''Još jednom se pokazalo kako je Dodikova opozicija suštinski interesna, a ne nužno protivnička politička grupacija. Većinu njih zanima vlast, ali ne promjena političke paradigme ili načina prakticiranja vlasti. Između Dodika i Stanivukovića jedina ozbiljna razlika je ona u godinama! Sve ostalo je 'u pet deka'. Dodik uvijek kada dođe 'stani-pani' posegne za istim 'alatom' u vidu velikih nacionalnih pitanja i opozicija se, uz neka pojedinačna gunđanja uvijek - ovako ili onako 'upeca'. Dodikova igra je providna i već toliko puta viđena, ali dobar dio opozicije jednostavno ne može ili možda ne smije izaći iz toga začaranog kruga ucjena, sitnih koncesija i prevara'', rekao je u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ – komentirajući rezultate glasanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske i podršku većine entitetske opozicije vetu članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željke Cvijanović – mostarski politički analitičar Faruk Kajtaz.
Osim o srpskoj, Kajtaz je govorio i o sve vidljivijoj i glasnijoj opoziciji Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici: ''Rascjepkani su i pate od istog 'sindroma', kao i opozicija u entitetu RS: 'velikih nacionalnih pitanja i tema'. Htjeli bi vlast, ali ne i obaveze promjene politike. Mislim da su neke od tih stranaka čak i puno radikalnije u svojim stavovima od Čovića i HDZ-a. Istina ima i onih koji su žestoki kritičari, ali je njihova snaga nedovoljna za značajnije iskorake na višim nivoima od lokalnog. Sve dok postoji HNS kao 'krovna organizacija Hrvata u BiH' oporba neće moći biti artikulisana i sa jasno definiranim ciljevima. Dakle, Čović može mirno da spava i njemu može biti problem samo nekakva eventualna unutrašnja stranačka pobuna, a toga već godinama nema niti u tragovima''.
Nešto jednostavnije se o zbivanjima u NS RS izrazio i Albin Muslić, zastupnik u Zastupničkom domu BiH: ''Ne znam šta su razlozi zašto je opozicija glasala, odnosno da je podržala veto. Ako se malo vratimo u historiju, EUFOR je hapsio i mnoge druge ljude. Mandat proizilazi iz Aneksa 1a. Kada analiziramo aktivnosti opozicije, oni su podržali neke evropske zakone, sa druge strane aktivni su učesnici platforme za mir gdje se definiše put ka EU. Kada se vrate u Skupštinu RS-a, tada pokazuju druge stavove. Imamo i podijeljenost opozicije, gospodin Vukanović i njegova politička partija ovo nije podržala. Zašto je to urađeno, možda je to u funkciji dnevno-političkih aktivnosti''.
I Kajtaz i Muslić su dijelom u pravu i oba su na sličan način detektirala dva, pupčanom vrpcom vezana problema Bosne i Hercegovine i njenih konstitutivnih naroda. Istina, prešutili su kako je hrvatsko-srpski pogled na politiku bošnjačkih i probosanskih stranaka navlas isti bošnjačkom viđenju hrvatske i srpske oporbe. I one, naime, svoje stavove prilagođavaju onome što je Muslić nazvao dnevno-politički aktivnostima, kako se već može nazvati podilaženje biračima praćeno manifestiranjem straha od medijskih optužbi za izdaju i odustajanje od ''velikih nacionalnih pitanja i tema''.
U Bosni i Hercegovini nema, jednostavno nema onih koje nizozemski autor Geert Mak u sjajnoj knjizi ''U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće'' naziva herojima povlačenja, opisujući ih kao ljude čiji se politički rad nikako ne može okarakterizirati izdajničkim, pa su zbog toga sposobni preživjeti kompromise koji bi druge, one što se nisu dokazali kao posvećenici - Kajtazovim riječima rečeno - velikim nacionalnim pitanjima i temama, politički eutanaziralo.
Kada bi, drugačije rečeno, Željko Komšić kazao da je, ipak, za famozno legitimno predstavljanje, džaba bi mu bio i ''Zlatni ljiljan'' i sav staž u Armiji RBiH, baš kao što bi SDS-u glasanje protiv veta Željke Cvijanović zapečatilo status izdajnika i dodatno umanjilo itekako veliku ulogu u realizaciji Miloševićevih hegemonističkih planova i posljedičnom nastanku Republike Srpske.
Kod nas se, jednostavno, minuli rad ne računa za razliku od, kako Muslić reče, ''dnevno-političkih aktivnosti'' među kojima postoji ne jedna, već tri poveznice i svaka, baš svaka, političke pozicije konstitutivnih naroda čini nepromjenjivim.
Kada Kajtaz govori o promjeni političke paradigme, on zapravo govori o odgođenoj kapitulaciji. Ništa drugo od stranaka sa centralama u Sarajevu ne očekuju bosanskohercegovački Srbi i Hrvati. E pa samo to, dakle promjena političke paradigme, se neće desiti sve dok – a tako će biti dugo, jako dugo – izborni rezultati ovise o velikim nacionalnim pitanjima i temama. Pri tome, nema niti jednog jedinog dokaza da su sve te naše pozicije i opozicije uopće spremne na promjene, ali tu spremnost kriju računajući kako je bolje doći do vlasti lažima, nego istinom biti potučen na izborima.
Velika očekivanja proizvode još veća razočarenja, a ona su, ta očekivanja, kod nas uvijek adresirana na druge. Tako, eto, Bošnjaci vjeruju da bi procvalo 1.000 cvjetova samo kada bi Srbi bili spremni na, ako ne ukidanje Republike Srpske, onda na ama baš sve ostalo: od priznavanja agresije i genocida, pa do bezuslovnog pristajanja na jačanje države nauštrb entiteta. Od Hrvata se, istina, očekuje manje, ali samo zato što im je i pozicija realno slabija. Dakle, dovoljno bi bilo da se odreknu Herceg-Bosne u svim njenim oblicima, sjašu sa famoznog legitimnog predstavljanja i, za početak, s jednakim žarom navijaju za reprezentacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s tendencijom da se u narednoj petoljetki svi uključe u „BH Fanaticose“.
Srbi i Hrvati bi, naravno, bili zadovoljni ako bi Bošnjaci prestali koristiti termine poput agresije, genocida, UZP-a, građanske BiH, pa bezuvjetno prihvatili Izborni zakona kakav očekuje Dragan Čović i jednako tako potpisali nekakav dokument prema kojem državna imovina ne postoji, te počeli zagovarati konfederativni ustroj Bosne i Hercegovine.
Iza svake vojske stoji i neka politička paradigma čija je promjena moguća samo nakon vojnog poraza, a njega je u Bosni i Hercegovini doživjela samo Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Ostali nisu, što ne znači da su ostvarili pobjede na osnovu kojih bi do promjena ili promjene političke paradigme došlo automatski.
Broj paralelnih stvarnosti u Bosni i Hercegovini teško da može odrediti i umjetna inteligencija, a dvije su dominantne: u jednoj je život kao voda, sam je sebi našao put, pa Bošnjaci, Srbi i Hrvati na dnevnoj bazi funkcioniraju praktično, nerijetko na obostranu korist i bez smetnji izazvanih različitim doživljajima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Na izborima, međutim, glasaju primarno za one za koje mogu biti sigurni da famoznu političku paradigmu iz prošlosti i njene ekstenzije u sadašnjosti neće promijeniti, pa puta tri.
Kada je već tako, a drugačije nije, onda je i očekivanje idealne opozicije kod drugih – ponovimo: uvijek i samo kod drugih – tek hranjenje osjećaja opće uzaludnosti steroidima.
