„Bez obzira kakve su namjere/Sve će se svest na teorije zavjere“, repa Edo Maajka u pjesmi „Odlazim i dolazim“ – jednoj od najboljih u njegovom opusu i, uz to, fantastično odsviranoj - iz 2018. godine.
U istoj pjesmi, na početku, Edin Osmić govori i o zemlji u kojoj se rodio: „Ja sam iz siromašnog društva/Kuće i kraj kuća kanali…/ Neki su otišli davno/Neki se nadaju uskoro otić/Na vlasti su isti trajno/U mozak, u dupe, nije krize nego pornić…/Ja dolazim iz društva/Što bolje mrzi a bolje hoće/I svi se boje novog/Vole stare izgrebane ploče/Imaju poznati stari miris/I često znaju pucketat/Tačno znaš kad će preskočit/I da će u po pjesme sjebat/Ja dolazim i odlazim/A vrijeme ko da tu ne prolazi…”
U Bosni i Hercegovini, ne uvijek ali prečesto, istina zvuči upravo kao teorija zavjere, dok se u političkim procesima i govoru o njima koriste upravo zavjereničke tehnike.
Psiholog Stephan Lewandowsky i kognitivni znanstvenik John Cook, autori su “Priručnika o teorijama zavjere” u kojem, pored ostalog, piše: „Teorije zavjere su inherentno zatvorene same u sebe – dokaz koji nije u skladu s tom teorijom se reinterpretira kao dio zavjere. Što su jači dokazi koji opovrgavaju zavjeru, tim više teoretičari zavjere nastoje uvjeriti ljude u svoju verziju događaja“.
„Činjenica je da će u petak (danas, 04.04., op.a.) na dnevnom redu Doma naroda biti Izborni zakon. Znači, došlo je vrijeme. Istina to je mali dio Izbornog zakona, to se tiče Predsjedništva i Središnjeg izbornog povjerenstva i ništa više. Za neki veći obim izmjena Izbornog zakona imamo dovoljno vremena, ali za ovo mislim da više nemamo, jer o tome pričamo deset godina. Bošnjački narod imat će pravo birati, ali ostavit će to isto pravo hrvatskom narodu da hrvatski narod može birati predstavnika u Predsjedništvu BiH, što već 16 godina nemamo mogućnost“, rekao je Dragan Čović najavljujući još jedan poželjni neuspjeh svoje politike.
„Vi ste izrekli sada protuustavnu frazu - hrvatski član predsjedništva. To kao ne postoji u Ustavu Bosne i Hercegovine. Postoje tri člana Predsjedništva iz tri konstitutivna naroda. Tako da se član Predsjedništva kojeg vi nazivate hrvatski član Predsjedništva u Ustavu Bosne i Hercegovine zove član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Drugi problem koji vi definišete ovom izmjenom koja će se u petak naći na sjednici Doma naroda jeste ponovo protuustavno cijepanje izborne jedinice za dva člana Predsjedništva, to je izborna jedinica Federacija - vi je svodite na kantone. Dakle, sve je protuustavno u tom prijedlogu", kazao je u programu Federalne televizije Milan Dunović iz Demokratske fronte Željka Komšića.
„Bošnjački narod imat će pravo birati, ali ostavit će to isto pravo hrvatskom narodu da hrvatski narod može birati predstavnika u Predsjedništvu BiH, što već 16 godina nemamo mogućnost“, sentenca je Dragana Čovića koju samo Dragan Čović razumije.
Pravo bošnjačkog naroda da bira, baš kao ni hrvatskog ili srpskog, je neupitno i ne ovisi o bilo čijoj dobroj volji. Problem je, naravno, u tome što su Hrvati i do sada mogli birati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, ali ga zbog bagavog izbornog pravila nisu mogli izabrati. Osim ako Bošnjaci ne odluče drugačije.
Istina je, Ustav ne poznaje kako hrvatskog, tako ni bošnjačkog člana kolektivnog šefa države, već članove iz reda ta dva naroda, ali to, da skratimo, ne znači ništa. Kada bi članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavljali građane a ne narode, onda bi njegova sadašnja, etnički definirana struktura, bila besmislena, baš kao i postojanje kolektivnog šefa države.
Sve je, kao što znamo, drugačije: Predsjedništvo postoji, čine ga Srbin iz Republike Srpske, te Bošnjak i Hrvat iz Federacije, dok konstitutivnost počiva na punom ostvarivanju političkih prava svake konstitutivne komponente bez obzira na brojnost njenih pripadnika, pa je i izbor člana Predsjedništva iz famoznog reda jednog naroda direktno vezan sa izbornom voljom isključivo tog naroda.
