Prekodrinski odnosi

Na granici dva carstva

I kakve veze imaju ovi filmovi s dnevnom politikom? Sve veze. Čekam dan kada će se prestati pričati o filmovima koji revitaliziraju patnju iz protekloga rata, i kada će se prestati demonizirati protivnici iz protekloga rata izvlačenjem stotinu godina
Kolumna / Kolumne | 03. 03. 2021. u 09:35 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na godišnjicu referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine, iako je Dan nezavisnosti, nisam pretjerano raspoložen. To je dan na koji sam izgubio brata, tako da nisam za svečanih sjednica, praznikovanja, otvaranja kojekakvih vjetroparkova koje već sutradan neka budala potpali, možda čak ona ista koja ih je otvorila.

Svake godine tako Dan neovisnosti obilježim nekom pokorom ili drugom katarzičnom aktivnošću. Ove godine sam uzeo Quo vadis, Aida? i Dara iz Jasenovca te napravio sumorni mini maraton filmova o zločinima, motiviran ponajprije žestokom polemikom koja se prilično dugo vodi o tim filmovima u zemlji i najbližem susjedstvu.

Kud ćeš, Jaso?

Kuda ideš, Aida? već je nekoliko puta nagrađivan film Jasmile Žbanić, a nesumnjivo će biti još nagrada. Na društvenim mrežama ima solidnu ocjenu, ne i pretjerano visoku, što je i sasvim razumna odluka publike. Teško je upropastiti dobru priču, a život svakako piše najzanimljivije priče. Aida (Jasna Đuričić) odradila je svoj posao vrhunski, pogotovo prikazavši unutarnji sukob – prvo majka pa djelatnica UN-a.

Autorica koja nakon Grbavice nikada nije zasjala punim sjajem i ovog puta bilježi nekoliko ozbiljnih tehničkih propusta: kod nekolicine likova u filmu osjeti se pogrešan naglasak, od čovjeka koji mostarskim naglaskom govori da ima još ozlijeđenih, preko Joke (Emira Hadžihafizbegovića) koji iskljućvo korsti srjvski ćaršiski dskrs. Ne znam je li mu nepotrebno prešutjela taj očiti propust, jer znamo da on zna svoj posao kad hoće (Smrt čoveka na Balkanu).

Od ostaloga, znam da je željela prikazati Ratka Mladića običnim, ali je u nastojanju prikazivanja njegove ljudskosti pretjerala. Dobro, pazi na svoj medijski imidž, dobro, s visine priča sa svima, ali da ga baš iritira naziv neke bočne ulice u Srebrenici, ma hajte, molim vas. U ostalome, sjajan film. Ove sve mane neće prepoznati niti jedan gledatelj koji nema veze s Balkanom. Osim što eto cijeli film ne dočekasmo da netko i kaže: Kud ideš, Aida?

Fulio cijeli balun

Nakon kratke stanke, psihičkog oporavka, pokrenuo sam i drugi film. Predrag Antonijević uspio je napraviti klasični 'alkar u ništa'. Krasan zaplet, temelj za jedan istinski epski film, sjajna mlada glumica Biljana Čekić (Dara) nema se čime postidjeti pred Annom Paquin ili Tatum O'Neal, najmlađim dobitnicama Oscara.

Ipak, to je to. Brdo manjkavosti. Ponajprije, sam dojam filma, previsoka saturacija (obojenost) scena, da na momente ne osjetite kako gledate film o patnji Srba u Drugom Svjetskom Ratu nego pomislite da je u pitanju kadar iz Žikine Šarenice, seljaci su elokventni te ispeglane i čiste odjeće. Takav štih odgovarao je antiratnom remek-djelu srpske kinematografije Čarlston za Ognjenku, ali to je bila tragikomedija, travestija.

