Zabranjeno zaustavljanje i parkiranje!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

O mom srednjoškolskom iskustvu sam vam već možda pričao. Bile su to one prijelomne godine, kada su propadale i rađale se države, kad su sistemi prelazili u sustave – i kada je moja Mašinska, a da nisam ni do pola stigao, iznenada prešla u Strojarsku.

Otkud mene tu, i to sam vam možda već pričao. "Genijalna" odluka mojih roditelja i nevjerojatno "precizno" s njihove strane analizirana moja ličnost i moje sposobnosti bili su krivci što sam umjesto u klupama, recimo, Stare gimnazije završio u EMŠC-u, s naglakom na Mašinskoj.

No, ipak, po onoj staroj, da nije kome je rečeno, nego kome je suđeno, danas znam kazati kako je ta pogreška, zbog koje sam u svoje vrijeme bio nenadmašno očajan, ipak rodila mogućnost da se izvuče puno deblja i sadržajnija životna škola nego bi se izvukla da sam išao mirnijim putem gimnazijskog obrazovanja.

Upisan u srednju žalost

Izgledao je taj moj boravak u Mašinskoj, u tom vremenu umiruće sjene socijalizma, uzbudljivo i iskustveno kao suočavanje sa najdublje skrivenim čudovištima iz utrobe zemlje, oči u oči, dok su u isto vrijeme moja bivša raja iz razreda, svoje gimnazijske dane bezbrižno i pomalo naivno trošili na površini zemlje. Gledao sam raspadu u oči prije nego se raspad dogodio, vidio umiruću zvijer i rađanje njezinih potomaka. Ali, o tome ćemo drugom prilikom.

Mašinska tog vremena je imala čitavu plejadu pitoresknih profesora. Bio je to svojevrsni cirkus, u kojem je bilo i žonglera i gutača vatre i krotitelja zvijeri, ali i mnoštvo klaunova. Koliki god da je cirkus sjedio u klupama, tamo za katredrama sjedio je čak i veći. U to vrijeme pred raspad sustava, uz sve navedeno, počeli su slabo i profesori mariti za svoju edukacijsku ulogu u društvu, a sve manja i neizvjesnija plaća i rapidno urušeni status, nisu im davali puno elana u radu sa sve objesnijim učenicima.

Čvrstoća i tvrdoća

Jedan od legendarnih bio je profesor Berković, zvani  Škica, glavni lik niza dogodovština koje još pamte oni koji su pohađali Mašinsku. No, za našu priču, lik ovog profesora, već jednom nogom u mirovini, bitan je ovaj put iz specifičnog razloga. Naime, on je svoj predmet, u normalnim okolnostima jako bitan u cjelokupnom strojarskom svemiru, Mašinski materijali, mislim da se tako zvao, sveo na kraju balade na samo dvije definicije.

I čitavu knjigu, čitavo esencijalno znanje o strojarstvu, sveo tako na kraju na "biflanje" te dvije definicije. Dakle, ako ste htjeli imati prolaznu ocjenu kod starog profesora Berkovića, morali ste znati napamet definiciju što je to čvrstoća, a što tvrdoća materijala. Ništa više od toga.

Generacije su već znale da se kod Škice može i ne dolaziti na nastavu, ali jednog dana, a taj dan će kad – tad doći, morat ćeš i ti doći pred ploču i kazati Škici što je to tvrdoća, a što čvrstoća.  Za one koji ne znaju, obje definicije su kratke – čvrstoća je mehanička sposobnost materijala da se opire sili koja na njega djeluje, dok je tvrdoća otpor materijala prema plastičnoj deformaciji, odnosno prodiranju drugog tijela mehaničkim putem.

No, ne trebam vam govoriti, ni te dvije kratke definicije mnogi nisu znali ili nisu htjeli naučiti. Sjećam se kako sam pet puta u jednom danu izlazio odgovarati za druge, mijenjajući majice, skidajući cvike i pokušavajući mijenjati glas, a naša kolegica iz razreda to je učinila više puta, odgovarajući umjesto muškarca!

Kome? Čemu? Zašto?

Profesor ili nije znao razliku ili nije htio znati. Gledao je kroz prozor, kao gleda u sve prošle zablude, kao čovjek bez iluzija i snova. Ja sam pred katedrom biflao definicije, pokušavajući razlikovati se svaki put, ali on me i nije slušao. Sve više vjerujem da je bilo ovo drugo,da nije više htio, da je odustao, jer sve više je u našem društvu postajalo tih dana važnije sve manje čuti, sve manje vidjeti, a gajiti nekakve iluzije ili držati visoke standarde pod svaku cijenu bio je odavno sizifovski posao.

