Najteže pitanje domaćeg društva za riješiti je sigurno pitanje maloljetničke delinkvencije, koja evo da se ne lažemo, itekako pogađa Mostar. A opet, nije da mi otkrivamo nešto s čim se nije susreo netko prije nas, netko s više resursa, i financijskih i intelektualnih, pa su mogli koristiti širi društveni okvir da pronađu rješenje kakvo mi trebamo samo prepisati.
Nedvojbeno da je maloljetničko nasilje potaknuto našim svakodnevnim problemima, političkom i vjerskom podijeljenošću, niskim standardom življenja ili širokom nezaposlenošću, ali niti jedno od ovih pitanja se ne može riješiti ukoliko dobro ne odgojimo mlade ljude.
Ja osobno ne krivim ni crkvu ni džamiju, ni političke stranke, ni sportske, odnosno navijačke klubove za nasilje mladih na ulicama. Svi mi znamo da čovjek može biti politički aktivan u zajednici, biti vjernik i navijati za svoju omiljenu loptašku kliku i svejedno biti voljen i ugledan mladi član zajednice. Isto kako to može činiti i potpuno samodovoljan mladi čovjek, agnostičkih pogleda na život, bez preferencija oko toga je li lopta okrugla ili nije.
Ali isto tako, ako baš želi, upravo u ovim stvarima mladi čovjek će pronaći motiv za razračunavanje s neistomišljenicima. Je li, ako jednog Peru Previšića, za kojeg ja osobno nisam i ne bih glasovao, pretuku zbog njegovih političkih viđenja, makar je u lokalnim mjerilima OK katolik, OK Hrvat, OK navijač, onda mi mladim ljudima pokazujemo primjerom da i oni trebaju tako.
Dakle, početak borbe protiv maloljetničke delikvencije, makar nije uzročno-posljedično proizišao iz socijalnih organizacija bilo kog oblika, počiva na dobroj slici upravo tih socijalnih skupina i institucija. Ako mladi čovjek vidi da se lokalna vjerska zajednica i grad prepucavaju oko kazališta i vjerskog objekta, on će odabrati stranu, vjerojatno pogrešnu, jer mladi to vole činiti, i mi smo bili mladi pa znamo.
Ako mladi čovjek vidi da se lokalna vlast izruguje nastavnicima i profesorima, liječnicima, mladi čovjek će izgubiti pozitivan dojam o ljudima koji ga odgajaju i obrazuju, o ljudima koji brinu o njegovom zdravlju. Prestat će poštivati institucije koje su temelj izgradnje bilo kojeg čovjeka na planetu Zemlji – školu i zdravstvo.
Kada mladi čovjek vidi prepucavanja HDZ-a BiH i SDA, ili Trojaka i SNSD-a, mladi čovjek će, naravno pogrešno, odabrati stranu, i neće razmišljati da se stranke prepucavaju oko privatnih interesa, sjedišta u upravnim odborima, na jaslama društva, on će sebi stvoriti sliku nacionalne i vjerske nepravde.
Dakle, mnogo toga ovisi na našim političkim manekenima i konferansjeima, Draganu, Dini, Miloradu, Denisu... A znamo kako oni to rade, dođu u Ohio na obilježavanje tri decenije najvažnijeg događaja suvremene bh. povijesti, ne dođu u odijelu. Kada se Zelenskij pojavi u uniformi, znamo zašto je to tako, i Churchill je svojedobno hodao u kombinezonu, iako je imao i šešir i kaput i sako i hlače.
Ali kada se Željko pojavi u tenisicama od hiljadarke, koliko je minimalna plaća u Federaciji BiH... pitam se zna li on reći hvala?! Ima li odijelo?! Zna li gdje je došao?! Dakle, itekako je veliki dio odgovornosti na našim 'nalogodavcima', tj. izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.
Prvi korak mora biti s oltara – konkretno i mislim i ne mislim na oltar. Imamo mi jednako odgovorne osobe i na čelu crkvi i džamije, ali i ove naše najmnogobrojnije religije – stranke.
A što oni da čine, da se upitate, s pravom ćete pitati!?
Ponavljam, mi nismo izmislili toplu vodu, to je bilo na Zemlji od prvog dana. Evo samo nekih primjera koje ćete dobiti najosnovnijim guglanjem.
Mi možda nemamo maloljetničke popravne institucije kao Jugoslavija, ali itekako bismo mogli primijeniti primjer američkog projekta Close to Home. Naime, u SAD-u se maloljetnička delinkvencija i maloljetnički zločini u pravilu rješavala slanjem u popravne institucije, nerijetko daleko na drugi kraj saveznih država i slično. Godine 2012. New York je pokrenuo pilot program Blizu Kući (slobodni prijevod), u kojem su umjesto zatvora za mlade, neposlušni mladići i djevojke počeli pridonositi lokalnoj zajednici. Išli su zajedno sa svojim obiteljima na zajedničku terapiju i savjetovanje, a kao drugi dio projekta radili su na ispomoći lokalnoj zajednici i u obrazovanju, što im je svakako donijelo veću motivaciju za učenjem. U deset prvih godina projekta broj uhićenih maloljetnika prepolovio se, a dodatno je smanjen pritisak na maloljetničke popravne domove, čitaj zatvor za klince.