Dalje, zlobnost ustaša. U redu, zločinci su, to nam je jasno, ali želio sam vidjeti dramu, a ne B horor film. Uostalom, ako je i želja prikazati krvožedne ustaše, kako su nakon onog silnog klanja i jebanja uporno čisti. Najviše me zanimalo čime peru odjeću. Na tren ću se obratiti Jasmili, čak i u zločinu koji se odvija u Srebrenici, tu je Aidin učenik, vojnik zločinačke vojske, koji pita kako mu je drug Hamdija, hrve se s Aidom kad joj odvode sinove, kako bi je zaštitio iste sudbine. To je taj detalj koji naglašava tragediju. U Antonijevića potpuno zaboravljen.

Na kraju, da je ijedan njemački zapovjednik postavio pitanje 'zašto ubijate Srbe?' ili bilo kakvo slično pitanje, tu bi najkrvaviji rat i završio. Šteta, previše je zagrizao Antonijević, mnogo nepotrebnih priča koje nisu izravno vezane uz Darinu tragediju. Da smo vidjeli priču isključivo iz Darine perspektive, u jednom kadru poput 1917 ili barem iskreno dječje kao Jojo Rabbit, bio bi to oskarovski uradak. Ovako, predug pokušaj dobre priče. Gledljiv, ali zahvaljujući Biljanici. A nije da nije imao sjajnu glumačku ekipu koja bi to znala iznijeti. Možda tko drugi, ali ne Antonijević. Jedino što je istinski uspio, sve vrijeme Darina obitelj je iz Mirkovaca, na kraju Dara, koja je dijelom i odrasla u logoru, na pitanje kako se zove i odakle je: "Dara. Iz Jasenovca."

Nakon spoilera

Pa ipak, ne vjerujem kako ste očekivali recenziju ovih filmova, postoje časopisi, emisije i portali isključivo posvećeni tomu, ovdje smo da promišljamo. Dan nakon mojeg dramskog minimaratona u Bosnu i Hercegovinu dolazi Aleksandar Vučić, čovjek koji s jedne strane sufinancira ovakve B filmove kojima uistinu nije cilj da pozovu na pijetet za žrtve Jasenovca, nego prikazivanje onih preko Drine kao čudovišta koja uvijek vrebaju da izvuku iz džepa čudnovatu napravu za klanje Srba ili da ukradu lijepu i zdravu srpsku djecu.

Dolazi nam donijeti cjepiva, sitnu neku količinu radi koje stvarno predsjednik nije morao potegnuti na bilateralni susret s troglavićem, mogao nam je poslati FedExom ili DHL-om. Mogao se i sam cijepiti da ne ugrozi predstavnika i pripadnika svojim dolaskom. Mogli su opet ovi naši odgovoriti drukčije nego Bisera Turković, ali mi se čini kako je njezina stranačka uloga da svojim sramoćenjem skreće kamere od Bakira, jer se taj nema čime pohvaliti.

I kakve veze imaju ovi filmovi s dnevnom politikom? Sve veze. Čekam dan kada će se prestati pričati o filmovima koji revitaliziraju patnju iz protekloga rata, čekam dan kada će se prestati demonizirati protivnici iz protekloga rata izvlačenjem 80 ili stotinu godina starih zločina. Unuci partizana, četnika ili ustaša su sasvim drukčiji ljudi od njihovih predaka. Naša djeca rastu kao članovi globalnog sela, priča o zlim Hrvatima i Srbima je prevaziđena na svakom RPG serveru, tamo se Srbi i Hrvati međusobno razumiju i udružuju protiv virtualnih protivnika s drugog kraja planeta, tamo gdje ni slova ne razaznajemo ili u najboljem slučaju imamo kvadratiće.

Znači, maštam o društvu koje ne poznaje gdje si bio 1992. ili gdje ti je djed bio 1941. itd. Ja ove naše horore pogledam na dan u godini kada sam najtužniji i najdepresivniji. Nemojte mi reći da vas uzbuđuju strahote. Jer za to se ode liječniku.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close