Kada govorimo o najgorem danu u suvremenijoj njemačkoj politici, teško je probrati jedan takav datum. Imate, primjerice 27. veljače 1933. kada je požar u Reichtagu, nikad rasvijetljenih okolnosti, postao podloga za uvođenje rasnih zakona i početak mračne ere njemačke prošlosti. Definitivno kandidat za najgori datum.
Imate ovotjedni Dan Europe, odnosno kapitulaciju Njemačke u Drugom Svjetskom Ratu, 8. svibnja 1945. godine. Možda je tada doživjela poraz, zbog čega bi ovo bio loš dan, ali definitivno je bio prekretnica u odnosu na ovaj prethodni loši dan.
Onda imate 13. kolovoza 1961. i izgradnju Berlinskog Zida. Uvod u oštri hladni rat, de facto podjelu Njemačke, koja se osjeti i dan-danas, kroz jedan siromašniji dio, skloniji konzervativnim idejama i tako dalje i tako bliže. Definitivno betonski siv dan njemačke povijesti.
Imate i ove suvremene loše dane, kao 'Wir schaffen das' dan, kada je Angela Merkel 17. kolovoza 2015. godine rekla da Njemačka može prevladati izbjeglički, migrantski, val. Mnogi će ovo doba pripisati jednako lošoj koaliciji upravo istih stranaka koje su u Njemačkoj ponovno okupljene, umjerene desnice CDU/CSU i umjerene ljevice SPD. Europskim zemljama ostat će jednako gorak okus na 'Wir schaffen das' jer Njemačka je tim potezom iskoristila pravo 'prvootkupa' školovanih i kvalificiranih migranata, a mi svi ostali dobili smo, ne znam, Nepalce koji na smjeni u kafani uče hrvatski od kolega konobara, inače Srba iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Kažem, nije do Nepalaca, ali doći ćemo još do toga. Bear with me on this one!
Mnogi će od nas ipak upamtiti 6. svibnja 2025. godine, kada je suvremena Njemačka doživjela najveću političku sramotu suvremenog doba. Već mjesecima se porađa koalicija blagih ljevice i desnice u Njemačkoj, samo što oni danas više nisu na istom kolosijeku kao u vrijeme najveće moći Angele Merkel.
Budući da se radi istodobno i o najvećoj automobilskoj krizi u njemačkoj povijesti... Čisto zato što suvremena Njemačka znači više ili manje autoindustrija, jer sve samo ne upokojeni divovi poput Siemensa, Telefunkena ili dijelom Philipsa (ovim njemačkim dijelom, kroz veze s Osramom i Grundigom) ljudima nisu ni na kraj pameti kao njemačke kompanije, prije će se ljudi sjetiti Aldija... Pa ću se i ja malo prebaciti na Čerkin omiljeni hobi, kad ono ne piše kolumne.
Njemački automobili su svojstveni onomu što doživljavamo kao njemački duh. Riječ je o dovoljno preciznim strojevima, dovoljno naprednim da nam izmame osmijeh ili uzdah, a opet, uz dovoljno lufta i praznog hoda da su jednako pouzdani na Autobahnu, kao i u nekom bugarskom selu, eto baš da ne uziman nas kao primjer lošega.
Kada u njemačkom automobilu okrenete ključ, po kontaktu čujete nimalo ugodan brum pumpi, u čitavom stroju se nabija pritisak, napetost raste, pogotovo je to desetljećima bilo jasno osjetno u BMW-u ili Audiju, a potom reski, oštri zvuk motora, bilo dizela, bilo benzinca, za kojeg znate da će vas pouzdano prevesti od A do B. Dakle, ništa lijepo niti oku i uhu ugodno, ali sigurno.
S Nijemcima znate, ili imaju pretežak nos, za ljubitelje Audija i podupravljanja, ili im je guza rasplesana i previše, za ljubitelje BMW-a i šarmantnog preklizavanja kad vas gepek pokuša prestići u okuci.
Tako je Njemačka, takva, nimalo lijepa ni oku ugodna, suhoparna, bez smisla za humor i estetiku, jučer doživjela poraz upravo u onome u što su se mogli zakleti da označava njihov duh.
Institucionalna kriza nove njemačke Vlade nastala je tako što se pokušavaju vratiti na zlatna vremena Angele Merkel, čak ih je ona i obišla u Bundestagu, na početku jučerašnje sjednice, ali velim, u današnjem dobu ljevica i desnica ne mogu naći kompromis, jedni su zalutali u woke ideologiju, drugi u ksenofobiju, pojmovi poput pomirljive riječi socijal i demokracija izumiru kao i takve ideje 'srednje aritmetičke vrijednosti'.
I tako se jučer Merz obrukao prije nego je i postao kancelar. Najprije, njihova institucionalna kriza, makar je trajala od 9 ujutro do 16.30 poslijepodne, dakle, ni čitav radni dan, više je sličila na balkanske tragedije i mnogi su se već spremali poslati im Dodika kao visokog predstavnika. Potom, sramota za jednog Nijemca, dan prije potpisali sporazum i onda ga prekršili manjkom ruku. Ali jasno daje do znanja što očekuje buduću Njemačku, sve čvršći stisak AfD-a jer ljevica ne može Merzu oprostiti antimigracijsku politiku, a demokršćani ne mogu Merzu oprostiti brak sa mrskim socijaldemokratima, da ne kažem, pu, ateistima.
