„Nije mi jasno šta tu ima bit' nejasno“, rekao je, ima tome više godina nego koroni, Sidran, ali ne rahmetli Abdulah, već njegov sin Tarik, iziritiran očevim nerazumijevanjem neke kompjuterske operacije.
Onaj kome nije jasno da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine s olakšanjem naredilo provođenje Milorada Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića nakon posjete generalnog sekretara NATO-a, Marka Ruttea, ali i i ranijih objava američkog državnog sekretara, Marca Rubia, tom nikada ništa neće biti jasno.
Također, onaj kome nije jasno da bliska, vrlo bliska budućnost, zavisi od toga kako će završiti sutrašnji, veliki studentski protest u Beogradu, njemu nema pomoći ni od doktora ni od hodžinog zapisa. Kao što je više nema predsjedniku Republike Srpske koji je prvo vjerovao da ga Donald Trump voli više nego pare i Melaniju zajedno, pa onda da se NATO šali, a Amerika još i više.
Malo prije nego će Milorad Dodik zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta biti nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i šest zabrane političkog djelovanja, u programu BN televizije je gostovala – a mi je citirali – bivša ambasadorica Srbije pri OSCE-u, Branka Latinović: „Mislim da Amerika nikad neće odustati od Dejtonskog sporazuma i onog što je njim definisano, je bi to onda bio poraz, ne samo njene politike, već svega noga što je ona uložila u taj sporazum – od svojih vojnih, ekonomskih, diplomatskih kapaciteta i uopšte svog imidža kao Amerike koja je stala iza jednog velikog projekta mira u Evropi“.
A onda su se, čisto da ponovimo gradivo, javili Rubio i Rutte i, uz ostalo, potvrdili „da Amerika nikad neće odustati od Dejtonskog sporazuma i onog što je njim definisano, jer bi to onda bio poraz, ne samo njene politike, već svega noga što je ona uložila u taj sporazum – od svojih vojnih, ekonomskih, diplomatskih kapaciteta i uopšte svog imidža“.
„Tri decenije nakon Dejtonskog sporazuma, NATO ostaje čvrsto posvećen stabilnosti i sigurnosti ovog regiona. Imam tri ključne poruke koje želim prenijeti svima, ali jedna je najvažnija. Prije svega, NATO je čvrsto posvećen Bosni i Hercegovini. NATO u potpunosti podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dejtonski mirovni sporazum je kamen temeljac mira u ovoj zemlji i mora se poštovati. Mi podržavamo Ured visokog predstavnika. Svaka aktivnost koja podriva Dejtonski sporazum, ustavni poredak ili državne institucije je neprihvatljiva. Naravno, imam i zabrinutost vezano za sigurnosnu situaciju, ali ovo nije 1992. godina i nećemo dopustiti sigurnosni vakuum. Međunarodna zajednica je ovdje i posvećena je nastavku naše snažne podrške, i kroz EUFOR i NATO. Nećemo dopustiti da se teško postignuti mir ugrozi. Ovo radimo zajedno s našim međunarodnim partnerima, s Europskom unijom i visokim predstavnikom. Vaš suverenitet i teritorijalni integritet su temeljni i za sigurnost, i za stabilnost ovog regiona. Bosna i Hercegovina može računati na potpunu pomoć NATO-a", izjavio je Rutte nakon sastanka sa članicom i članovim Predsjedništva BiH, Željkom Cvijanović, Denisom Bećirovićem i Željkom Komšićem.
Nešto ranije je Rubio na platformi X napisao: „Postupci predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika potkopavaju institucije Bosne i Hercegovine te ugrožavaju njezinu sigurnost i stabilnost. Naša nacija potiče političke lidere u Bosni i Hercegovini da se uključe u konstruktivan i odgovoran dijalog. Pozivamo naše partnere u regiji da nam se pridruže u suprotstavljanju ovom opasnom i destabilizirajućem ponašanju“, da bi malo kasnije dodao: „Ne želimo nikakve podjele tamo. Posljednja stvar koja nam treba je još jedna kriza, i već smo se izjasnili o tome“.
Skoro punih trideset dejtonskih godina Bosne i Hercegovine je i tri dekade kombiniranih pokušaja poništavanja Okvirnog sporazuma za mir, odnosno samoposluživanja onim njegovim dijelovima koji se, čitani izvan konteksta, mogu tumačiti svakako, a unutar njega na jedan jedini način: BiH je cjelovita država sa dva entiteta, tri konstitutivna naroda i Uredom visokog predstavnika koji će raditi sve dok se ne postigne unutrašnji dogovor, a to će biti… Pa, možda jednom. Preciznije: oko nekada.
Taj famozni Dejtonski sporazum nije nikada, baš nikada, branio ovdašnjim političkim akterima da sami dogovore neko bolje, funkcionalnije, jednostavnije i jeftinije uređenje. To se, kao što znamo, nije dogodilo - kao što se nije dogodilo potpuno prihvatanje ovakve, kompleksne Bosne i Hercegovine, kao jedine moguće, što podrazumijeva i rad na njenom makar minimalnom funkcioniranju unutar okvira postavljenog krajem 1995. godine.
Gotovo punih trideset godina otišlo je u vjetar i na srpske pokušaje secesije, bošnjačke najave ukidanja entiteta i uvođenja građanske umjesto etničke reperezentacije, te hrvatske težnje da se nekako i pod bilo kakvim imenom uspostavi treći entitet.
Da Dodik nije poludio, takva bi nam bila i naredna tri desetljeća, ma šest i sve bi, baš sve, bilo kao 2003. ili 2015. ili kad god. I trajalo bi, opet, do dolaska nekog sekretara nečega koji bi ponovio: „Dejtonski mirovni sporazum je kamen temeljac mira u ovoj zemlji i mora se poštovati. Mi podržavamo Ured visokog predstavnika. Svaka aktivnost koja podriva Dejtonski sporazum, ustavni poredak ili državne institucije je neprihvatljiva“.
Brzog kraja agonije u BiH nema i neće ga biti. Kao što neće biti mirnog privođenja Milorada Dodika. Višković i Stevandić su u cijeloj priči nebitni i njihova sudbina ovisi o Dodikovoj, a njegova o Vučićevoj.
Balkan i inače proizvodi previše historije po glavi stanovnika, dok Bosna i Hercegovina prebacuje normu. Iza nas je ko zna više koliko historijskih datuma i događaja. Ima ih i bit će ih i ispred. Prvi je već sutra, u subotu 15. marta.
Izvuče li se Vučić neokrznut iz velikih studentskih demonstracija, mi ćemo još neko vrijeme – pa možda i do idućih izbora – čekati da se steknu famozne okolnosti poslije kojih Milorad Dodik neće vrijediti prebijene pare. Postane li, međutim, predsjednik Srbije svjestan da mu se moć otopila, ostat će samo jedna dilema: hoće li se Dodik hapsiti u nekom međunarodnom partnerstvu SIPA-e i EUFOR-a ili će se svi praviti blesavi dok ne stigne u Mađarsku i postane nedostupan ovdašnjim organima gonjenja koji će se zadovoljiti Viškovićem, Stevandićem i ostalom potrošnom robom.
Nema, jednostavno nema više nikakve šanse da se Dodika privede pameti. Ne može se, međutim, reći da on nije uspio: postao je historijska ličnost koja je zacementirala dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine. To su mu, istina indirektno, priznali Mark Rutte i Marco Rubio.
Nije malo, samo je daleko od onoga što je naumio.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
