Gledam nešto ovaj pokušaj bojkota u Hrvata, ovaj petak ide drugi krug, pa mi svašta nešto pada na pamet. Oprostite mi na opservaciji, ali meni sve ovo sliči više na neki masovni fensi događaj, nešto tipa kad Hrvati idu na skijanje, nego kao ozbiljan pokušaj da se zauzda divlji rast cijena. Od svega je napravljen medijski događaj o kojem bruji zemlja, ali konačni dosezi vjerojatno će se zaustaviti na nekoliko tjedana zabave u kojoj je bilo bitno tko to u kvartu ipak kupuje petkom ili tko se osjeća moćno jer nije kupovao petkom i glumio revolucionara (ali je zato u subotu odradio kupnju) ili tko je, po običaju, opet sjeo u pekarnicu, makar smo se složili da su kiflice i burek odavno bezobrazno preskupi.
Uostalom, čim se Vlada solidarizirala s bojkotom, onda znaš koliko je sati. Kontaju oni kako je idealno da su krivci za visoke cijene tamo neki zli trgovci, a ne oni, makar Vlada ne da nije maknula malim prstom da zauzda cijene, nego bi se reklo da nije imala niti ništa protiv. A onda su udruženja koja su povela bojkot počela sebe shvaćati preozbiljno, što se ono kod nas kaže, jamilo ih, pa su se već počeli blamirati u pozivima na bojkot, recimo Coca – Cole, što je ne samo autogol, nego i promašen „ceo fudbal“. Majke mi moje, odmah mi oni naši plenumi padoše na pamet i vjerojatno jedina uzaludnija bojkot – borba od one u Hrvatskoj može biti ona ovdje, u Bosni i Hercegovini. Iz od ranije poznatih razloga.
Zašto? E, pa zato! Jer iole pravi bojkot nije onaj koji ćete upražnjavati petkom, nego onaj koji će vrijediti stalno. Nije smisao da u jednom danu, jer svi to rade, ne odete u prodavaonicu, na benzinsku, u kafić, pekarnicu ili restoran, a svim drugim danima idete, jer time samo šaljete odlučnu poruku trgovcima kako danas niste tu, ali vidimo se sutra. Nije smisao u tome da ne kupujete petkom, a kupujete četvrtkom ili subotom. Prvo, zato što i dalje kupujete, vjerojatno jednako kao i prije bojkota. A drugo, zato što suštinski niste uradili ništa što bi bilo koga zabrinulo, a pogotovo trgovce. Koji imaju krivnju za visoke cijene, ali nisu jedini.
Čitav lanac opskrbe i trgovine drastično se ugradio u cijenu. Istina. I država drži svoj postotak. Kuća uvijek dobija. Njima je bitno da oderu porez, a veća osnovica nosi i više osmijeha u budžetu. I kupci tu mogu malo ili ništa. Iz prostog razloga jer lanac i postoji jer su kupci to tražili, a državni aparat uredno udara taksu na činjenicu kako smo konzumerističko društvo ovisno o lancima trgovina, koji su podušili sve one male kvartovske STR-e u kojima se čitavo susjedstvo pisalo na dug u teku, ali gdje se s trgovcem i gazdom gledalo oči u oči i nije smjelo biti varke. Sad smo konzumerističko društvo u kojem se odavno kupuje i što ti zbilja ne treba, a ono što ti životno treba odavno sam ne proizvodiš.
Zbilja, ne šalim se, u doba socijalizma (kolokvijalno rečeno – komunizma) pola mog društva, ako ne i više od toga, imalo je kod kuće domaći kruh kojeg su mijesile bake, nene, majke. Čak i brašno znalo je biti odnekud blizu. Pola hrane bilo je od rođaka sa sela, a u restorane i kafiće išlo se samo o posebnim prigodama. Ništa se nije bacalo, kad bi ostalo kruha bilo je udrobi ga prekosutra, pravila se domaća zimnica, netko ti je gore u brdima uzgajao krmka ili si imao prednaručeno tele. Od marke se pravile tri. Triput se prevrtalo dok ne potrošiš, kava se kod kuće pila, espresso bio tek fazon da pričaš o njemu, kolači bili domaći, juha se za tri dana pravila, sarma i grah za pet, Coca – Cola se pila o rođendanima, grickalice također, a svaku čokoladu i kuglu sladoleda i danas pamtiš. Da, i bio je jedan jogurt. Nije Kolinda u krivu.
