Vidimo se na oblaku

Dobrodošli u grad mrtvih!

Smrt je ostala ista, čvrsta u svojoj nakani i neumoljiva u svojoj izvedbi, samo informacija o njoj mijenja oblik. I, nećete vjerovati, postao sam joj fan.
Kolumna / Kolumne | 24. 08. 2023. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Krajem prošlog mjeseca, tek koji dan pred moj 48. rođendan, Meta me pogodila posred čela! Naoko ničim izazvana, popularna društvena mreža zvana Facebook tog jutra je odlučila predložiti mi da postanem fan stranice koja objavljuje osmrtnice, sjećanja i uspomene. Jao! Jao! Otkud sad to? Zašto baš ja? Otkud??

Kao gromom pogođen buljio sam u zaslon ne vjerujući da su me konačno pronašli glasnici smrti. Teško sam susprezao očaj kada sam, suočen s neumoljivim Zuckerbergovim algoritmom, skužio kako sam, očito, tamo negdje u nekom stožeru te vražje mreže označen kao potencijalna mušterija za lajkanje stranice na kojoj je smrt svakodnevna pojava. Zašto bi mene zanimalo tko umire, koga više nema, koga više neću ni u prolazu sresti?

Godine su samo zbroj

A da, 48 godina! Tu je kvaka! Ma, mogu ja do mile volje okolo govoriti kako nikad nisam bio mlađi, kako je život tek počeo i kako prava zabava tek kreće, hladna ruka algoritma vratila je stvari tamo gdje im je mjesto i opalila me mokrom krpom po čelu – Stari, star si!

Uzalud ti je glumatati okolo, skužili su te! Uzalud se skrivaš pod dva broja manjom garderobom, oblačiš moderno i uvlačiš stomak pred ljudima, prokužili su te!  Sjedni, udahni duboko i priznaj si kako sve češće si po ispraćajima, a sve manje po svatovima i tulumima! Pogledaj istini u oči i reci kako si mušterija!

I tako, suočen sa surovom činjenicom, odlučio sam kliknuti. Manje iz radoznalosti, a više iz neopisivog osjećaja pripadnosti društvu onih kojima je smrt bliža od rođenja, a koji me je preplavio tog dana. Jednim klikom otvorio sam čudesni svijet digitalnih informacija o smrti, sprovodima, sjećanjima.

I odmah skužio ono najvažnije – nije Mark Zuckerberg kriv, niti neki nerd uposlen u podrumu nekog njegovog stožera, nisu krive izravno niti moje već pomalo respektabilne godine - Facebook me je odabrao jer je čak 245 mojih prijatelja već uredno lajkalo tu stranicu!

E, to je već bio šok! Dvjesto četrdeset pet mojih frendova! I svaki dan vjerojatno posjećuju stranicu koja im uredno na facebook isporučuje friške vijesti s uvijek istim ishodom. Samo se ime i lokacija pokopa mijenjaju.

Prijatelji stari, gdje ste?

Algoritam me je, malo odahnuh, izgleda odabrao zbog navika mojih fejzbuških prijatelja, kao i svaki put kad mi nudi restorane, proizvode i provode. Godine nisu baš toliko važne, rekoh sebi, jer među fanovima stranice bilo je i onih puno mlađih od mene.

Ovaj put to se dogodilo, tješim se, jer je dobar dio mojih prijatelja već unutra, svakodnevno prati tko je otišao na onu stranu, koga više nema, kome treba otići na ispraćaj, kome dati misu, kome stisnuti ruku u gradu i reći – iskrena sućut! Ili barem, kako je to sad moderno, poslati poruku. Preko Vibera, jeftinije je.  Skupa sa nekim emotivnim emotikonom. Koji je isto džaba.

I što je vrijeme više odmicalo, i što mi se sve više približavao rođendan, postojanje te stranice i poziv da joj budem lajk, imalo je sve više smisla. Čak sam u razgovoru sa svojim prijateljima o tom fenomenu saznao stvari oko kojih se inače nisam do tada bavio.

Jedan mi je rekao kako je to jedina stranica koja ga nikad nije iznevjerila, niti mu pružila pogrešnu informaciju, što je pravo osvježenje u vremenima kada nas svi lažu. Jedna kolegica kazala mi je kako njezina tetka redovito otvara stranicu po nekoliko puta dnevno, pa često bude ljuta kada taj dan nema nitko značajan i poznat.

Nije prošlo mnogo, a shvatio sam svrsishodnost postojanja takve stranice. I kultno sljedbeništvo. U svijetu naoko premreženim informacijama, kroz gomilu medijskog smeća, često nam promaknu one bitne stvari. U kakofoniji slika, zvukova i napisanih tekstova, često se skrije naša otuđenost jednih od drugih.

U svijetu društvenih mreža poznavanje je postalo plastično i bezvezno. A znanje često postane neznanje. A bitna stvar svakako je ne propustiti odlazak poznate ili drage osobe, njihovih najmilijih i najbližih. Zapravo, tko god se prvi sjetio, genijalac je, ma kako je isprva izgledalo čudno. Čuj, stranica s osmrtnicama!?

Zapali svijeću koja ne pali travu i nisko raslinje

I tako, svaki dan, evo, i ja osvježim upućenost. Zaboravim pritom godine. Smrt je svuda oko nas. Odlaze tužni, umorni ljudi, napušteni od društva i rodbine. Odlaze i oni okruženi ljubavlju i pažnjom. Odlaze i stari, ali smrt zakuca i na vrata mlađih. Odlaze neprilagođeni, neshvaćeni, nemarni i brzi. Odlaze oni s manje sreće ili previše sudbine. Odlaze i smrtno bolesni i bolesno ambiciozni. I svi završe na jednom mjestu.

Da, bacilo me malo na filozofiju, ali moram priznati i kako sam, zahvaljujući svemu ovome, počeo primjećivati osmrtnice po gradu. Obično ih do sada nisam percipirao, znate, jebiga, tek mi je četrdeset i nešto, ali, evo, sada svakodnevno bacim pogled, naoko ničim izazvan. I vidim sav taj nered, šarenilo likova, imena, vjerskih obilježja i pisama.

Osmrtnice jedne preko drugih, poderane, blijede, neke od jučer, neke od mjesec dana, neke su tu već pola godine...ima žilavih koje izgledaju mlađe od puno novijih. Onako na gomili pričaju čudnu priču o gradu kakav je bio, ali kakav više nije. Onako na gomili izgledaju kao uredan nered naših sjećanja i podsjetnik da je samo jedna istina, ali je različito tumačimo. No, svakoj je ista sudbina – sutra su već stara vijest koja, kao i sve u ovom gradu, stoji predugo i previše.

Hvala i laka noć!

I kažem sebi u bradu kako nije ta digitalizacija nužno ni loša. Doći će dan i papirnatih osmrtnica neće više biti, neće biti potrebe za ljepljenjem po čitavom gradu, neće biti smeća i ružnih kolaža, svi ćemo se čitati na zaslonu, stizat ćemo kao poruka stisnuta između obavijesti o tome da je baterija pri kraju, poruke o broju prijeđenih koraka i poruke o novoj akciji kredita u banci.

Vidimo se na čitulji, rekoše jednom i ostade u kolektivnom pamćenju.

Vidimo se na cloudu, rekoh sebi. Jednog dana, nadam se. A kolektivno pamćenje kakvo već bude. Ako ga uopće bude.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close