Time is on our side
Još jedna balada o ceneru maraka
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Vrijeme strašno brzo prolazi. Ponekad se ne čini tako, a ponekad si siguran da piči i sve više ubrzava. No, najveći dokaz protoka vremena je kada naiđeš na neku stvar u kući i kažeš za nju da je tu već nekoliko godina, a ispostavi se kako je s tobom već desetak, petnaest ljeta. I onda zabezeknuto zineš i kažeš – auuuu!!!
Imam vam ja jedan zimski kaput. Vuneni, teški, jedan od onih koji te automatski pretvore u spomenik kad ih navučeš. Još sam bio takorekuć' momak i majka me nagovorila da uzmem sebi na sniženju taj kaput, da imam što obući zimi, kad je hladno i puše. Mura, čovječe! Taj kaput je čak i na sniženju bio poprilično nejeftin i sjećam se kako sam ga, u najboljoj vjeri da u isto vrijeme i poslušam majku i sebi osiguram toplu i bezbrižnu zimu, dogovorio s prodavačicom da to razvučem na osam mjeseci. Bez kamata i ostalih otežavajućih okolnosti. Bješe to ono vrijeme kad se još nisu peglale kartice kao što će se peglati koju godinu kasnije.
Duni vjetre...
Majka me je tapšala po ramenu, govorila kako ulažem u investiciju za čitav život, jer kaput je kaput, pogotovo takav! Vuneni, teški, u njemu zime nema! I, naravno, kako to obično biva s investicijama na našim područjima, čitava klimatska situacija jednostavno se morala promijeniti, samo da zezne i mene i moju investiciju – zime su postale kraće, toplije i općenito, čak i u Bosni nisu k'o što su nekoć bile, a u Hercegovini postoje još samo kao naziv godišnjeg doba. A Mostar je postao takav da kad te netko zimi vidi u kaputu prije pita jesi li lud, nego što shvaća da si navukao isti radi predostrožnosti, jer najavili su, eto kao, neko zahlađenje.
Da skratim, kupim ja taj kaput, ima tome još malo pa i dvadeset godina, i on se pretvori u moj vlastiti Obrovac, moju osobnu Željavu, moj osobni Agrokomerc. Ulaganje bez pokrića, skupe pare za jedno veliko ništa! Nisam ga obukao petnaest puta, ma možda ni toliko, u svih ovih dvadeset godina samo leži u ormaru, zaobilazim ga kao da je duh, jer jednostavno je prestala potreba za kaputima tog tipa. Zime su nekoć bile oštrije, u Mostaru je bura puhala kroz kosti i kaput je bio logična garderoba. A danas? Ako i debelu jaknu obučeš, uspio si! Nit' puše kao nekad, nit' zebe kao nekad, nit' je minus kao nekad.
Mrtvo puhalo
I usput shvatim kako vrijeme užasno brzo leti, jer rekoh supruzi neki dan da je kod mene već desetak godina, mislim na kaput, ne na ženu, i kako već odavno smeta, zauzima veliko mjesto u ormaru i sve što s njim radim je da ga redovno branim od moljaca. A usput je izašao iz mode, sa onim pogolemim naramenicama i krojem koji zauzima pola ugostiteljskog objekta kad uđeš s njim na vrata, što, rekoh, čovjeka pretvori u spomenik i doda mu automatski deset godina života.
Pročitajte još
I kako to obično biva, prije nego odlučim hoću li ga nekome proslijediti, pokloniti ili jednostavno skloniti negdje dalje za gluho bilo, nagovorim se da ga još jednom oprobam i stanem uz njemu pred ogledalo. I dok sam sumnjičavo buljio u staklo, hvaleći barem činjenicu kako sam i dalje u liniji, preturio sam na brzinu po džepovima, jer u njima se standardno štošta zadrži. Objesi čovjek komad robe na vješalicu i zaboravi. Ostane u džepovima čitav jedan arsenal stvarčica, pa kad opet zavučeš ruku bude to čitav jedan vremeplov.
Ah, kakvi pronalasci – dvije kesice šećera za kavu sa otisnutim imenom odavno upokojenog mostarskog kafića, na pola prelomljena plastična kašičica, takve se više ne prave, neki papiri, reklamni flajeri za votka party u još jednom upokojenom mostarskom kafiću, jedna kemijska olovka, koja još uvijek piše – i, čovječe, ne mogu vjerovati – cener! Pravi pravcati cener!
Zaboravljena kita
Gledam ja njega, gleda on mene. Kažem ženi da je cener garant ostao od onih svatova u Posušju, znam kako sam nosio baš taj kaput, pa možda zaboravio zakitit' mladence, a bio sam toliko umoran kad sam došao da sam zaboravio da nisam. Uglavnom, deset konvertibilnih maraka stoji mi na dlanu, netaknuti odvajkada. I gledajući cenera, kažem ženi – evo, draga moja, ovo ti je strašni dokaz kako ipak, unatoč svemu, živimo možda u najstabilnijim godinama svojih života!
Taj cener, koji je u džepu stajao toliko vremena, jest, doduše, ponešto izgubio na vrijednosti, ali i dalje je funkcionalan kao i prvog dana, a taj dan bješe prije dvadesetak godina. Ma koliko imali dojam kako ova država ne ide nigdje, kako smo u pravoj pati karata, kako je sve u nekoj stvari i kako živimo u grozno vrijeme, ovaj cener nam zapravo priča posve jednu drugu priču.
Devalvacija, inflacija, stabilizacija..
To znamo svi mi koji su stigli živjeti u Jugi, u onom sistemu, kada je bilo nemoguće da ti novčanica otprije desetak, dvadeset godina, slučajno pronađena u džepu, uopće nešto vrijedi. Ili je u međuvremenu dobila dvije, tri dodatne nule, ili je promijenila boju. Ili je devalvirala ili je skroz promijenila dizajn. Ah, zakolutah očima i sjetih se svih onih inflacija, devalvacija, pa onda onih beskrajnih programa stabilizacije i ekonomske stabilnosti.
Da ne govorim o tome da su ovuda, bez da se makneš, kroz džepove prodefilirali u kratkom vremenu i njemačke marke i hrvatski dinari, i bosanski dinari i hrvatske kune, pa razni bonovi i na kraju se još uvalio i euro! Nisi trebao niti izaći iz kuće, a kroz džepove su dolazili i prolazili mnogi apoeni, činilo se nikad kraja stalnim promjenama...
A ovaj, naoko jadni mali cener, nema ga baš što čovjek vidjeti, ipak je tu već toliko godina. I svjedoči tome da, unatoč svemu, neka stabilnost ovdje postoji. Kakva, takva, posve neopjevana, ali ipak jedna stabilnost i konstanta. Unatoč svakodnevnim vijestima koje stalno u sebi nose najave nesigurnosti, neizvjesnosti i crnih dana, ovaj cener kaže kako ipak možda i nije tako.
Zakucano!
Sve ove godine koliko ja kuburim s tim svojim kaputom, s tom svojom nekretninom uguranom u ormar, zapravo se suštinski u ovoj zemlji ipak previše toga nije dogodilo. Cener je i dalje cener, tek malo jače ugrižen inflacijom, ali koja valuta to nije?
I taj cener zapravo je temelj mog današnjeg optimizma. Zapravo, ponekad je i to sasvim dovoljno da malo drukčije sagledaš stvari. I puhne ti odjednom neki novi vjetar kroz stari kaput, pa i njemu dadneš još jednu šansu. Možda ipak ova zima bude ona koju godinama čeka, možda će i narednih dvadeset godina proletjeti kao da je tek pet godina prošlo.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