I dok ovakvi neprirodni pokušaji suradnje samo potkopavaju Njemačku da ide više udesno, jednako kao što je Macronov primitivni populizam lagano odgurao Francusku prema Le Pen i njenom Rallyju, imamo i nekih lijepih primjera.
Nasuprot ružnim, ali pouzdanim njemačkim kolima, za koje možete reći da od Golfa IV više ne razlikujete generacije Volkswagena, imate čistu suprotnost toj strogoj ideologiji na jugu. Teško da ću zaboraviti kada sam prvi put sjeo Štegera u ženinog Fiata, bilo je rano jutro, zima, i upitao me na prvom raskrižju zašto mi je žmigavac pokvaren.
- Neka, daj mu minutu, odgovorio sam i već na sljedećem raskrižju elektronika se dovoljno 'zgrijala' i radila sasvim normalno.
Samo u Italiji mogu češće mijenjati ime automobilu nego dizajn. Ako ne vjerujete, posljednja tri Punta prije nego su upokojili ovaj model (do neke nove epske prigode, nadam se) imali su različita imena, ali ako ih na ulici vidite parkirane jedne pored drugog, teško da ćete uopće definirati koji je koji. Dvadesetak godina imaju potpuno identičan dizajn i gotovo pa i izgled, i dok ćete na Ladu zakolutati očima, za šarmantnog Punta samo možete reći 'perfetto'! Zašto mijenjati nešto što je prelijepo, logika je Talijana.
Vaši će Alfa, Fiat, Lancia, pa čak i Ferrari priuštiti više glavobolja prosječnom čovjeku, ali sve to prođe kad ih ugledate friško oprane na parkiralištu. To 'perfetto' jednostavno diše oko njih, i krajnje vam ne smeta što umjesto šteke imate komad žice ili što se tučete s volanom u svakoj okuci, što vam je najveći neprijatelj hidraulici obični moljac, vi znate da vozite statusni simbol, F40 Ferrari, s tvrdim 'r'.
Talijanska politika je slična. Ne znam jeste li svjesni, ali fašisti pa potom kasnije i čitav politički vijek Berlusconija, talijanski model vlasti je blago ulijevo, makar se nikad nisu pretjerano slagali ni sa Staljinom ni sa Titom. Specifičan, samo Italiji svojstven lijevi konzervatizam tek se posljednjih godina prevrnuo u klasični desni konzervativizam.
Njihova premijerka, Giorgia Meloni, svojedobno je glasila za samog vraga, svi su vadili stare bilješke i prisjećali se da je kao djevojka, još srednjoškolka, imala samo riječi hvale za Mussolinija. Jednako je tako bila i bliska suradnica sa Silviom, bila je čak i ministrica u njegovoj vladi. A ipak, danas je omiljena europska političarka, pred kojom stroga i pouzdana, precizna i nimalo šarmantna Ursula von der Leyen blijedi poput mokre fleke u srpnju.
Meloni je prva klasična političarka na vlasti u Italiji već desetljećima unatrag, ali taj posao radi 'perfetto'. Sjećate se onog Mussolinija? E pa danas će zrela Giorgia reći da je riječ o tamnoj mrlji talijanske politike i kako se nikada neće vratiti na to ideološko mjesto. Znate oni migranti? Meloni ih nimalo ne voli, ali je svjesna da problem migracija nije u Nepalcima, nego u nama, našim lošim plaćama i radnim uvjetima, oni u Italiji i sami imaju migrante s juga na sjever, i ona se sama nastoji uhvatiti u koštac s tim istim problemom, čak se šapuće o autonomnoj pokrajini Padaniji, koja je itekako živa u talijanskom duhu, makar tehnički ne postoji.
A desnica? Mislim, zanemarimo našu poslovicu da gdje su dva desničara, tri su političke stranke, Meloni se uopće ne liže s kolegama desničarima, recimo Marine Le Pen. Rassemblement national i Braća Italije nemaju baš nekih ozbiljnih dodirnih točaka osim migranata. Meloni ne krije gađenje što je Alice Weidel u braku s gospođom.
Talijanska desnica danas, pod vođenjem Giorgije Meloni, primamljiva je, zdravorazumska, a što je najzanimljivije, donosi pozitivne rezultate.
Ako pođemo od najgoreg dana njemačke politike, definitivno Friedrich Merz ispada izborni pobjednik koji nije legitiman predstavnik njemačkog naroda i naš Dragan bi mu mogao očitati bukvicu, kao i Komšiću. A s druge strane, mala simpatična plavušica odrasla u gradu svih gradova Rimu, nekako podsjeća na neka davno izgubljena vremena, kada je Europa, makar bila pod diktaturom, bila prosperitetna, pitala se u svijetu i što je najvažnije, bila je jedinstvena i mi imamo bezbroj prelijepih relikta oko nas, od Splita do Niša, raznih rimskih mostova i koječega, pa evo, i ova naša divna Bosna vuče ime od tih strogih, ali šarmantnih rimskih lidera, oni su naime, konkretnu rijeku zvali Bassana.
