Znate li što je nerast? Ako ste i umočili prst u poljoprivredu, konkretno stočarstvo, onda znate kako je riječ o mužjaku koji se uzgaja radi rasploda. Znači, ždere, sere i je li... da ne dižem tenzije na početku teksta.
E to smo mi za Europsku Uniju. Svi imaju plan rasta, samo mi ne. Mi zato imamo plan nerasta. Mi smo tu da žderemo, seremo i je li... da ne dižem već ionako podignute tenzije na Zapadnomu Balkanu. Sad, je li pojam isključivo vezan za svinjogojstvo, tu ću se suzdržati od analize, jer se ja nisam školovao u poljodjelskoj branši, samo oko jezičkih peripetija koje se stručno zovu novinarstvo.
Svako malo nama dođe neki europski, čuj mene birokrata, diplomata. Tako su dosad bili Varhelyi, von der Leyen, Kallas, evo sad i Costa (čita se košta). Skrenut ću malo s teme, kad sam nedavno u Google prevoditelja ubacio neki citat u kojem je bio Antonio Costa, guglet mi je ispljunuo prepjev citata koji me na trenutak malo iznenadio, jer je Antonija preveo kao Ante Obala. Nego, vratimo se na temu.
Već tradicionalno, ti posjeti idu ovako: obiđe se malo Butmir, dođe se na ćevape u Sarajevo, obiđe se zgrada u kojoj hranimo, čuj mene neraste, tročlano Predsjedništvo BiH. Zašto me vuče na naresta, jednostavno je, jer bivši stanari te zgrade imaju običaj sjesti u po' himne Bosne i Hercegovine, dakle, ne mogu oni ni to izdržat na nogama, ono naviklo da ždere, sere i je li... nas i Brisel skupa.
Kad Costa, čiji posjet itekako košta, dođe do zgrade Predsjedništva BiH, red je da se mi pred njim, kao i pred ostalim europskim dužnosnicima, malo prepiremo, malo da se mrzimo, da dižemo tenzije, prijetimo nekim ratom, zaklinjemo se u Dayton, a nitko ga ne poštuje... uglavnom, drama.
Mi svi znamo da je drama isključivo u službi održavanja naših, čuj mene nerasta, političkih čimbenika na životu. Niti ti, niti ja, niti bilo tko od nas vjeruje da je Bosna i Hercegovina sposobna ići naprijed podijeljena. Možemo samo zajedno, onako kako i živimo, tko kome paše duhom, pričom, vibracijom, šta ja znam... A praktično nitko od nas ne bira prijatelje ni ljubavi po tome koje su vjeroispovijesti ili nacionalnosti.
Da je tomu tako, ja bih danas pričao isključivo s 'franjevcima ilegalcima', jer potječem iz tog dijela društva, iz te kaste. Moj krug prijatelja, ipak, sazdan je od onih koji redovito idu na cuma namaz, od onih koji idu na nedjeljnu službu i misu, od onih čija je krizma priznata i onih čija je krizma samo pred Bogom valjana, do onih, konačno, koji su se zakleli samo da neće niti u jednu od bogomolja živi ući.
Tako nekako treba doživljavati i Bosnu i Hercegovinu. Naime, meni je žao što se o Daytonu ne razgovara na zdravorazumski način – da je to temelj koji je zaustavio smrt i uništenje, koji je zaustavio silovanje i pljačku, a da Ustav sigurno nije, te da Ustav treba biti dokument koji ćemo zajedno izgraditi i podržavati, u kojem Dayton treba biti temelj, ali ne i religijska dogma od koje se ne smije odstupiti niti milimetra.
Jer, budimo sigurni, Dayton redovito krši svaka od političkih strana u našoj zemlji. Dayton je i napisan kako bi zaustavio rat, nije napisan kako bi omogućio Srbinu iz Federacije BiH da ga biraju u Predsjedništvo BiH. Ili ne znam, bilo koju drugu stavku naočigled narušavanja 'prava' bilo koje skupine ljudi.
Pitanje je što mi želimo?! U biti, ne što mi želimo, 98% nas želi mir, rad i red, da nam djeca odrastaju kao njihovi vršnjaci na Zapadu, uz igračke i smijeh, i trku i učenje i mogućnosti. Onih jedan posto su različiti uhljebi iz stranaka, i onih preostalih jedan posto su također nerasti, svaka zemlja, pa i naša, ima budale. O njima ne treba ni trošiti riječi, ali eto, i oni postoje, naravno da da.
Ono što mi svi želimo jest poput posljednjeg poteza Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije, da usvajaju Nacrt zakona o obveznom predškolskom obrazovanju. U većini slučajeva tu sam da kritiziram Velagića i Buhač, ali konačno, kada učine nešto pozitivno, treba ih potapšati i reći 'bravo!'.
Ono što nama nedostaje su zakonski okviri koji bi dali prostor za izdvajanje javnih sredstava u predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, koja sva moraju biti obvezna, ako se mene pita, i ako želimo uopće postati kompetentni na tržištu rada, u privlačenju investicija.
Svaka ta mala škola šivanja, Pythona, rezanja, lijepljenja, kuhanja, bilo koje aktivnosti koja mozak hrani idejama, treba biti dostupna našoj djeci.
Jer, mi smo izgubili tek po možda godinu u obrazovanju, tijekom neke od '90-ih godina, kako koja je gdje bila kritična. I vidite kako smo glupi i nesposobni ispali. A iskreno, ja ne želim biti nerast, da samo jedem, serem i ono treće, ja iskreno želim da i ti i ja budemo nešto više od krmka.
