Šok i nevjerica

Nado, stara mačko!

Kad ti nogometni fan u kući kaže kako je nogomet život, ponekad i više od toga, i kako je red da se skloniš ispred televizora, nemoj ga odmah prerezati popola onim pogledom. Ima tu i nešto istine. I više nego se misli.
Kolumna / Kolumne | 01. 12. 2022. u 09:25 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Suštinski, iza svog ovog spektakla, iza svog ovog šarenila, Svjetska nogometna prvenstva su zapravo festivali plača. Izložbe krajnjeg očaja, šoka i nevjerice. Zagarantirano uništenje svega lijepog. Kraj priče koji dolazi nenadano i uvijek gađa direktno u prsa.

Osim ako nisi neki totalni autsajder, kojem je dovoljna zadovoljština to što je, na neku foru, upao među najbolje, pa ti je dobro što god da ti se desi, da te faulira Ronaldo ili poprijeko pogleda Messi. Ili,  ako te, nekim čudom, još uvijek drži ono, odavno većini sportaša nebitno pravilo, kako je važno sudjelovati.  Samo, možda, u tim slučajevima plač, tuga, jad i očaj nemaju mjesta.

Uhvatiti se za glavu u nevjerici

U svakom drugom slučaju Svjetsko prvenstvo je takav događaj u kojem će svi kad, tad zaplakati. Osjećati se jadno, pregaženo, odbačeno, niškorisno, izgubljeno. Trideset i jedna nacija past će u očaj zbog poraza i ispadanja, kad – tad u ovih nepunih mjesec dana. Plakat će i jecati zbog ispadanja čitavi milijuni ljudi, netko u skupini, netko u nokaut fazi, netko u finalu, a ona jedna jedina, trideset druga, zemlja pobjednica, ona će jedina plakati od sreće.

Zanimljivo je to. Malo tko prije početka Svjetskog prvenstva niti ne razmišlja o ispadanju. Nitko niti ne uzima u obzir da se sasvim ozbiljno, nabacujući grickalice i pivo, zapravo priprema za dan kad će ga obuzeti najveća tuga i preplaviti najveći jad u svih 365 dana u godini.

Kako je njemu jutros, tebi će biti sutra

Naprotiv. Svi se nadaju kako će upravo oni biti ti čija reprezentacija će otići do kraja i čije suze će biti radosnice. Da čovjek postavi stvari u realan okvir, pa bio makar Francuz ili Brazilac, pa da vidi kako u očaju jutros Tunižanin, Saudijac, Meksikanac, bulje u jednu točku i u prsima guše nabujalu silu upravo doživljenog poraza, teško da bi pristao uopće pratiti nešto što će mu donijeti samo vodopad ružnih i po život opasnih emocija i predstavljati ružan kraj. Ali, čovjek je čovjek. A čovjek se nada. Čovjek vjeruje.

Kao što, uostalom, i nada i vjera, stoje između nas ljudi i beskrajnog ambisa u koji nas, naizgled, sigurno vodi ovaj život. Umrli smo već pri rođenju, samo smo dobili odgodu. Ledi se krv u žilama pred tom krajnjom i konačnom spoznajom. Ledi se još i više kad probaš sagledati stvari izvan konteksta i pronaći svrhu bilo čega.

Cilj koji se iznova obnavlja

Toj strašnoj spoznaji suprostavit ćemo našu nadu i čvrstu vjeru kako, ipak, mi nismo ti, kako ćemo upravo mi biti oni s drugačijom sudbom. Oni koji neće biti zaustavljeni u skupinama, kojima neće biti kraj u tamo nekom četvrtfinalu. Mi smo, zar nije tako, oni koji su predodređeni za prolaz dalje, za veliko finale. I to nas gura.

Eh, da. Trideset dvije nacije, a trideset i jedna će plakati, čupati kosu, tražiti krivce, proklinjati igrače i jecati nad sudbom kletom. Čak i hladni i odmjereni Danci jutros su mamurni i s pitanjima nad glavom. Trideset druga će izbjeći sve to. I jedina slaviti.

Čemu uopće trud ako nisi favorit? Čemu radost, ako ti ne gine poraz? Čemu trk u zagrljaj tuge i čemera, čemu uopće čitav taj folklor? Čemu onda oni trnci koji te preplavljuju pred utakmicu? Čemu onda uzbuđenje, kojeg podgrijava osjećaj da nada nije uzalud? Čemu onda nada?

Zato.

Jer nada daje smisao.

Jer nogomet iznova nudi smisao, u nadi da će ovaj put biti drugačije.

S nogometom imaš života više nego mačka

Nogomet i život imaju puno toga zajedničkog. Znaš da je pun gorčine, zagarantiranog razočarenja i sasvim izvjesne tuge. Znaš da te čeka ono jutro bespomoćnosti, kad pogled ide nebesima i pita zašto? Znaš da ti ne gine onaj dan. Ali, grabiš dalje. Drži te ono nešto. Naivni ili zlobni to zovu neumjereni optimizam, ali ti vjeruješ da nije tako banalno.

Plus, nogomet ima tu sposobnost da svako malo, svake četiri godine, ili dvije, ako ćemo računati kontinentalno prvenstvo, krene iznova. Zaliječi stare rane, ostavi iza sebe ožiljke i, eto ga već  uskoro, vraća se u novom ciklusu, skupa s novom nadom i vjerom da se konačno ide dalje. Na naredni level.

I zato, drugi put, razumjet ćete valjda svog kauč navijača kad vam kaže kako je nogomet to što već za njega veli. Ponekad i više od života.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close