I bilo je, očito, sivo, sumorno i dosadno živjeti tako. U društvu u kojem se bacala jedna vreća smeća tjedno, u vrh glave.
A onda smo se konačno izborili! I jedva dočekali da jogurta imamo toliko da onaj jedan, jedini pravi, teško uočiš među šarenilom ponude. Počeli smo jesti vani, piti vani, prestali smo se hraniti doma, ali smo zadržali instinkt da frižider mora biti pun, pa smo si dali oduška svaki put kad bi ušli u sve veće i blještavije supermarkete – epilog je stihijska kupnja i kratkotrajno zadovoljstvo, barem dok pola onoga što smo nagurali u fridž ne bacimo na smeće, jer je istekao rok. Usput, ne vjerujemo više česmovači i pijemo flaširanu, deblji smo jer se ubismo čokoladom i kolačima koji se jedu vani. Učinili smo sve da od drame napravimo grotesku, farsu i tragediju.
Pogasili smo sela, zapustili plodno tlo, prodali se u bescjenje. One rođake spustili u grad ili šutnuli u Njemačku. Nema više domaćeg krmka ili teleta, a ako netko i mijesi kruh to radi zbog furke na zdravlje i zbog pozornosti na društvenim mrežama, sljedeći recepture egzotične kao drevni papirusi. A na zdravlje se furamo jer smo podlegli vlastitoj pohlepi i uništili se na svaki način. Predali se pravilu da se vidi kako se ima, da se može, da nismo više gladni. Usput smo za taj osjećaj dali sve, i proizvođače hrane i lance trgovina. I zemlju i banke i resurse. A ni za Vladu nisam siguran da je naša.
I, kažeš, bojkot? Lijepo zvuči. Ima prizvuk ponosa. Ima oblik crvene crte preko koje nema dalje. Lijepo će biti i ako ovih dana, dok mozgamo tko nam je sve kriv, i dok glumimo revolucionare i buntovnike, malo razmisliti i prisjetiti se na kojem smo to raskrižju prodali dušu Đavlu? Možda se tada sjetimo i našeg obećanja kako nema više nazad. Uostalom, ne može se iz konzumerizma opet u komunizam! Ne može se iz slobodnog tržišta i liberalnog formiranja cijena u kontrolirano društvo u kojem Vlada dirigira cijene svih proizvoda. Tražili ste, pa što je problem? Skupo vam? Niste vi još platili punu cijenu pogrešno postavljene i još lošije provedene tranzicije u kojoj ste bili aktivni sudionik i navijač.
Ali, hajde, recimo, ali uvjetno, nategnuto i na lijepe oči, recimo da nije kasno i kako ima neke nade. Jedini pravi bojkot trgovaca i trgovačkih lanaca zbog visokih cijena počet će, hipotetski, onda kad bojkotiraš samog sebe i svoju guzicu i priznaš sebi kako postoji realna alternativa i kako možda nije smiješno i da se fakat moglo preživjeti i s jednom jedinom vrstom jogurta.
No, smiješno je zar ne?
Nažalost, nije to jedino što je smiješno. Smiješno je možda i to što nemamo alternativu i da je bojkot samo jalov pokušaj da se pobjegne od činjenice da ovisimo o podizačima cijena. Da ne umijemo više bez njih i svih tih slatkih i slasnih proizvoda, da smo stvorili naviku i ovisnost, odrezali svjesno sve veze sa ljudima kakvi smo bili nekad. Bi li uopće danas znali kako (pre)živjeti da nema njih, bez obzira na cijenu? To oni već vjerojatno znaju. Da smo se predali njima u ruke i sada tek koprcamo poput pastrmke koja se bori za dah.
I, iz ove perspektive, smiješno je koliko toga je preskočeno učiniti prije ovih poziva na bojkot, a mirno smo gledali kako nam šanse za alternativu izmiču pred očima, zaokupljeni šarenim svijetom beskrajne ponude po superpovoljnim cijenama, ponude koju ne smijemo propustiti!
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