Građanski i etnički princip političke reprezentacije su nepomirljivi, a jedini način da se jedno drugom približi je uvođenje građanskog principa biranja u etnički definiranim izbornim jedinicama iz kojih će onda dolaziti predstavnici koji će primano zastupati i provoditi dominantnu političku volju građana koji su ih izabrali u, ponovimo, etnički definiranim izbornim jedinicama.
U konkretnom slučaju, Hrvati kao konstitutivni narod ne mogu biti izborna jedinica, već izborna jedinica može biti određeno područje definirano etničkim, hrvatskim prefiksom.
Jednako konkretno, njena je uspostava politički realna kao i Dodikovo zalaganje za ukidanje Republike Srpske.
Svjestan je toga, naravno, Dragan Čović, samo što to ni njemu ni Hrvatskoj demokratskoj zajednici ne smeta da opet, po ko zna koji puta, predlože izmjene Izbornog zakona koje se, uz ostalo, kose i sa temeljnim principa demokratije.
„Izabran je kandidat koji dobije najveći ukupan broj glasova među hrvatskim kandidatima u Federaciji BiH uz uslov da je taj kandidat osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima u najmanje tri od pet kantona, i to: Hercegovačko-neretvanskom, Srednjebosanskom, Zapadnohercegovačkom, Kantonu 10 i Posavskom. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova u Federaciji BiH ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se sljedeći kandidat s liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava navedeni uvjet“, piše u HDZ-ovom prijedlogu, uz dodatno pojašnjenje prema kojem u Predsjedništvo može ući izborni pobjednik u dva od pet navedenih kantona, pa i iz samo jednog.
„Svi oni koji se već desetak godina kunu kako nije uredu da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva, to će morati praktično pokazati. I to nije nikakav uvjet bilo kome, nego će se to trebati uraditi za Bosnu i Hercegovinu“ kazao je uobičajeno slatkorječivi Čović.
Zamislimo sada, najlakše je tako, kako Bošnjaci praktično pokazuju da nije uredu to što Hrvatima mogu izabrati člana Predsjedništva, ali i još nešto: rezultate izbora prema kojima je većinu hrvatskih glasova u Federaciji dobio, recimo, Ilija Cvitanović iz HDZ-a 1990., s tim što je u četiri kantona - Hercegovačko-neretvanskom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom - imao navlas istu podršku kao kandidat ili kandidatkinja Čovićevog HDZ-a, dok je u Zapadnohercegovačkom izgubio.
Efikasan je to način, treba priznati, da se obesmisli birački odabir Hrvata iz tuzlanskog, sarajevskog i bihaćkog kraja, ali i izbor polovine birača na gotovo cijelom području na kojem su Hrvati demografska većina.
Kada bi, dakle, Ilija Cvitanović osvojio 100.000 glasova u Federaciji, od čega bi 80.000 dobio u četiri od pet spomenutih kantona, a neko iz HDZ-a 81.000 u većem entitetu, od čega 80.000 u ista četiri kantona u kojima je Cvitanović dobio jednaku podršku, u Predsjedništvo bi ušao pobjednik ili pobjednica iz petog gdje je, recimo, Borjana Krišto osvojila 1.000 glasova više od Cvitanovića.
U konačnici, hrvatski član ili članica Predsjedništva bi postala osoba sa 81.000 hrvatskih glasova, a ne bi neko sa 100.000 također hrvatskih glasova. Bošnjačkih u igri brojki nema jer smo, ponovimo, zamisli kako su „svi oni koji se već desetak godina kunu kako nije uredu da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva“ to i praktično pokazali.
Šanse da se ovakav rasplet dogodi na narednim općim izborima nisu kakve, ali u perspektivi postoje. Uostalom, niko u Daytonu i malo kasnije nije razmišljao o mogućnosti da Bošnjaci izglasaju i člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, pa se upravo to dogodilo deset godina kasnije i više puta repriziralo.
Kada je predsjednik Hrvatske republikanske stranke, Slaven Raguž, kazao da Čovićev cilj nije promjena izbornih pravila, već održavanje privida da se ta promjena zaista želi, neupućenima je mogao zvučati kao teoretičar zavjere. HDZ Bosne i Hercegovine, kako vidimo, čini sve da pokaže koliko je Raguž u pravu, baš kao što ne čini ništa da se problem izbora federalnih članova Predsjedništva riješi na jedini politički realan način: kroz parlamentarnu proceduru i neizostavnu podršku Doma naroda i, to svakako, uvođenje zaštitnih mehanizama od beskrajnog razvlačenja.
O tome smo, inače, već pisali na Bljesku, ali naravno uzalud. Cilj u ovom slučaju, tačno kako je Raguž rekao, ne postoji. Osim ako ciljem ne smatramo namjerno i interesno održavanje statusa quo.
