bljesak-logo
search icon
sun icon
open-nav
Burek sa zeljem

Stop reciklaži!

Naša je glazba reducirana na ponavljanje hitova od prije dvadeset godina, naša je odjeća reciklirana od prije oko 25 godina, naš je život repriza...
30.04.2025. u 08:44
text

Ovaj vapaj nije upućen protiv ekologije, iako, ako ćemo krajnje iskreno, najmanje se toga reciklira i ova silna plastika uglavnom završi kao stvari koje dave morsku faunu ili na obalama dalekih oceanskih otoka ili na gomilama u siromašnim zemljama kojima je čak i to odlaganje način da se domognu nekih novaca. Malo se toga istinski reciklira od stvari koje treba reciklirati. Kažu da je zapravo proizvodnja plastične ambalaže toliko jeftina da se ni u kojem slučaju ne isplati razmišljati o ponovnoj upotrebi boca, čaša, tanjura, vrećica. A vi ste mislili da ste štedljivi ako imate kesu za kese, kao svaka poštena kuća.

Naime, prema podatcima Stephena Followsa, čovjeka koji je pronašao ljubav u statističkim analizama filmske industrije, gotovo pet posto filmova snimljenih između 2015. i 2020. godine su remake, odnosno reciklaža starih radova. Trend ni u kojem slučaju nije u zalazu, već je sve više izražen, tako primjerice posljednjih mjeseci i godina imamo remake Sve tiho na zapadnom frontu, Znam što si radila prošlog ljeta, Nosferatu, Wicked, a da stvar bude daleko gora, tamo krajem ljeta očekuje nas nevjerojatan pokušaj reekranizacije Golog pištolja i sad ne znam, trebamo li se ponovno smijati istim šalama, neke od kojih znamo naizust.

Nema hrabrosti za nove projekte

Ja u potpunosti razumijem da ponovno snimanje nekih od tih veličanstvenih priča donosi nove elemente koji originalnoj izvedbi nisu bili dostupni, kao recimo serijal Dina, kojem je ponajviše nedostajalo novca i vremena. Vjerujem i da svaka nova izvedba u kazalištu donosi viđenje novog redatelja, nove glumačke postave, novih šminke, kostima i scene, i ja sam sam uživo pogledao barem četiri Gospođe Ministarke i svaka je bila odlična, dva puta sam uživo slušao Carminu Buranu i oba puta je bila veličanstvena, međutim kod filmova je nešto drukčije.

Nevjerojatno je da mnogi autori žele ostati 'vjerni' originalu i ne unose ništa novo u priču, možda bolje kamere i eventualno realnije, ali nikako kvalitetnije kompjuterski generirane specijalne efekte. Ali to tehnički nije reekranizacija, nije remake, nego više remaster. Istina, ima dobrih uradaka poput Dine, već je spomenuh, koja je sada ispunila taj duh knjige i praktično nema izostavljenog poglavlja ili dijaloga, unutarnjeg monologa, ali... malo je takvih. Postoji, primjerice, čitava jedna grupa autora, ne samo reddit grupa, koja je razočarana bojom u filmu Wicked. Moderna rješenja i moderna viđenja nisu uvijek ono što želimo, i mi itekako dobro znamo kako izgledaju crvene cipelice od Dorothy (je li, budući je originalni Wicked zapravo nastao iz te priče). Mi znamo kako su boje u Čarobnjaku iz Oza prenaglašene, kako su s godinama i digitalizacijom još samo dobivale na saturaciji i patini, i nama je duboko usađeno u podsvijest kako taj čarobni Oz izgleda.

Ja dakle ne govorim o woke ideologiji koja je u dobroj mjeri unakazila humor pa vjerujem da ni sami niste vidjeli dobru komediju već godinama, a satira tek – i onda kažu da će ponovno raditi Goli pištolj, ne, to jednostavno nije u redu. Zamisli sad uraditi remake Žikine dinastije, besmislica!

Simulacija ili Matrix?

Pa ipak, taj trend se uvukao u svaku poru društva i retro je in, retro je u modi. Do mjere da postoje već filozofi koji ističu da možda živimo u Matrix simulaciji, jer od Matrixa svijet nije vidio ništa novo, čak je i nanovo snimljeni Matrix Četvrti samo razvodnjeno sjećanje na ono nekad.

