Teško godina počela za Dodika. Malo što ga je uhvatilo usred oporavka od operacije, ovi šta šute, šutjeli Vučiću uokolo po gradu, da jasno zna šta će akobogda i njega jednom dočekati na ulici, tišina. Nego kad se vratio, ovi partneri u vlasti bi da se odrekne Amidžića i Košarca, a ako ne njih, ono bar Nešića.
Nešić je Dodikova Devedesetka, Dodikov Komšić, i kad neće da izgleda sam, on turi Nešića kao poslije rata što su konstitutivnu djecu gurali u prve redove školskih predstava da izgledaju svi bogobojazni i tolerantni, a dobro znamo da je ovdje već s prvim bolovima u Josipovoj nozi umrlo i bratstvo i jedinstvo, veliki zajeb Dragana ćaće i njegovih komunjara (Nele K., jok ovog Dragana Ćirilice).
Sad, ja obožavam History Channel oko ponoći i u sitne sate, kad krenu elijeni i druge teorije zavjera, najdraža mi je o radioaktivnom Kovčegu Saveza u Etiopiji, barem tako kaže kolega novinar, a ne arheolog ni povjesničar Graham Hancock.
Ali su naše teorije zavjere daleko nadmašile sve. Nakon optužnice Nešiću sasvim je jasno zašto je čovjek dolazio u Jablanicu i pitao treba li lopata, zna on jako dobro gdje ima kupit lopata, soli i sličnih zimskih radosti po standardno dobrim cijenama. I jesam se čudio šta mu bi da pokaže zrno suosjećanja i empatije. Ovo je sad kako bi History napravio uvod do prvog bloka reklama.
Ali sad kreće veličanstvena teorija domaće zavjere, da će Trojka zamijeniti Dodikove Srbe u Vijeću Ministara ovim drugim Srbima, valjda kvalitetnijim za isto para.
Problem je, normalno, u euroatlantskim integracijama Bosne i Hercegovine, koje navodno zapinju na Dodiku. Pa su navodno i Željki C. Amerikanci nudili da se odrekne Dodika k'o kad se svojedobno Marine Le Pen odrekla oca Jean-Pierrea i promijenila ime ćaćine stranke iz Front u Rassemblement (rasemblaa, je li, iz Front u Okupljanje, ne govorim još i francuski). Ne znam za vas, ali kad spominjem već Front, odmah mi prođe slika Komšića i Lagumdžije na onom ručku, da i oni ne planiraju socijaldemokratsko Okupljanje. Skrećem s teme, uglavnom. Srbi.
I sad, kažu domaći mediji koji su dobro upućeni da se Srbi mogu zamijeniti - ili da Borjana Krišto sama sebe razriješi, ili da je socijaldemokratsko okupljanje iz Predsjedništva BiH raspusti. Onda bi oni to potvrdili, ali pazi sad, rukama tipa Ilije Cvitanovića. I što bi rekao Bata Stojković u Idemo dalje, sad ja ne znam kako je to bilo, samo Srbin je bio najpametniji i sve je nadmudrio.
Stvarno ne znam kako je itko zaključio da se optimist Dragan hoće usprotiviti Dodiku. Zašto bi?! Šta kao, on sad navija za Primorca, a Milanović je taj koji sjedi s Dodikom. Mislite ono što je Mile svojedobno naribao Borjanu zbog dokumentacije poslane Briselu, a Dragan i Borjana s damama slave Božić zajedno na ručku. Sve nebuloze.
Iskreno, nije da mi ne bi bilo drago vidjeti da se Dragan i Mile nekad oko nečega razlikuju u stavovima, to bi značilo da ipak vode politiku, a ne biznis trgovine narodom (ne ljudima, narodom). Ali mislim da u ovom trenutku niti je pametno dirati u srpski narod i srpsku vlast, makar ih međunarodna zajednica čvokala papirnim projektilima osude i kanceliranja odluka NSRS.
Mislim, možda to i jest taktika da Mile dobije i sljedeće izbore, ali rano je. A opet, ovi neki prijedlozi SNSD-a o reformama na mapi puta nije ni da su baš glupi. Iako, je li, da se ne lažemo, znamo zašto Srbin traži da se isključe stranci iz institucija. Sad ja ne znam kako to sve ide, ali to je da bi Srbin ispao najpametniji.
Moguće, je li, da su se teoretičari zavjera uhvatili poljuljanog Vučića kao al Sharaa poljuljanog Hezbollaha, ali... ovo je ovdje Balkan i zakon spojenih posuda ne funkcionira kao tamo. Tamo je jedan fluid u pitanju, islamski, a u nas je to nekoliko naoko sličnih, ali ipak različitih tekućina koje dok ih treseš, izgledaju kao emulzija, ali čim se smiri tremor, razdvoje se kao ulje i voda.
