Ako me sjećanje ne vara, a ne vara, jedna od najčešćih poslovica onog vremena bješe "Na mladima svijet ostaje". Nije baš da sam je nešto volio, nekako me je previše obvezivala, a kao mlad čovjek nisam baš trpio obveze, no bila je, zapravo, posve OK. Kasnije, kad sam prestao biti posve mlad, shvatio sam kako svaka normalna država, ako želi funkcionirati, mora imati stalni pomladak.
Sjetih se te izreke "Na mladima svijet ostaje" baš u trenutku kad sam prolazio pored taksi štanda i skužim kako su sva trojica vozača taksija zapravo ljudi koji su odavno trebali biti u penziji. Narednih dana namjerno sam kužio sva taksi vozila u gradu i sve je isto – za volanom sjedokosi ispijeni ljudi, koji bi, da je kako nije, uživali u plodovima životnog rada i igrali se s unucima. Ali, ne, oni su tu i koriste svaku, pa tako i ovu priliku da nekako nadograde beznačajnu mirovinu, ako je uopće imaju.
I nije ta mirovina jedini, ali jest jedan od problema. Drugi problem su mladi. Nema ih. Kad su se zakotrljali prvi moderni i organizirani taksiji po gradu, a to bješe prije sretnih 13 godina, iza volana su listom bili mlađi, ako ne mladi ljudi. Danas takve moraš tražiti lupom.
I nije taksi jedini, on je samo primjer koji se lako uoči. Evo, recimo, bilo koji radovi po gradu, pogotovo obnove cesta i izgradnje kružnih tokova, ako slučajno zateknete radnike, sva trojica će biti godište zakletve Titu devetsto pedeset i neke. Nije ni čudo da vam se čini da samo stoje i gledaju, jer davno su prošla vremena kad su oni mogli brda pomjerati.
Skoro da nema firme u gradu i šire da ne kuburi s osvježenjima u vidu mlađih ljudi. To što mladi danas ne znaju što hoće, ali dobro znaju što neće, nimalo ne pomaže, ali nije njihova krivica što je ovo društvo olako prihvatilo mnoge stvari, pa tako i prelagan odlazak najboljih, najpotentnijih i još uvijek mladih. I još uvijek se ništa ne radi po tom pitanju.
Dok se politička kasta bavi prežvakavanjem vazda istih tema, ne želeći da za njih fino, zicer vrijeme nikakvog dogovora ikada prestane, njezin nusprodukt, država kakva jest, ne čini ništa da se pomladi. Jedino što se redovno pomlađuje je vozni park službenih automobila. No, kao da nekoga od njih uopće sekira to što nije bitno u kojem autu ideš, ako put vodi nigdje.
Svi se danas žale kako nema dobrih radnika, kako nema pravih majstora, kako nema mladih koji bi naslijedili poslove. Odlaze najbolji, ostaju lošiji. No, onda razgule i lošiji, ostanu oni "daj šta daš". Sad je kasno, uzalud se odjednom svi sjetiše podignuti plaće, uzalud se najednom ne pravi razlika u petsto maraka. Kritična masa već je otišla i na nama je da čekamo konačno izjednačenje između zaposlenih i umirovljenih, dok gledamo kako se starci uporno ne miču sa scene, od politike do raznih udruženja i krugova. Gdje, usput, nestadoše kreatori natalitetne politike, ljubić ih majka?
I tako, postajemo ono na što su nas davno pametni upozoravali – društvo staraca. Društvo u kojem uskoro neće biti dovoljno onih koji pune budžet. A iz budžeta vire rukice i nogice. Nastavi li se ovako, a izgleda da hoće, otpast će rukice i nogice k'o kraste. Ili će nas opet dočekati neko genijalno rješenje sa Zapada. Recimo, ono britanskog premijera, da se višak migranata razmjesti na Zapadni Balkan, pače i poglavito, i u Bosnu i Hercegovinu.
Nisam nešto ziher da će nam poslati one najbolje, najsposobnije i najškolovanije, naprotiv, ali sam siguran da naše političke elite i državne vlasti neće imati nikakav kontraargument (da ne kažem primjedbu) na taj potez. Posebno kad im se lijepo objasni da netko ovdje mora doći puniti proračun, jer u protivnom ćemo potonuti. I pogotovo ako se mahne nekom uvjetnom cifrom, nekom pomoći koja će u vidu novca ovdje doći, ali samo ako primimo tu raju do jaja.
I, ako ćemo konačno fer i korektno, tako nam i treba. Kad smo već toliko godina glupi, nafurani idioti (i u tome smo sve gori i gori!), koji su spremni oči kopati jedni drugima do vječnosti, pa tako slijepi ne vidjeti što nam se zapravo događa. Svađajmo se mi još oko suštinski nebitnog, ali tako zgodno simboličnog (nikad nije slučajno tako!), povlačimo si crvene linije (vazda me podsjeti na crvenu krpu pred razjarenim bikom) i ne dogovarajmo se ni za živu glavu. Neka crkne krava i meni, ali samo nek' i njegova rikne! Živimo u toksičnoj atmosferi, podgrijavajmo stalne sukobe i tjerajmo odavde sve što još iole valja.
Što to budemo brže i temeljitije radili, tim prije će nam genijalci sa Zapada gurnuti rješenje, ponudu koja se ne odbija. Nije pitanje hoće li, nego koliko brzo. Predstavit će nam ih kao spas, a mi nećemo imati argumente protiv. A i da imamo, tko nas pita? Uostalom, tko će nam sutra argatovati, raditi fizičke poslove, voziti autobuse, kamione i taksije, popuniti uvijek nedovoljan broj policijskih službenika, sablasno prazne tribine stadiona, poluprazna porodilišta, akušerske službe, hitnu pomoć i vatrogasce? Tko će nam prekosutra iz svoje plaće izdvajati za mirovine?
I jedino dobro u svemu tome, reći će neki da u svakom lošem ima i nešto dobro, bit će to što ćemo onda konačno moći pokazati svu raskoš svoje nesnošljivosti prema drugom i drugačijem. I to nas možda ujedini. Ta zajednička nam mržnja prema svakome koji nije poput nas. A mi ćemo onda svi odjednom postati mi. Naši. Sve ono što pametne glave nisu uspjele utuviti nam u glavu sve ove godine uradit će bahati stranci.
Da, papcima uvijek treba zajednički neprijatelj da bi se oko njega ujedinili. No, bit će kasno, predugo smo si dali luksuza da samo mislimo da mislimo svojom glavom, otrovali smo i opustošili ovu zemlju, mlade smo već poslali u zemlje odakle imamo samo mahanje, ostat će za ujedinjenje u borbi protiv "drukčijih" spremne samo mlohave čune, koje su život potrošile u nadvikivanju i zlobi, a danas stoje i bulje k'o rijetki ostarjeli građevinci na ulicama Mostara. Starci koje će sutra pomesti biološki sat i iza kojih će ostati tek glupi spomen na tamo neko vrijeme i tako neku zemlju, kad smo, ispade tako, olako shvaćali da „Na mladima svijet ostaje“.
Sad su, što bi Arsen rekao, neki drugi mladi. I tako nam i treba.
