Dok Nebojša Vukanović nastupa u svim medijima, a Dragan Čović, dosta znakovito, u „Dnevnom avazu“ - dnevniku višestrukog povratnika u politiku Fahrudina Radončića - član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, je govorio za portal Klix i ostao gotovo neprimijećen.
„Bila je to prilika da se podsjeti na Dejton, iako su sve ideje koje su se tamo mogle čuti već odavno poznate. Ali za Ameriku to i dalje predstavlja važan simbol vanjskopolitičkog uspjeha. Zamjenik državnog sekretara SAD nam je jasno rekao: teritorijalni integritet i suverenitet BiH nisu upitni i da mi sami moramo rješavati svoje probleme“, rekao je Komšić osvrćući se na nedavni sastanak Parlamentarne skupštine NATO-a - održan u kod nas najspominjanijem američkom gradu u kojem je, uz ostalo, obilježeno i trideset godina od potpisivanja Okvirnog mirovnog sporazuma - pa dodao kako „Schmidt nikada neće razumjeti šta ova zemlja jeste, niti šta ideja građanske države znači. To je jedini put ka ozdravljenju ove zemlje. Jednakost svih ljudi mora postati naš ideal. Ne možemo prihvatiti da neko ima više prava samo zato što se drugačije zove ili drugačije vjeruje“.
Gledana, slušana ili čitana izvan bosanskohercegovačkog konteksta, Komšićeva rečenica u kojoj je rekao kako „ne možemo prihvatiti da neko ima više prava samo zato što se drugačije zove ili drugačije vjeruje“ je za, ako je ikako moguće, uklesati u nebo.
U zemlji u kojoj je do prije tri desetljeća to što se neko „drugačije zove ili drugačije vjeruje“ značilo da može biti protjeran, zatvoren, mučen i ubijen i u kojoj – o čemu smo, prema slobodnoj procjeni, pisali oko 1.600 puta u posljednjih pet-šest godina - možda niko nije izgubio rat, ali ga sasvim sigurno niko nije dobio, ona je manifestacija vjerovanja da stvarnost nije ono što jeste stvarnost, već ono što bi se željelo da ta stvarnost bude.
U Bosni i Hercegovini postoje, zaista postoje birači kojima iskreno nije važno to što se neko „drugačije zove ili drugačije vjeruje“, ali ne i na kojem je mjestu držao pušku od 1992. do 1995., bez obzira što iz nje nije pucao u civile ili zarobljenike i što se prvom prilikom učlanio u, recimo, Društvo pisaca BiH. Uostalom, i Komšiću je u politički kapital upisan ratni staž i najviše priznanje Armije RBiH.
U citiranom intervjuu predsjednik Demokratske fronte je kazao i kako se bori „protiv pogrešnih politika koje su ovoj zemlji nanijele zlo“ i obećao: „Neću nikada odustati“.
Nije ga, dakle, pokolebalo ono što je čuo u Daytonu i što njegov politički koncept čini realnim koliko i penjanje na Mjesec ljestvama.
„Neki imaju nerealno pozitivnu sliku o vlastitim kvalitetama koje u stvarnosti ne postoje. Tu su najbolji primjer političari, jer većina su mediokriteti bez znanja, vještina i makar elementarnih karakternih vrlina, a sebe uglavnom doživljavaju kao Bogom dane genijalce koji bi trebali vječno ostati na vlasti jer nitko bolji ne postoji“, izjavio je, govoreći o sasvim drugoj temi, nevezanoj za Komšićev istup, ekonomski analitičar Igor Gavran.
„Kakav bih ja vodio dijalog sa SNSD-om? Radi se o političkom vrtiću. Ne znam kakva poruka treba da im se pošalje. Možda neki ljudi zaboravljaju da se ne radi samo o njima nego da moraju dati doprinos cjelokupnoj situaciji“, rekao je trećim, jasnim povodom, visoki predstavnik Christian Schmidt.
Nije SNSD, ne treba pretjerivati, jedini politički vrtić u Bosni i Hercegovini, ali jeste specifičan i po tome što se njegovi polaznici i polaznice ponašaju kao da im je neko umjesto šećera u čaj stavio čisti kokain.
U značajnoj, apsolutnoj većini unutar svih ovdašnjih politički organizacija najveću moć su akumulirali „mediokriteti bez znanja, vještina i makar elementarnih karakternih vrlina“ koji „sebe uglavnom doživljavaju kao Bogom dane genijalce“, iako svako malo dobiju potvrdu da do te njihove genijalnosti ne drže najvažniji - oni kojima je, kako je Komšić kazao, upravo ova, dejtonska Bosna i Hercegovina, „važan simbol vanjskopolitičkog uspjeha“ pa im „teritorijalni integritet i suverenitet BiH nisu upitni“, dok ih za sve ostalo, budimo realni, libo racku.
E baš je to na vrijeme shvatila nova i srednja generacija srpskih političara u BiH – Nebojša Vukanović, Igor Crnadak, Aleksandra Pandurević… - koja se ne zanosi jalovim nadama o radikalnoj promjeni američkog odnosa prema BiH, kao ni mogućnošću nekakvog spektakularnog unutrašnjeg dogovora, ispravno vjerujući da raspakiranje Daytona ne može završiti njegovim navlas istim pakiranjem, što može imati razne posljedice, računajući i svođenje RS-a na nešto autonomniji kanton od postojećih u Federaciji. (Uostalom, Washingtonski sporazum jeste predviđao priključenje srpskih kantona uvećanoj Federaciji nakon kraja sukoba, ali do toga nije došlo, niti će.)
Željko Komšić, kako smo vidjeli, stvarnost javno priznaje, ali se jednako javno odbija pomiriti s njom, dok ostali – uz rijetke izuzetke - odbijaju oboje, što možda ne bi bio problem da među njima, ponovimo, ne dominiraju „mediokriteti bez znanja, vještina i makar elementarnih karakternih vrlina“ koji „sebe uglavnom doživljavaju kao Bogom dane genijalce“.
Urbana legenda iz prošlih vremena kaže kako je neki navijač „Veleža“ jednom od igrača tog tima, a nakon njegovog efektnog i nekorisnog poteza, s tribine poručio: „Ti il' si genij pa te niko ne razumije il' si totalna budala“.
U masovnim slučajevima zagovaranja rješenja čiji doticaj sa realnošću ne postoji, dileme nema. Ko ne razumije ili ne vjeruje, neka se vrati na prvi Komšićev citat.
