Nikada manje šala nisam čuo nego ovog prvog travnja, što govori dvije stvari. Prvo, pored naše svakodnevnice, teško je smisliti veću budalaštinu. Da se danas okupi neka ekipa kao što su bili Nadrealisti, teško da bi ikome bila smiješna, jednako kao i svi stand-up komičari kojima je glavna šala o nacionalnosti i dnevnoj politici. Ovo je postalo društvo cirkuske kvazidemokracije, patetične kvazimonarhije.
I drugo, ljudi imaju posla, nemaju se vremena šaliti. Ne samo da smo mi u banani, da ne kažem u čemu smo, nego je čitav svijet krenuo stranputicom, inflacija se nabacuje lopatom, poslova je sve manje, migranti poput Muska i Weidel se izdaju za branitelje tradicije i protivnike imigracije, a baš po istom receptu kao naši vrli političari iz bosanskohercegovačkih kasaba, svima im je cilj uglaviti se na dobre fondove u sarajevskim institucijama. A mali čovjek, on nema kad misliti na smijeh, on mora osigurati od prvoga do prvoga.
Najpoznatiji turista Republike Srpske od prije nekoliko dana više nije Christian Schmidt, nego Milorad Dodik. I dok se Republika Srbija ponaša kao jamac sigurnosti Milorada Dodika, baš kako nedvojbeno i piše u Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini, Mile je taj koji obilazi svijet. Iskreno, ne ide niti u jednu zemlju koju bih ja trenutno želio posjetiti, uglavnom je riječ o soft ili čak hard diktaturama, koje realno baš i ne priznaju međunarodne sporazume i instucije poput Haaškog Tribunala ili Interpola, ono, načelno su za, ali čim ih nešto upitaš iz toga, ne može.
Mnogi se pitaju kako Dodik prelazi tu granicu, a ja ću vas samo podsjetiti na kronični nedostatak zaposlenih u Graničnoj Policiji Bosne i Hercegovine, o kroničnoj potplaćenosti i rupama u proračunu te i sličnih institucija, tako da nije nikakvo čudo da uz nedostatak policajaca, nedostatak graničnih prijelaza, svatko može kud hoće, a u krajnjoj mjeri, na mjestima nemaju čak ni plastičnu rampu kakvu i moja firma ima na ulazu, iako realno ne može zaustaviti nikoga, ali eto, ono neko je upozorenje - nemere svak vamo.
Ako se stanje u tim institucijama nije popravilo nakon silnih migranata koji su protutanjali Bosnom i Hercegovinom proteklih godina, onda je krajnje nerealno da će zbog jednog Mileta netko kupiti plastičnu rampu. Ili barem kakvu ploču prikucati – tuten više nije Bosna i Hercegovina, prelazite na vlastitu odgovornos'.
Ono što je u toj cijeloj priči oko najpoznatijeg bosanskohercegovačkog turista najžalosnije jest da se vođa jednog Saveza Nezavisnih SOCIJALDEMOKRATA usporedio s Marine Le Pen, oličenjem borbe protiv liberalizma i socijaldemokracije. Reći 'je suis' Marine je krajnje sramotno za jednu stranku sa socijaldemokratskim u nazivu.
Ali budimo realni, uz koga se to zapravo svrstao Milorad? Uz moćnu političarku koja se izvrgnula zatvorskoj kazni i političkoj sramoti radi bijednih 474 tisuće eura, što je političarka njezine reputacije mogla osigurati da je pružila ruku i rekla treba mi. Nemojte misliti da je francuski sud počinio nešto nezamislivo poput Erdoğana i na pravdi Boga zatvorio svog političkog protivnika. Ekipa oko Marine Le Pen teretila se za više od 5 milijuna, a dokazano je da nisu trošili europske novce u skladu s propisima za tek nešto više od trećine tog novca.
