Brod tone, a putnici drijemaju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tamo negdje sredinom devedesetih, Rambo Amadeus objavio je album Titanik. Bilo je tu valjda i previše dobrih pjesama  (Na čelu s klasikom  Otiš'o je svak' ko valja) da bi mi još i naslovna i nekako najviše komorna pjesma ušla zavijek u uho sa svakom svojom riječi. No, kako za sve ima vrijeme, a bome i mjesto, kao Božjom rukom vođen, neki dan obrišem prašinu sa starog CD-a i, vidi vraga, Titanik!

Pjesma govori o kockaru, kojeg, dok brod već tone, konačno posluži sreća i rulet mu stalno izlazi na crno i on gomila novce kao u najluđim snovima. I meće li ga meće! Crno, crno, crno...daj, daj daj! Oči mu sjaje, pohlepa raste, naočigled zbunjenog krupijea, koji obavlja svoj zadatak zadovoljavanja poriva ovog igrača, usprkos nimalo dobroj situaciji, pače katastrofi broda u najavi.

Nepotopiv dok se ne dokaže suprotno

I dok nepotopivi brod (sic!) tone, kockar je potpuno nesvjestan činjenice kako mu čitavo to bogatstvo ništa ne vrijedi tamo gdje je krenuo, skupa s brodom, na dno. Toliko nesvjestan da igra i dalje, dok krupije nad njim proživljava pravu dramu, svjestan situacije, ali do kraja vjeran poslu, on se znoji, ali stalno iznova vrti rulet, jer kockar ne odustaje. I dok se sve to odvija, dok drama ispunjava već napuštenu kockarnicu, mnogi putnici mirno drijemaju. Ili u originalu „Brod tone, putnici dremaju, budala ne zna da, tamo gde ide, žetoni vrednosti nemaju“.

Znajući Ramba, a vjerujte mi na riječ kako sam ga umalo diplomirao, Titanik mu je, osim što se lako može implementirati kao opis života, ništa manje nego rodna zemlja, ma kako se zvala. Naravno, to nije teško pogoditi, jer svaka rođena zemlja zadnjih tridesetak godina nudila nam se na zicer, da joj Titanik bude asocijacija. 

Titanika mi Broza!

I to, ne onaj Titanik, sjajan i bajan na početku svog putovanja, kako se nekad lažno predstavlja ovdašnja slavna povijest, kao da smo, eto, mi ovdje nekada bili bolji, ljepši i pametniji, a zdrav razum govori da je ta šansa malena kao ušica igle. Ne taj Titanik, povijesni izmaštani wannabe odraz u ogledalu, nego ona šugava sadašnjost, pravi odraz u zrcalu, onaj Titanik nakon udara u santu,  izgubljena, amorfna masa, ugašenih motora, iskrivljenog kormila, posade koja ne radi svoj posao, vuče svaki na svoju stranu. U konačnici brod bez sposobnosti upravljanja i zauzimanja pravca, tako prepušten ledenom oceanu, kojem je ostalo samo da okolo zaziva heljp, pardon, S.O.S.

A u unutrašnosti, trpeći krupijei, za ono malo žetona što im kockari ture u džep, strpljivo sufliraju u partijama neopisivo čestog pojavljivanja kuglice na mjestu crne boje. U isto vrijeme mnogi putnici i dalje drijemaju, pa makar i kod budnih očiju, nesvjesni kakve se sve partije igraju iznad njihovih glava, a možda i u njihovo ime. Možda su i svjesni, ali putnicima je suđeno da drijemaju.

Kalinovik, Srebrenik, Veliki Ograđenik, Titanik...

Moja rodna zemlja, moj osobni Titanik, ponekad mi se, pak, učini još težim slučajem nego li je to bio slavni brod. Ne samo da će povući na dno sa sobom sve one koji tako spokojno drijemaju, nego i sve one koje naginjanje u međuvremenu brutalno dovede svijesti. Ne samo da će na dno povući one koji su naivno vjerovali u nepotopivost i slavne arhitekte naizgled nepotopivih činjenica, nego i one koji misle da će, kad zagusti, uvijek biti dovoljno mjesta u nekom čamcu baš za njih.

Samo čekam dan kada konačno shvate da su već opustjele palube samo konačni znak da su pogrešno vjerovali. Uključujući i one kojima je pokoji žetom zalutao u džep, a koji su, također naivno, vjerovali kako drže konce igre u svojim rukama, kako oni dijele karte i kontroliraju situaciju. Njima će biti najteže, oni su itekako imali što izgubiti, možda će im biti još gore nego onima koji su slijepo vjerovali u nepotopivost, u impozantnost, čistoću savršenih linija...

Pohlepa ne zna za granice

A kockari s našeg Titanika? Oni koji su stavili sve na crno? Oni koje je krenuo rulet, bez obzira što brod već odavno tone? Jesu li svjesni kako brod ide na dno i kako na dnu žetoni ne vrijede? Jesu, ali neće oni nužno s njim. Možda nekome oni jesu dno, ali dno nije njihova sudbina. Za njih uvijek postoje neka Hrvatska, Turska, možda i neka druga, malo manje nepotopiva platforma. Njih uvijek sreća pomazi u zadnji čas, ako ne već u isplaniranom trenu.

I dok Titanik neupitno ide u susret zacrtanoj sudbini, orkestar će i dalje svirati herojske budnice, sve u slavu onih koji staviše sve na crno, a kako dobiše, tako i nestadoše, dok panika, cika i vika onih kojima je došlo do grla ispunjavaju noć. Uzalud vapaji, uzalud dozivanja, kad zadnje zvono za fajrunt zazvoni kasno je za sve. Dok nepotopiva konstrukcija pokazuje svoju papirnu suštinu, dok mrtvo slovo na papiru piše – i dok mnogi još uvijek, gle čuda, drijemaju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.