Pritom bi Tuco i Blondie (fenomenalni Wallach i Eastwood), mijenjajući ulogu gospodara situacije i onog koji je u njegovoj (ne)milosti, napominjali jedan drugom kako je svijet bipolarno mjesto i u tom svijetu jedna vrsta ljudi, recimo, drži pušku, a druga je nema, aludirajući pritom na vlastitu situaciju u kojoj je uvijek jedan od njih taj koji je u prednosti i ovaj drugi ima plesati kako mu on svira.
Ovdje ću odustati i prekinuti s objašnjavanjima, ako ste film već gledali, sve vam je već jasno. A i ako niste, složit ćete se da vam se ponekad čini kako vam čitav život prođe u bipolarnosti. I kako su u pravu oni koji kažu da uvijek postoje dvije vrste ljudi, oni koji su gore i oni koji nisu. I kako imate gadan osjećaj da između toga nema više prostora za bilo kakvu sivu zonu. Za neko "ali, možda, ipak…" Ili za ono "stanite, ljudi! Razmislimo, dogovorimo se, nađimo se na pola puta!"
Sad, moderno društvo je u ne tako dugom razdoblju napretka, industrijalizacije i harmonizacije, posebno u zapadnim zemljama, ali nije da nije ozbiljno okrznulo i nas, uspjelo stvoriti sloj koji je kroz pedesetak, negdje i više godina, ali ne duže od stoljeća unazad, popunjavao prostor između dvije krajnosti – krajnjeg bogatstva i krajnje bijede. Između gazdi i nadničara. Između gospodara i argata. Između neba i zemlje. Ali i između bilo čega drugog.
To je onaj famozni srednji sloj, za kojeg se već dugo kuka kako polako nestaje. I to ne samo kod nas, gdje su ga, je li, ionako stvorili komunisti, pa bi bio red da ga se izbriše, nego i na zapadnoj obali življenja na ovom planetu, gdje ga je, složit će se neki, upravo strah od komunizma i omogućio. I gdje se u jednom trenutku stvorio privid kako razum i logika vode sve veći sloj ljudi u bolje sutra, a razlike među ljudima, naočigled, nestaju.
Umire li srednji sloj ili se samo fluidno raspršuje na nekoliko međuslojeva, koji sami između sebe čine sve veću razliku, to je tema za neku narednu kolumnu. No, bipolarnost društva i svijeta općenito opet se vraća na velika vrata. I očituje se u tome da svi postajemo poput Blondieja i Tuca. Netko uvijek kosi, a netko vodu nosi. Netko uvijek u klin, a drugi obvezno u ploču!
Bilo je toga i prije, ali izglancalo se u pandemiji, kad su nas tako lako podijelili na vaksere i antivaksere. Ono kad su i najfinije oblikovani među nama, oni s baršunastim jezikom bez psovki, počeli šibati okolo poput kočijaša. Otada je klasika da oko bilo koje teme idu dva oštro suprostavljena tabora. I sve stare dileme i rasprave dobile su novi zamah – ravnozemljaši i oni koji vjeruju i dalje (čuj mene, vjeruju!) kako je zemlja okrugla, poklonici globalnog zatopljenja i oni koji to smatraju lažnom agendom, woke pokret i oni koji bi ga lomili gdje stignu, promotori totalne električne mobilnosti i oni koji se i dalje kunu u svetog diesela, oni koji stalno šire dijapazon rodnih skupina i oni koji oštro tvrde da je po pitanju spola bipolarnost jedina prirodna opcija, jal si muško, jal si žensko…da nabrojim samo neke od oštrih podjela koje ljude, bez obzira na spol, godine, pa čak i potvrdu stručnog znanja, danas dijele kao da je između njih Kineski zid ili Veliki kanjon.
A to su samo globalne teme koje se prelijevaju i nama, šibane društvenim mrežama i svim ovim novim, brzopoteznim i nervoznim načinima komunikacije. A gdje su tek naše lokalne podjele, koje uvijek završavaju na odlučnom da i još odlučnijem ne? U kojima uvijek imaš samo dvije vrste ljudi – naše i njihove, a prostor za između sužen je da se nijedna glava više ne usudi ući.
Nestaje li, ne samo srednji sloj kao takav, kao sloj pristojnog i relativno lagodnog življenja, nego i ona fina sredina stisnuta poput fila između dvije suprostavljene krajnosti, ta fina želatina koje je činila da svijet ne škripi ružno u svojim pokretima u budućnost i koja je znanje stavljala na mjesto moći? Ili se najednom stanjila, utišala i predala, dezorijentirana i uplašena u prokletoj mogućnosti izbora između zla i goreg?
Ako ništa, bit će zanimljivo. Postoje dvije vrste ljudi na svijetu, prijatelju moj. Jedni koji vjeruju kako je sve već zapisano i kako je sudbina ta kojoj ne možeš uteći. I oni drugi, koji i dalje sigurno tvrde kako je budućnost nenapisana i po sebi neizvjesna. Ali kladim se da i jedni i drugi malo zastanu pred pitanjem kako se osjeća vlasnik Tesle, napredan, liberalan i ekološki osviješten, sad kad je idol Musk prešao na tamnu stranu? I je li on i dalje dobar ili je odjednom loš? I što ćemo, kvragu, sada s tim? Hoće li Tuco opet zeznuti Blondieja? Ili će biti obratno?
Ipak, nadu, slabu, ali ipak nadu, ulijeva činjenica kako su i u filmu bila trojica. Angel eyes, anyone?
Tek tu smo naj….reći ćete.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