Dakle, ona nije optužena za čak tri milijuna, za koje se pokazalo da su trošeni u skladu s odredbama o sufinanciranju političkih subjekata. Nego su oni trošili lopatom na paušalne honorare bez pokrića, na putovanja bez opravdane potrebe i slično. Bilo bi sličnih krivotvorenja i tu u susjedstvu, u Hrvatskoj i Sloveniji, nego njihovo pravosuđe nije dovoljno samostalno i snažno.
I onda se Mile, koji ima privatni helikopter od države, javno i bez ikakve osude usporedi s njom. Pa ne treba nama prvi travanj, imamo mi šaljivdžiju na vlasti. Ili možda nije na vlasti, ne znamo sve dok institucije ne završe svoj započeti posao.
A pored svih njih velikih heroja i branitelja nacionalnih interesa, mi se sada trebamo uozbiljiti i prisjetiti se mladog, ali itekako vrijednog heroja i branitelja svog nacionalnog identiteta, kulture i običaja, pronicljivog mladog čovjeka kojeg smo bespovratno izgubili.
Neka mi nitko ne zamjeri što ću ga usporediti s Antunom Brankom Šimićem, ali Matijas Zečević je bio upravo to – snažni, mladi duh, kojeg je Onaj odozgor pozvao k sebi, kako ga mi ne bismo pokvarili. Jer sjetite se, i Mile je svojedobno bio uzdanica domaće političke javnosti.
Nisam imao priliku osobno upoznati Matijasa, ali sfrendali smo se na Facebooku i pratio sam njegove uspjehe, od diplome, od prvog romana, od prvih javljanja za Federalnu Televiziju iz njegove voljene Posavine. Britka duha, uz zdrav omjer optimizma i pesimizma, nastojao je predstaviti svoj rodni kraj u dobrom svjetlu. Ne nerealno ga i bajkovito opisujući, nego ističući one pozitivne primjere, kakve treba pohvaliti.
Nije on odbijao ni tužnu svakodnevnicu, na kraju krajeva, mogu se kladiti da su duga noćevanja s prosvjednicima poljoprivrednicima i pomogla njegovom preranom odlasku. Bili su to trenutci kada sam i sam radije čekao FTV Dnevnik nego onaj državne dalekovidnice, jer u izvješavanju Matijasa Zečevića je bilo dovoljno žuči da mu vjeruješ, a dovoljno miroljubivo i toplo je govorio, da nije okretao i tvoj želudac naopačke od vijesti. (kao što brojni naši novinari nerijetko čine)
Danas bih se s toga želio posebno zahvaliti njegovoj obitelji i dragomu Bogu što su nam ga podarili, makar i na kratko, prije nego se vratio svojim Nebeskim zadatcima. A njegove romane, nadam se da će ih ministarstvo obrazovanja što skorije uvrstiti u redovitu lektiru suvremene bosanskohercegovačke i književnosti na hrvatskom jeziku, jer budite krajnje iskreni – zar vam on nije A.B.Šimić našeg doba?!
Napsram svih ovih lažnih idola i heroja, boraca kofol za čovjeka što zloupotrebljavaju narodni novac kako bi putovali i plaćali fiktivne dnevnice, što prelaze granice i u prenesenom i u doslovnom značenju... Evo apeliram na institucije da konačno završe svoj posao i dopuste nam da oni koji su proglašeni krivim odgovaraju, a da se mi posvetimo istinskim uzorima našeg vremena, poput mladog, ali sasvim zrelog Matijasa.
Neka rade svoj posao, jer ni ja osobno nisam melem za ranu, a iz komunikacije s mladim kolegom, uvjeren sam da bi me ovako teškog i mučnog trpio, još možda i nasmijao. I mene možda sutra za nešto optuže, jer moj želudac sve teže podnosi cirkus oko mene. Ali pustite nas barem da jednom zaboravimo na vas dušebrižnike i dostojanstveno se oprostimo od istinskog borca za bolje sutra.
Matijas, hvala ti!
*** Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