Kod videoigara ovaj je trend još snažnije izražen. Kako smo u posljednjih par desetljeća doživjeli nevjerojatnu ekspanziju računalne moći, najprije uvođenjem grafičkog i fizičkog procesora, potom prelaskom na 32-bitne pa 64-bitne računalne matrice, do najnovije poplave NPU jedinica (umjetna inteligencija), remake i remaster su postali praktično svakodnevna pojava.

Remaster je sasvim pristojno reklamiranje 'obnovljenog' izdanja videoigre, bilo da se radi o The Tomb Raideru, Star Warsima ili proteklih dana velikog hypea oko Obliviona, kako smo ga svojedobno mi zvali The Elder Scrolls IV: Oblivion. Najžalosnije u tom trendu jest da se ja još uvijek sjećam tih reklama, tih recenzija po kompjuterskim časopisima, tog šuškanja po forumima o TES: Oblivion – bila je to igra koja je stvorila bazu, koja je definirala žanr, praktično na jednak način kako je Nosferatu svojedobno stvorio podžanr horor filma – vampiri.

Mene brine što nema novih ideja, što nećete čuti za ekranizaciju ili videoigru načinjene od velikih, epohalnih djela kao što je Kraj Djetinjstva (Childhood's End) ili Robopokalipsa, je li, kad je već era znanstveno-fantastičnih naslova. Mene brine što ni druge priče ne dobivaju mjesto na velikim ili bar malim ekranima, nego ćete prije ugledati još jednu ekranizaciju Sherlocka Holmesa ili Djevojke s tetovažom zmaja, nego da će netko ući u knjižnicu i odlučiti ekranizirati neku novu, originalnu u filmskom smislu, priču.

Naša je glazba reducirana na ponavljanje hitova od prije dvadeset godina, naša je odjeća reciklirana od prije oko 25 godina, naš je život repriza...

Možda nova generacija?! Samo kažem

Kad kažem da naš je život repriza, najgore je što više ni društvo niti politika nemaju nove ideje. Pogledajte priču oko Gaze, to je već sedam decenija ista priča koja se ciklički ponavlja, čak su i datumi isti, na 50. obljetnicu Jomkipurskog ili kako se već zvao rata, počeo je ovaj dvogodišnji kojem još nismo dali ime. Ili Ukrajina, deset godina nakon okupacije Krima, ponavlja se priča oko Donbasa, Luganska i ostalih.

Ako odemo dalje u prošlost, čak se i narativi ponavljaju, priča o ukrajinskim nacistima je samo reciklaža nekog ranijeg sukoba, koja je tu da opravda još raniju rusku okupaciju zapadnih susjeda, prvo Ukrajine, potom Poljske, a je li, tada je to već bio drugi Veliki rat.

Ako se spustimo kod nas, naši su ratovi iz '90-ih samo repriza ranijih sukoba na Balkanu. No još strašnije, naša je politička situacija nakon tih ratova samo reciklaža one iste politike koja je vladala u Kraljevini Jugoslaviji, pa čak i prije, sve unatrag do Otomana.

Iste priče, ista mjesta, iste provokacije, iste lokacije, samo svaki put iznova s nekim novim gazdama i vlasnicima, uvijek isto potlačena raja ili kmetovi, kojim god terminom ih nazvali.

Priča u Mostaru oko grobalja, što bivših, što itekako sadašnjih. Priča u Sarajevu oko opsada i Waltera i tko je koga držao u enklavi kada, sve se vrti ukrug već decenijama. Najnovija priča da se muslimani vrate na pravoslavlje, a zašto ne bismo remakeov remake napravili, zašto prekodrinski pravoslavci da se ne vrate katolicizmu, i zašto kršćani uopće da se ne vrate paganstvu, i zašto se prokleti Slaveni ne vrate na proklete Karpate, i zašto se Kromanjonci ne vrate jer ovo je Neandertalija, Neandertalija Neandertalcima, Krapina Krapincima, ...

Amebija Amebama! Paramecija Paramecijima!

Možda da krenemo pomlađivati društveno političku sliku, jer ovi đuturumi poput raznih Dodika, Čovića, Izetbegovića, oni su već politički emeritusi (čitaj nevažni, e-meritus, nije mjerilo), moja i tvoja generacija bi trebala graditi budućnost za našu djecu, oni su svoju budućnost potrošili na remake.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
comment icon
svi komentari (0)
POVEZANO