Onda čitaj, lafčino!

Das ist Šalter!

Po nepisanom pravilu, promjene zazivaju upravo oni koji ih uopće nisu spremni provesti. Mijenjali bi oni kao sistem, a sebe promijeniti uopće ne žele.
Kolumna / Kolumne | 19. 11. 2020. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zadnjih dana rješavao sam neku papirologiju. Lagao bih kada bih rekao da sam se napatio. Čekao sam u redovima kao i svi, ali sve je išlo prilično brzo. Gospođe u općinskoj ispostavi Mostar – Zapad, gospođe u MUP-u i gospođe na CIPS-u bile su izuzetno srdačne, susretljive i veoma brze. Papirologija za koju sam mislio kako će mi oduzeti čitav dan na kraju je završena u nekih sat vremena, što je prosječno vrijeme ispijanja jedne kave u gradu.

Ono nekoliko minuta koliko sam bio u zgradi MUP-a bilo mi je, recimo i to, sasvim dovoljno da skužim kako zgrada vapi za obnovom. Susretljivo osoblje jednostavno zaslužuje raditi u puno boljim uvjetima, nego su oni u kojima trenutno rade. No, dobro, to je neka druga priča.

Priznajem kako sam od onih koji dobiju osip i svrab čim moraju na neki šalter. Priznajem kako je to nekakva refleksna radnja, koja se automatski pojavi i koja izaziva nemiran san i neobičnu količinu nervoze, ali realno gledajući ne sjećam se kad sam na šalterima izgubio previše vremena i živaca. Ne sjećam se kad sam bio loše dočekan ili ignoriran.

Pokušavao sam se sjetiti i došao da zaključka da zbilja ne pamtim kad sam beskrajno dugo čekao na nekom šalteru pod ingerencijom Gradske uprave, kad sam zadnji put buljio k'o tele u šarena vrata čekajući da mi se s druge strane netko smiluje. Isto vrijedi i za druge službe, od porezne do MUP-a.

Bit ću iskren, najviše čekam kad sam na banci, koja je jedina privatna institucija među navedenima, i koja bi po defaultu trebala biti uslužnija, efikasnija i brža nego „javni šalter“, a prečesto sam tamo nervozan, ponižen – i, što bi narod rekao, odem otamo blago posran.

Ponukan jučerašnjom priličnom brzinom rješavanja papirologije, neobičnom susretljivošću, čak i ugodnim usputnim razgovorom sa službenicama (lijepo je kad razmjeniš koju neobaveznu, osjećaš se ljudskije) razmišljao sam kako lako prihvaćamo opće konvencije – i tko zna, možda smo to pokupili iz TV serija, iz reklama ili skečeva –šalter je tamo uvijek mjesto fajta, nervoze, nerada i ignorancije.

Pitao sam sam sebe čitav dan – zašto, do vraga, dobijem osip i nervozu ako znam da sutra moram na šalter, kad već nemam nikakva negativna iskustva s njima? Otkud to bezuvjetno prihvaćanje nepisanih pravila igre, koja kažu kako je šalter mjesto patnje, a ne usluge?

Navike, navike...i sklonost da se uvijek stvari gledaju s najgore moguće strane, možda je sve do našeg mentaliteta? Možda je sve proizvod istog onog mozga koji je nekim dugogodišnjim pristajanjem na svašta zapravo dresiran da šalter promatra kao neželjeno mjesto kojeg treba izbjegavati, nekakav žrtveni oltar na koji prilažeš svoju energiju, živce i pamet i od kojeg bježiš kao Đavo od križa?

Možda je sav taj stečeni refleks ništa drugo nego proizvod vlastite lijenosti i vlastite averzije prema papirologiji, prema uređenom, transparentnom? Možda pristajemo na priču o „šalteru i šalterušama“ da bi sami sebi dali alibi za život bez reda i zakona?

I onda mi na pamet padne jedna ružna navika koju njeguje naš narod – a to je sređivanje! Zaobilaženje redovnih procedura preko šaltera, pronalaženje „svog čovjeka“ u sistemu i rado istrčavanje takvih ljudi sa onim „ne brini, ne moraš ti to, ja ću ti srediti!“.

U trenucima kad u sat vremena, bez ičije pomoći, samo poštujući uobičajene procedure, riješim svu potrebnu papirologiju, skupa s ostalim ljudima koji su jučer uredno čekali i dobili svoju porciju usluge bez stresa, padnu mi na pamet svi ti koji na prvi spomen šaltera traže vezu da ga zaobiđu.

Padnu mi na pamet svi ti koji čitavo vrijeme stvari rade preko reda, kad im nešto zatreba prvo se pitaju imaju li koga tamo da im sredi stvari – i koji time čine sve da sustav zapravo ne funkcionira. A nije rijedak slučaj da upravo takvi stalno prigovaraju i laju na nefunkcioniranje sustava, vazda traže nekakvu pravdu i zazivaju promjene, a stalni su generator priča o neprohodnim šalterima, sporoj administraciji i beskrajnoj papirologiji.

Licemjerja napretek – i za izborne promjene često će najviše galamiti oni koji nisu spremni prstom maknuti da se iste uopće dogode, najviše će po vlastima pljuvati oni koji se nikad nisu odvukli do izbornog mjesta, na šaltere će najviše lajati oni koji ih rijetko viđaju.

Zazivati će promjene najglasnije oni koji ih nikada neće proizvesti u sebi samima – oni koji će lajati na grozan sistem, nepotizam i korupciju, a prvom zgodom potražiti „svog čovjeka“ u sistemu da mu sredi papire, da mu napravi onu stvar preko reda i bez da se „jebe“ po šalterima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close