Moliš se onome u koga vjeruješ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znate li zašto u modernim medijima čujete samo informacije o Isusu i Gospi, o Muhamedu, o Allahu, a ne čujete, ne znam, o Zeusu ili Heri, o Odinu, Černobogu? Zato što se ovim prvima ljudi mole, a ovim drugima se više ne mole, niti ih spominju. To je tako jednostavno. Bogovi žive dok se priča o njima.

Čim padnu u zaborav, prestanu imati moć, prestanu biti besmrtni, izgube se kao najobičnija propalica s ulice. Negdje u mraku i prašini utonu u vječni san dok se ne usmrde i netko ih ne pronađe. Makar su u pitanju božanstva, za tili čas izgube svu svoju esenciju. Jer njihova je esencija samo u ljudskoj vjeri da postoje i da su netko i nešto.

I zato se bogovi plaše samo zaborava i učinit će sve da ostanu u ljudskim umovima i srcima, da im ne nestanu s jezika, iz očiju...

Perspektivan i to je uglavnom to

Upoznao sam Stjepana Skoku, tada dekana širokobriješkog fakulteta likovnih umjetnosti, na nekom druženju umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, bilo je tu nekih prekograničnih suradnji otvoreno, bilo je riječi o razmjeni studenata i Stjepan Skoko bio je tu kao samo jedan od predstavnika domaćih obrazovnih institucija za umjetnike, ali nimalo tih.

On je sasvim argumentirano govorio, mada u svom nekom priprostom izričaju, no je li, ovdje nije bila riječ o profesorima filozofije ili jezika pa da se tražila neka precizna gramatika, ovdje su bili profesori iz visokih škola kiparstva, slikarstva ili povijesti likovne umjetnosti.

Sasvim upečatljiv čovjek, prodoran svojom pojavom, ali budući da je u pitanju bio dekan, već tada mi se činilo da nije ni blizu kolegama iz regije. No opet, mislio sam, možda sam tu i pretjerano subjektivan jer ono, domaći sam, a u svom kraju nikad nitko nije cijenjen i tako to, prebacio sam njegov lik i djelo preko misli i posvetio se svojoj zadaći na tom skupu.

Kasnije sam čuo za profesora Skoku da je to čovjek kojem je misija vratiti ženski akt u hrvatske galerije. Vrlo zanimljiva misija, jer doista od 1990-ih kao da je zabranjeno biti žensko ili diviti se ženi u hrvatskojo javnosti. No već trenutak kasnije u prilogu sam čuo da je profesora Skoku oduvijek zanimalo žensko tijelo i to mi je ono nekako vrištalo Ljubuški iz njega. Jeste, da, ovdje sam sasvim pun predrasuda, ali profesore, takva izjava je ravna nekom pubertetliji kojem hormoni divljaju. Svi smo mi, je li, mi koji imamo umjetničkog duha, u pubertetu istraživali tijelo, što muško, što žensko, češće žensko, je li, logično.

Onda mi je sva ova priča pala u vodu jer Stjepan Skoko je profesor na fakultetu na Širokom Brijegu, koji je pod strogim patronatom rimokatoličke crkve i ono doslovno štancaju križeve i Gospe kao na traci, dok od onog veličanstveno najavljenog povratka ženskog akta u hrvatske galerije ni spomena. U međuvremenu sam našao i nekoliko spomenika po hrvatskim gradovima kojima je profesor Skoko autor i ono, nisam bio pretjerano oduševljen, jer baš kao što je kralj Tomislav Petra Barišića samo blijeda kopija modernističkog kralja Tomislava Vinka Bagarića, tako mahom izgledaju i spomenici Stjepana Skoke posađeni po hrvatskim mjestima – kao nabrzinu, bez mnogo truda, u skici, traljavo i nedovoljno detaljno.

I onda je profesor Skoko otkrio vjeru.