Škole su odgajale sve lošije i lošije učenike, znanje je sve manje bilo na cijeni, a snalažljivi su se peli prema vrhu, bez obzira na školsko gradivo. Konkretno, većina u mom razredu tih dana išla u školu zato jer su im rekli da trebaju ići, ili da ne smetaju kod kuće, stoga je razumljivo kako su mnogi manje bili u klupama, a više cunjali po gradu, trošili vrijeme u kafićima ili salonima zabave, na fliperima i videograma. Mnogi su samo čekali dan da taj davež prestane i kliznu u Njemačku, ili su već nekom rođaku pripomagali u automehaničarskoj radnji, pa ih nisu zanimale nikakve definicije i teorija. I nikoga više nije bilo da bi ga to brinulo.

Drugim riječima, sišao sam u podzemlje puno ranije nego li bih sišao u Gimnaziji -  i sve ovo što imamo danas već tada sam vidio. Društvo labavih odnosa, u kojem su učenici oglušili na svakog profesora, u kojem je hijerarhija doživjela krah i gdje su lošiji isplivali iznad boljih, pretvorivši sve u amorfnu masu u kojoj je vazda primjetan nedostatak discipline, manjak autoriteta i samovolja bez reda i zakona. Kao i lažno predstavljanje, koje je kod nas tako lako odraditi. Čovječe, pa bio sam pet puta u istom danu pred pločom i predstavljao se kao netko drugi! Nama bila zajebancija, a danas je to praksa.

I nikom ništa...

Sjetio sam se dobrog, starog profesora Škice jučer. Išao sam jučer pješice prema bolnici na Bijelom brijegu, pa sam, onim pločnikom iznad mrtvačnice nastavio prema naselju, sve do vrha, gdje cesta zavija prema Cimu. Uživao sam gledajući obnovljene zelene površine, očišćene i poravnate buduće travnjake i nekakav smisao koji se ponovno daje tom prostoru.

Prostori koji pokreću, tako se zove projekt, i zbilja je, na trenutak, u meni nešto pozitivno pokrenuto. Na trenutak sam pomislio da je moguće one aždaje iz dubine, a koje sam onomad prvi put vidio oči u oči baš tamo u Mašinskoj, i koje otad žive u većini nas, ipak opet poslati u podzemlje.

A onda sam vidio otpatke koji nisu bili tu jučer, kao znak da neće ići sve tako glatko. Kao znak da samo jedan pogled na red, rad i disciplinu može izazvati nalet naivnosti u čovjeku. A onda sam vidio gomilu automobila, koji su natakareni na pločnik, već dobro zagazili i na spomenute uređene površine.

Brutalno gaženje kotačima sudbine

Ne mareći nimalo za to što su mjesecima tu neki ljudi radili, pokušavali spasiti stvar, unijeli neki novac, volju i fizički rad u čitavu priču, vlasnici automobila nabili su svoje automobile kao sardine, pišajući se tako na čitav projekt. Zagradili su, ne samo pločnik, učinivši ga po tko zna koji put, jer rade to svaki dan, opasnim za svakog pješaka, nego su zagradili i svaku novu stazu, svaki nanovo prijektiran i asfaltirani izlazak na pločnik, bez da su se i zapitali smetaju li možda nekome.

A što je najgore u svemu, i dalje iznad tih automobila stoji znak „zabranjeno zaustavljanje i parkiranje“. I nikom ništa. Policija može doslovce, za razliku od nekih drugih mjesta u gradu, gdje ljudi parkiraju gdje ne bi trebali, ali gdje ne postoji znak, ovdje samo jednim prolaskom, u cugu, zaraditi plaću.

Znak našeg vremena

Ali, ne. Znak stoji, nitko ga ne hebe ni pet posto. A rekoše mi svojevremeno u autoškoli da je to jedan od temeljnih znakova, koje moram znati u po' dana, u po' noći. I kontam kako li je onim polaznicima autoškola, kad u vožnji prolaze tuda, skupo plaćena obuka im curi pred očima, samo kad vide nagomilana auta pod tim krucijalnim znakom.

Krucijalnim, baš kao što su za svakog budućeg strojara, inženjera ili tehničara, bile definicije čvrstoće i tvrdoće, ali malo koga je za njih bila briga. Bitno je bilo zadovoljiti formu, izaći umjesto nekoga pred ploču, dobiti ocjenu, baš kao što je bilo nekad nekome bitno postaviti znak „Zabranjeno zaustavljanje i parkiranje“, samo da ga nikad ne bi ispoštovali.

U društvu u kojem je, očito, tvrdoća prevelika, a čvrstoće nema ni za lijeka, točno sam shvatio kako se onaj dan osjećao stari profesor. I negdje iz dubine stomaka došlo mi je da sam Škica. Ili bilo koji srednjoškolski profesor danas, suočen s konačnom predajom. Jer, kad vidiš znak nikome i trud uzalud, dođe ti da ništa ne vrijedi, da uzalud je bilo kome ovdje išta govoriti. Postavljati znakove, definicije... Dođe ti da se zagledaš kroz prozor, tamo negdje u daljinu, u oblak srušenih snova i bivših iluzija. I praviš se da spavaš.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.