Čekali smo toliko godina da bi, eto, konačno dočekali da nam netko razjasni bruto i neto, jer, očito, postoji potreba da se ljudima to raščlani. Da živim u nekoj drugoj i drukčijoj zemlji, možda bih i napao urednike i novinare, ono, kako vas nije stid da tako podcjenjujete naše ljude, valjda znaju, to je ipak osnovnoškolsko gradivo!
No, kako živim gdje živim i kako sam vidio što sam vidio, zapravo se uopće ne čudim. I dajem im za pravo. I toplo se nadam kako će ovo biti prijelomni trenutak u kojem će barem neka kritična masa ljudi ovdje početi računati svoj rad kroz bruto plaću, iz barem dva razloga.
Prvi je razlog da, kad mu dođe netko izvana i pohvali se svojom (naravno, bruto) plaćom, ono barem malo bolje i ponosnije stane na crtu ovome što se snašao i bio pametan, pa otišao. Ovdje se plaća uvijek shvaćala kao ono što se primi na ruke (ili na račun), a sva davanja na plaću, o tome se brinuo netko drugi. Da, i to je jedna od aveti socijalizma, ako ćemo mak na konac, koje se uopće nismo riješili, pa iako vremena ponekad izgledaju brutalno, mi smo mozgovima još uvijek u netu, zemlji dembeliji u kojoj se država brine o svemu, a tvoje je samo da se snađeš za pos'o.
I drugi je razlog za što me raduje pojava bruto/neto pojašnjenja, da ljudi konačno progledaju i vide koliko zapravo njihovog rada i onoga što se na taj rad plaća kao namet ide u raznorazne budžete, ne samo za mirovinsko i zdravstveno, koliko fiskalnih i parafiskalnih pijavica sisa, gricka, srče i podriguje na tvoje ustajanje u šest ujutro ili povratak iz noćne, pa će valjda stvari konačno gledati drugim očima i ne odmahivati, što u lijenosti, a što u neznanju, kada se spomenu uhljebi i paraziti, ali i, s druge strane, poštovati neka mala čuda koja rade ljudi koji im u kritičnim situacijama spase život, a potplaćni su baš kao i oni sami. Ima tu svega, nije sve crno, a bome niti bijelo.
No, ono što je prijeko potrebno je da se ljudi konačno uozbilje, i barem za početak, svladaju osnovnoškolsko obrazovanje. Jer, nije isto svršiti školu i pokupiti znanje. To, znamo, zar ne? Neki dan, ako smijem sebe uopće staviti u istu ravan s književnikom, moj kolega kolumnist Josip Mlakić dohvatio se znalački riječi „brain rot“, koja je po Oxfordu, a to se mora poštovati – riječ godine.
Hrđa mozga, iako bi bolja riječ bila odumiranje, ovdje je boleština koja već desetljećima vlada, a očituje se u nekoliko osnovnih simptoma – slijepo vjerovanje glupljima od sebe, samo puno glasnijima, svjesno prihvaćanje kako znanje, ne da nije moć, nego je sramota, apsolutno prihvaćanje da je nečitanje i neučenje zapravo cool, a da je ne poznavati, razumijevati ili kužiti nešto čak i prednost (ne brkati sa „ignorance is bliss“, Thomas Gray vam nikad ne bi oprostio!).
Dalje, simptomi su šutnja kao refleksni odgovor na spomenuto dugogodišnje zanemarivanje znanja i, kao rezultat, apsolutno neposjedovanje bilo kakvog kritičkog mišljenja (šupački trač, gola mržnja, hinjsko ogovaranje, zavidni komentari i gnojni jal nisu, nažalost, kritičko mišljenje!) i ponašanje koje vodi samo pukom blejanju, ako se uopće neki glas i pusti.
U daljim stadijima boleštine, javlja se pojednostavljivanje stvari i kronični nedostatak kapaciteta za shvatiti lokalne društvene i političke procese, što dovodi do dva strašna simptoma – slijepom vjerovanju teritorijalnim poglavicama i, kao krinka, stalno sudjelovanje u raspravama o svjetskim temama, uključujući i one s ruba znanosti. Što je, dakle, pokriće za nedostatak bilo kakvog mentalnog angažmana, da ne kažem hrabrosti, na lokalnoj razini.
Pojednostavljeno, lakše jebat' mater svjetskim moćnicima kojima si nebitan i ne zanimaš ih, nego nekome bližem, kojeg moraš, možda, pritom i u oči pogledati. A i lakše je biti heroj kad se namjeriš na većega, zar ne? Usput, sve to ne zahtijeva nikakvo znanje, samo par pogledanih podcasta na Youtubeu i par obiteljskih ručaka, koji se protegnu do iza večere, a u kojima onaj koji je najviše popio, ne nužno i najpametniji, kolo vodi.
Oh, ima toga još. Apsolutno neshvaćanje kako funkcioniraju društveni odnosi, nepoznavanje jednostavnih pravila tko koga, odakle, kako i zašto, te izostanak elementarnih poznavanja osnovnih postulata tehnike, prava i ekonomije, da ne idemo do duhovnosti i zdravlja, jer tu se nakupila gomila smeća, sve to je danak neobjašnjivo čoporativnom i neoprostivo debilnom ponašanju većine građana ove zemlje, koji stoga više niti ne znaju koja su im prava, niti ih, u većini slučaja i znaju zatražiti. Zapravo, niti smiju, niti znaju.
Stoga me uopće ne bi čudilo da većina građana Federacije ovih dana sa deset upitnika nad glavom konta što će dovraga biti s ovom najavoim minimalca od 1000 maraka i kad će se te pare dijeliti? Kome se treba obratiti, hoće li to srediuti Vlada ili njegov šef, ili će i on morati sad nešto od sebe?
I dok mi kroz glavu polazi stari skeč Nadrealista u kojem Nele viče pokojnom Dujmoviću „Ne dijelim ja pare!“, samo da bih još jednom ponovio i sebi i vama da odavno živimo u alternativnom svijetu TLN-a otprije 35 godina, gajim neku tanku nadu da, ako svladamo bruto i neto, još uvijek ima neke tanke nade za nas.
Pa da nekad, nekom čudnovatom evolucijom dođemo na razinu da će Vlada pet puta razmisliti prije nego donese polovičnu i faktički šupačku odluku, što u strahu od poslodavaca, što u strahu od uposlenika, a poslodavci prestati izigravati pravednike u svijetu i uvrijeđene dame i konačno s Vladom zaigrati igru dam ti, daš mi, damo im, ali ne po pravilima međusobne tolerancije sive zone s Vladom i konačnim rezultatom „udri Miću po glaviću, a Zaima po jajima!“, gdje su Mićo i Zaim, naravno, radnici.
No, da bi se sve to dogodilo, Mićo i Zaim moraju konačno prestati s izigravanjem budala i početi sa samopoštovanjem. I konačno ne gledati knjigu kao neprijatelja, znanje kao sramotu, nepotrebnu gnjavažu i šaku u glavu. Nakon toga, a izgleda da su bruto i neto prvi korak, sve drugo će ići lakše. Čak bi se odnekud mogli pojaviti i ponos, hrabrost i želja za akcijom. Tri mudraca s Istoka, kojima, ovakvi kakvi smo, ni vrata ne bi znali otvoriti.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