Kip Dragana s malim Lasićem

Možda Skoko nije vratio ženski akt u hrvatske galerije, ali je razgolitio istinu. Njegovo najpoznatije umjetničko djelo je, sjetimo se, bista tužnog Dragana. Tužan je bio Dragan na toj bisti jer je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini majoriziran i 17 podijeljeno na tri nije pet i Komšić je pio rakiju u Džaferovićevom uredu jurišajući prema četvrtom uzurpatorskom mandatu.

Bistu tužnog Dragana veseli, pravi Dragan, nije naručio, baš kao što nije naručio počasni doktorat, a nije naručio ni obiteljski grb. On je, prema riječima samog profesora Skoke koji nije uspio vratiti ženski akt u hrvatske galerije, hrvatski velikan, mada sam ja siguran da je u pitanju božanstvo.

Božanstvo, koje u trenutku dok ovo pišem, uživa u loži Zrinjskog svoj božanski status kao bogoljudi iz vremena Rimskog Carstva, kada su palcem davali dopuštenje za život.

Ali kako već spomenuh, danas u vijestima ne čujete o Jupiteru, Marsu, Veneri, osim što se povremeno spomene Pluton, ali opet ne božanski Pluton, nego hladni mali planetoid sastavljen većinom od tekućeg dušika, koji je isto tako izgubio svoj božanski status među osam veličanstvenih planarnih suputnika Sunca.

U vijestima čujete o Dodiku i Schmidtu i Konakoviću i Nikšiću i Komšiću i pogotovo božanstvu tužnom Draganu. Božanstvima se danas izrađuju biste kao bogu Titu, još za života. Božanstvima se još uvijek ne daju imena ulica i fakulteta kao ne tako davno Karadžiću ili Bobanu ili Šušku, ali i to će uskoro, jer vidiš, ako se dičiš imenima ratnih zločinaca, dobiješ stipendiju.

Mi smo razvili vjeru, religiju, posvećenu raznim Kordićima koji bi sve ponovili jer je vrijedilo i onda nije čudo da prvosvećenice upravo te religije poput Sanje Vlaisavljević budu baš u centru zbivanja u vijestima, i oko Kordića i oko Skoke. Vlaisavljević bi revitalizirala Kordića, baš kao što zaslužnoga Skoku šalje Venecijansko bijenale, dok naši sposobni, talentirani mladi akademski kipari i slikari danas rade po bauštelama i čiste hotele po Njemačkoj i Austriji. Naravno, svo to učenje o estetici i fengšuiju godilo im je da posade malter baš kako treba, da slože plahtu baš kako treba.

Ja kao proročica s Delfa

A bogovi, je li, to se u znanosti službeno zove pojmom 'bogovi rata' warlord, bogovi rata kao Dodici i Čovići u srca prosječnog stanovnika Bosne i Hercegovine ulaze božanskim strahom.

Ali baš kao što se nitko ne boji da će ga danas Perun prokleti i sažgati munjom, ili da će mu se Loki narugati nekom ironičnom nesrećom, ili da će mu Hermes okovati ruke jer slaže... Nema potrebe da se plašite Dodika, Čovića, Izetbegovića, Nikšića, Komšića i ostalih vonabi božanstava. Samo ih zaboravite, prestanite ih spominjati, prestanite se ufati u njih, prestanite im davati središnja mjesta u ložama... i zaboravit ćete ih na isti način kako ste zaboravili i Moranu i Velesa i Dioniza i Artemidu...

Prestanite ih stavljati u naslove vijesti, prestanite pričati o njima na kavama, prestanite smišljati šale s njima, i prestanite im praviti biste tužnog Dragana i začas će vaši warlordi postati obična prašina na vjetru... Vi ste ti koji im dajete snagu, svojom vjerom da su kao oni nešto. A nisu. Znamo ti i ja, a zna i profesor Skoko koji itekako naplati bistu tužnog Dragana, iako je ne smije pokazati na bijenalu u Veneciji. Od stida, normalno. I mene bi bilo stid, od povratka ženskog akta u hrvatske galerije, da sam spao na golog boga Dragana. Još tužnog.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.