pamte dolasci, sve do tradicije koju prodaju i po kojoj nisu pljunuli pa da je stoput nečija, a ne njihova. Mi nudimo dođi, vidi, pa idi. Da se nikad više ne vratiš. Jer i Starog mosta strancu  jedanput u životu dosta. Treba nam razlog za njihov ponovni dolazak.

Prave turističke destinacije u koje hrle milijuni, one progutaju povijest, prodaju priču – i broje pare. A mi lovu možemo uzeti samo ako ozbiljno prionemo i zajednički prodamo kompletnu priču, i povijest i zemljopis, i historiju i geografiju! I ono što je od svega ostalo. Uostalom, po čemu je to Istra bolja od nas? Po čemu? Na kraju krajeva, oni nemaju Stari most, a ni orijentalnu arhitekturu i klopu tako blizu srca Europe. A to može biti samo baza. Nadogradnja slijedi.

Ako to ne shvatimo, ništa od nas. Turistički ćemo ostati egzotika, provincija kroz koju će turisti samo šmugnuti. S tim da je prošlo, hvala Svevišnjem, vrijeme Sniper towera, naš rat zbilja nakon toliko godina nikome nije zanimljiv (da nije kako jest, ne bi bio niti nama), treba prijeći s priča o Bulevaru na konačno rješenje područja Bulevara – uključujući i sve oko novog "turborotora".

Na kraju krajeva, po tim pitanjima prodaje ratnog naslijeđa uskoro će velika Ukrajina privlačiti zapadne turiste željne gledanja razvaljenih zgrada. Naša priča velikom svijetu postat će konačno ono što je zapravo uvijek i bila – nebitna fusnota, iz njihove perspektive samo jedan snop divljačkih igara balkanskih plemena.

Dakle, rezimirajmo – ne bude li Mostar dobar domaćima, neće biti ni strancima. Osim ako ne računamo da će potegnuti do nas samo da vide kako ne bi trebalo živjeti u 21. stoljeću. Osim ako nas ne budu obilazili kao zoološki vrt i upirali prstom– Eno, vidiš sine, ovo su ti budale! Ili ono što je od njih ostalo.

Budemo li i dalje stavljali na papir ono što ne možemo, nećemo ili ne umijemo, nećemo maknuti dalje od ovoga gdje jesmo. Budemo li sebi pričali bajke, a ne samo i isključivo turistima, bit će nam i dalje samo kamen, krš – i mrš!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close