Sigurno ćete se upitati, to njima može pomoći jer su bogati i socijalno osviješteni, oni su jednoobrazni, svi Amerikanci, gotovo u pravilu katolici... Ali nije tako. Sličnih primjera ima svugdje.
Posljednjih godina se mnogo govori o Bliskom Istoku, pa evo uspješnog primjera otud. Konkretno, nije riječ o čitavoj zajednici šireg prostora Izraela, Zapadne Obale i Gaze, riječ je o sjeveru Izraela, području gdje se dodiruju uvijek zaraćeni Libanonci i Izraelci, Lod i Haifa. Projekt Hand in Hand School (ruka u ruci) projekt je koji je itekako usporediv s našim projektom dviju škola pod jednim krovom, ali s jednom bitnom iznimkom – ovdje djeca nisu samo u istoj zgradi, ovdje su nastavnici Arapi i Izraelci i rade sa svom djecom jedinstveno, na oba jezika, koji su obvezni svima, jer znamo da je temelj suradnje razumijevanje. Mi čak taj problem i nemamo, hrvatski i bosanski su toliko povezani da ćemo vrlo lako razumjeti jedni druge, čak i za stotinu godina, ako vam je to sad sve još blisko nakon Jugoslavije.
U programu Hand in Hand sudjeluje samo šest škola u Izraelu, ali to srećom nije jedini takav projekt. Sličan je projekt Sadaka-Reut, koji neodoljivo podsjeća na rad našeg Nansen dijalog centra, gdje se mladi ljudi susreću kroz razne radionice i razgovaraju o problemima, razmišljaju o njima i suočavaju se drukčijim (ili čak istim) idejama za prevazilaženje tih problema. Konkretno je Hand in Hand osnovan 1997. godine, dok je Sadaka-Reut projekt živ još od '80-ih godina prošlog stoljeća.
I sad ćete vi s pravom reći, pa evo ratuju. Dakako, ali nisu ta djeca zaratila, zaratila je opet politika.
Ako mislite da su ovi pokušaji besmisleni, preselimo se na trenutak u Los Angeles – do grada kralja glamura i maloljetničkog nasilja. Tu od 2007. godine postoji projekt GRYD - Gang Reduction and Youth Development (u prijevodu suzbijanje nasilja bandi i razvoj mladih, a zapravo se čita na način da znači mreža, armatura, dakle, građa, temelj).
GRYD ima za cilj specifičnu borbu protiv nasilja koje kod nas, srećom, još uvijek nije uzelo maha u oružanim obračunima i mladim mrtvacima. U pitanju su bande koje su bazirane na nacionalnim i vjerskim temeljima, jer dobro znate da je Los Angeles meka za sve te silne kulture koje su potražile utočište u melting potu Amerike.
GRYD cilj mlade ljude, ne mlade od 20 godina, nego klince od 10 do 15 godina starosti ili mladosti. Prvo im se pristupa savjetovanjima, programima starijeg brata ili sestre (dobro provjerenim receptima iz prošlog stoljeća). Istodobno kreće aktivno interveniranje, zajedno uključuje osobe koje bi kod nas bili, primjerice zreli odrasli redarmejci ili ultrasi, učitelji, roditelji, socijalni radnici, treneri... znači, čitava vojska suradnika.
Ključne su intervencije istaknutih članova zajednice, kojima se vjeruje, oni su posljednja linija obrane, osobe koje nisu samo mahači statusima na Facebooku, nego su spremni istrčati u masu i reći, klinci, dobro je, bacaj palice. Da ne imenujem naše sugrađane, dobro vi znate tko su mlatimudani puni sebe, a najglasniji na Facebooku.
I to sve donosi rezultate, nekome će se činiti premalo ili previše, to je stvar vlastite procjene. Ali ja kažem da je svaka osoba koja se iščupala iz začaranog kruga mahanja kamenjem i palicama u ime bilo kluba, bilo nacije, bilo vjere, uspjela izgraditi bolje društvo.
I nemojte tvrditi kako mi za to nemamo novca. Koliko koštaju razbijeni izlozi, koliko koštaju medicinske intervencije, paljenje rentgena ili šivanje rana... nema to, ljudi, cijenu. A svaki mladi čovjek koji nauči da se ta silna energija može upotrijebiti za nešto produktivno, a ne razbijanje, sutra će pokrenuti vlastiti posao ili će napraviti nešto novo i korisno društvu.