I trenutno je srpski narod, u cjelini, preko granica, malo poljuljan. Najprije djeca što šute. S jedne strane je Vučić koji je deceniju pokušavao da ne ukrade, da se ne obogati, nosio sendviče kineskim radnicima ne bi li radili dvostruke smjene, neispavani završavali nadvožnjake i slično... pa se onda čude kad se sruši. Nego sreća nije bilo nikog ispod, kao što ljudi imaju običaj pod nadstrešnicu da se skriju.
I sad ta djeca što šute jesu sama, spontano, urušila svaki trag Vučićevog autoriteta, on je sad uplašen kao bračni par Ceaușescu krajem osamdesetih. Ali budimo realni, ne postoji ta oporbena struja u Srbiji koja je zavrijedila zajahati na krilima mladosti, ovo je njihova bitka i pamtit ćemo ih kao šezdesetosmaše, samo ako ustraju. A sigurno će mnogi od njih sutra biti dobri srbijanski lideri, i radost će biti širom Balkana, ako oni sutra budu vodili Srbiju.
Ali ponavljam, to je turbulencija koja srpsku politiku drži na okupu. Pa šta je Mile poručio iz bolesničke postelje, 'ajte doma polako. Vratite se u školu! Ne budite na ulici! (svaka sličnost s Adnanom Velagićem i Marijom Buhač nije nenamjerna, sve su to zarobljene države, kako kaže Milardović).
Čak i ova tragedija u Crnoj Gori samo homogenizira srpsku politiku. Čini se naoko da su baš Srbi na udaru, kada bijesan narod traži ostavku Šaranovića i Bečića iz sasvim opravdanih razloga, što je policija podbacila da ih zaštiti. A dodatno jer je razlog isti kao kad su zbog Ribnikara u Srbiji krenule šetnje protiv Vučića. To se onda samo uklopi u turbulencije srpske političke emulzije, koja dobro zna granice i nadležnosti, ali namjerno će ih zaboraviti kad god joj zatreba.
Jer nije da je srpska politika u Crnoj Gori tako sigurna u sebe. Samo pazite primjer, da je na Badnji dan, u nas Sveta tri kralja, Grčka pravoslavna crkva dala prostor i vrijeme Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi u New Yorku da organiziraju službu, uz poruke da su uvijek dobrodošli, i to stilom kao da su izbjeglice protjerane od Srpske pravoslavne crkve. To je snažna poruka, pogotovo iz autokefalne crkve koja razmatra mogućnost da od sljedećeg Uskrsa svi naredni budu na isti dan kod katolika i pravoslavaca. To su neke globalne tenzije, koje neizravno utječu na stabilnost srpske političke emulzije, jer svi znamo da je vrh SPC-a čvrsto uz Vučka (ne maskotu, nego... dobro, maskotu ipak).
Istodobno, ali pazi sad ovog udara, Domovinski Pokret opet traži osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Prvo, razumijem potrebu da se umrtvi ruka srpske političke emulzije, ali uskrsnućem NDH politike to se sigurno neće dogoditi. A drugo, i tajming je krajnje glup, taman je Pupovac klizeći uletio Vučiću u gol šansi s podrškom Ljetu kad sam naučila da letim.
Uglavnom, da ja ne bih pisao feljton umjesto tjednog promišljanja, samo sam ovako nabacao misli, sami vi dalje kontemplirajte. Makar bi mnogi od nas voljeli da srpski narod živi nepritisnuto i slobodno, na krilima Đinđićeva vjetra napretka i rasta... Ne pomažemo im mi u tom rastu uzburkavanjem sa strane.
Kažem, to jeste zakon spojenih posuda i jedan od razloga posljednje serije ratova na Balkanu. Ali opet, srpska politička emulzija nije kao bliskoistočna, jedinstvena i koherentna, neraskidiva kao Vegeta, ovo je ipak specifičan spoj, kao vode i ulja, dok ih miješaš, jedinstveni su, a kad se smiri, odvoje se opet po tananoj liniji.
Mada meni sve izgleda kao dobra teorija nastala na ručku Komšića i Lagumdžije, nakon par čašica... ipak kad se otrijeznimo svi jutro poslije, neće to ići glatko. Polako, zna magare i mrkvu i štap, ne morate sve štapom, zagrist će Mile i mrkvu. Namamite ga u Europu, pa šta, ni prvi ni zadnji kojem tamo nije mjesto. Nemojte čačkati pa da bude ne znam kako je to bilo, ali Srbin najpametniji.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
