''U vezi sa zaprimljenim zamolnicama Ministarstvo donosi odluku o daljnjem postupanju na temelju analize dostavljene dokumentacije te utvrđuje postoje li uvjeti za prosljeđivanje zamolnica nadležnom tijelu. Kod izvršavanja ovih ovlasti Ministarstvo ocjenjuje prvenstveno postojanje bitnih interesa Republike Hrvatske, kao što su sigurnost, suverenitet i zaštita pravnog poretka'', saopćilo je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.
''Zamolnica'' (rogatio) o kojoj je riječ je pravni termin za proces koji se neće dogoditi i čiji je domet da se isprazne ladice u jednom, a napune u drugom tužiteljstvu, kako je i dogovoreno puno prije histeričnog ispada predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i još histeričnije reakcije ministra odbrane Bosne i Hercegovine, Zukana Heleza.
''U novembru 2024. godine u Tužilaštvu BiH održan je sastanak između glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Milanka Kajganića, i glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (DORH) Ivana Turudića zajedno sa saradnicima i glavnog tužioca Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske Željke Radović. Na sastanku je razgovarano o nastavku i unapređenju zajedničke saradnje u procesuiranju predmeta ratnih zločina, kao i predmeta organizovanog kriminala i korupcije. Fokus sastanka je bio na prevazilaženju problema u predmetima u kojima su osumnjičeni i optuženi nedostupni. U martu 2024. godine izvršena je cjelokupna analiza svih KTRZ predmeta u fazi istrage i prijave u kojima su evidentirana nedostupna lica. Ovom analizom i pregledom predmeta ne samo što se utvrdio broj predmeta koji su podobni za ustupanje u zemlje regije, nego se željelo ukazati da tužioci Posebnog odjela za ratne zločine TBiH postupaju u navedenim predmetima bez obzira što postoji nedostupno jedno ili više lica u tim predmetima i bez obzira što po nekim upućenim zamolnicama u tim predmetima još nije postupljeno, uzimajući u obzir činjenicu da u pojedinim predmetima postoje osumnjičena dostupna i nedostupna lica pravosuđu BiH'', piše na službenim stranicama Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Dakle, ne postoje nikakve nove optužnice za ratne zločine podignute protiv najviših oficira Hrvatske vojske i HVO-a, već postoje samo ''zamolnice'' u kojima ''Ministarstvo ocjenjuje prvenstveno postojanje bitnih interesa Republike Hrvatske, kao što su sigurnost, suverenitet i zaštita pravnog poretka''. U prevodu: niti se nekoga ozbiljno traži, niti će neko biti uhapšen, pa posljedično ni procesuiran, već će sve što je iz Banjaluke preko Sarajeva došlo u Zagreb biti nabijeno nogom i niko se, realno, zbog toga neće buniti.
Zoran Milanović se, potvrdilo Ministarstvo pravosuđa Hrvatske, napravio budala i prijesno slagao i hrvatske generale i tamošnju javnost, dok je Zukan Helez požurio sa reakcijom i nalegao na Milanovićeve konstrukcije kao budala na šamar pokazujući, uz ostalo, zašto bi njegov eventualni izbor za predsjednika Socijaldemokratske partije BiH tu stranku sveo na jeftinu kopiju Demokratske fronte Željka Komšića.
Ministar odbrane BiH i do sada je – kako kaže Mile Kekin u pjesmi ''Na ovim prostorima'' – imao stav kad nema pojma, dok je hrvatski predsjednik zanemarivao, kažimo tako, imanje pojma zbog stavova kojim je izuzetno uspješno proizvodio štetu.
Milanović kao pravnik, naime, zna da je u procesima zbog ratnih zločina potpuno nevažno jesu li pravne radnje pokrenute sat ili 50 godina nakon kraja rata, jer ratni zločini, jednostavno, ne podliježu zastari. Uostalom, bivši ustaški ministar Andrija Artuković je osuđen na smrt u Jugoslaviji 1986. – 41 godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata – po optužnici za ratne zločine koju je zastupao kasniji član Dodikovog advokatskog tima, Anto Nobilo. Milanović, također, zna da ne postoji ''zadah optužnica'' koje stižu iz BiH i kojoj će, upravo zbog toga, Hrvatska prestati pomagati na nekakvom evropskom putu koji je ionako poput Jetija: svi su za njega čuli, ali ga još niko nije vidio.
Šanse da za naših života vidimo ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju daleko manje od onih da Jeti u dogledno vrijeme gostuje u programu Federalne televizije. Svjestan je toga i sam Milanović koji je samo malo nakon neuspjelog pokušaja stvaranja panike izjavio: ''Nitko više neće ući u Europsku uniju, možda još Crna Gora, a države se obmanjuje lažnim obećanjima da će postati članice EU ne bi li se ishodili neki ustupci''.
Predsjedniku Republike Srpske, Miloradu Dodiku – za kojeg samo Željka Cvijanović iskreno misli kako nije najveći problem u BiH, a Radovan Višković i Nenad Stevandić se zbog vitalnih ličnih interesa nadaju da će joj neko povjerovati – su pravosudne institucije postale anti srpskim kada je shvatio da njima ne može upravljati kao, recimo, Tužilaštvom Republike Srpske, da bi nakon prvostepene presude Suda BiH kojom je osuđen na godinu dana zatvora i nekoliko više zabrane političkog djelovanja zaključio kako se sudilo njemu samo zato što se nije moglo suditi vascijeloj Republici Srpskoj.
Predsjednik Republike Hrvatske davno je naučio važnost dojma koji je u politici daleko bitniji od činjenica, pa se zbog vječito svađalačkog garda i verbalne pirotehnike činio kao neko ko uvijek zna šta i zašto govori. Ovoga puta se, izgleda, preračunao: njegovi navodi o nekakvim novim optužnicama jesu brzo demantirani, ali ne dovoljno da opozicija i javnost u Republici Srpskoj ne dobiju dokaz da je Tužilaštvo BiH institucija koja nikoga ne procesuira zbog onoga što mu piše u rubrici nacionalnost rodnog lista, pa ni Milorada Dodika, već zbog dokazanih krivičnih djela.
Historija ne pamti povode već ishode, pa je nevažno zašto hrvatski predsjednik upalio i pred kamerama blamirao. Bitno je da nije postigao ama baš ništa. Nepotrebno trošenje minuta televizijskih dnevnika u Hrvatskoj i izazivanje reakcije ministra odbrane Bosne i Hercegovine koji sebe izuzetno ozbiljno doživljava - ne sekirajući se zato što je u tom ćoravom poslu usamljen - se ne računa.
