To što je Milorad Dodik nepodnošljiviji od upale srednjeg uha, ne znači da njegov sarkazam ne predstavlja krajnji oblik političkog iracionalizma u Bosni i Hercegovini. Govor mržnje koji ide u paketu je, kao i obično, temeljno glup.
„Rješenje za BiH je sljedeće: da se muslimani vrate na svoju staru pravoslavnu vjeru. Pokušavamo da dajemo konstruktivne prijedloge. Postoje dokazi da su naši preci prelazili na islam pod osmanskom prisilom. Zato je ovo za mene korektno rješenje. Srbija stoji iza Republike Srpske. Srbija je u svojim odbrambenim planovima rekla da je odbrana Srba, ma gdje se nalazili državni interes. Ponavljam, nek se Bošnjaci vrate pravoslavnoj vjeri i Bosna i Hercegovina će biti većinska srpska i onda možemo zajedno graditi državu“, rekao je predsjednik Republike Srpske.
Postoje, međutim, još neka rješenja za Bosnu i Hercegovinu koja je Dodik, slučajno ili namjerno, svejedno je, prešutio. Recimo, da se Srbi, uz Bošnjake i Hrvate vrate na drvo, jer – parafrazirajući ga – postoje dokazi da se naši preci, prije svečanog useljenja u pećine, bili majmuni, a oni žive na drveću i ne nadjebavaju se oko toga čija je čija grana i smiju li se pripadnici SIPA-e popeti na baobab.
„Pokušavamo da dajemo konstruktivne prijedloge. Zato je ovo za mene korektno rješenje“, dvije su Dodikove rečenice koje treba, korisno je, izvući iz ovoga i staviti u druge kontekste.
Kada se, dakle, bošnjački politički predstavnici, bez obzira iz koje stranke dolazili, zalažu za ukidanje entiteta i zamjenu etničke građanskom reprezentacijom, oni zaista čvrsto vjeruju da daju „konstruktivne prijedloge“ i nude „korektno rješenje“ kojeg se grozi oko 96 posto bosanskohercegovačkih Srba i 97 posto Hrvata u BiH. Može, naravno, i obrnuto.
Također, kada se hrvatski politički predstavnici, bez obzira iz koje stranke dolazili, zalažu za teritorijalni preustroj Bosne i Hercegovine i formiranje trećeg entiteta sa ili bez etničkog prefiksa, ali na teritoriju nekadašnje Hrvatske republike Herceg– Bosne, oni zaista čvrsto vjeruju da daju „konstruktivne prijedloge“ i nude „korektno rješenje“ kojeg se grozi 99 posto Bošnjaka i, ako ne sve, onda gotovo sve opozicione stranke iz Republike Srpske. Razlozi su, treba li reći, drugačiji – Bošnjaci u famoznom trećem vide dalje rastakanje BiH, a Srbi u neizbježnom raspakiranju Dejtonskog sporazuma mogućnost smanjena teritorija, pa i autonomije RS-a – ali je ishod bio, ostao i ostat će isti.
U konačnici, sam Milorad Dodik zaista čvrsto vjeruje da su njegove ideje o mirnom razdruživanju Federacije i Republike Srpske konstruktivne i korektne, iako naravno zna, kao što znaju i grane pod pticama i ptice na granama, da je nezavisnost RS-a bez oružane borbe izvjesna koliko i mogućnost „da se muslimani vrate na svoju staru pravoslavnu vjeru“.
Šešeljevsko trabunjanje predsjednika RS-a dobar je, ma odličan, kontra argument za svako, kao dobronamjerno, prizivanje odlaska stranih tutora iz Bosne i Hercegovine i preporučivanje dogovora predstavnika konstitutivnih naroda nad kojima, kao u Washingtonu 1994. ili Daytonu 1995., neće stražariti međunarodni predstavnici koji na brzom biranju imaju Zračnu bazu u talijanskom Avianu.
Nije, naime, problem Bosne i Hercegovine u tome što jeste kolonija, već što to nije dovoljno. Istina, postoje i Ured visokog predstavnika i u njemu, trenutno, Christian Schmidt, pa strane vojne snage slabe brojnosti i još slabije spremnosti za nešto više od povremenog vozikanja po Srebrenici ili Banja Luci, tu je i predstavništvo Evropske unije u nekom obliku i sa, realno, nikakvim naročitim uticajem, pa sve moguće ambasade i ambasadori uvijek spremni nešto oštro osuditi prije nego se posvete bogatoj gastronomskoj ponudi Sarajeva.
Ne znači to, naravno, da jednoga dana neće biti moguć konkretan i korektan dogovor Bošnjaka, Srba i Hrvata, samo što je taj dan daleko, dalje i od prvog dana mira od kojeg je prošlo nepunih 30 – da, trideset! – godina.
Visoki predstavnici čije su Bonske ovlasti konkretnim činile brojne, dobro naoružane snage NATO-a, a podebljavala diplomatska podrška SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Francuske, zaslužni su što Bosna i Hercegovina ima jedinstven pozivni broj, jednu valutu, zajedničke registracije, Oružane snage, SIPA-u, OSA-u, Sud i Tužilaštvo BiH, što se sjednice Predsjedništva ne održavaju u zgradi Zemaljskog muzeja, Memorijalni centar Srebrenica ne nalazi u Tuzli, a baš svi ratni zločinci ne žive mirno u pitoresknim krajevima po kojima su klali što su dohvatili.
Bez visokih predstavnika čije će Bonske ovlasti konkretnim činiti brojne, dobro naoružane snage NATO-a, a podebljavati diplomatska podrška SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Francuske, Bosna i Hercegovina neće, jednostavno neće, u dogledno vrijeme dobiti Zakon o državnoj imovini, zatim Izborni zakon koji će svima osiguravati punu konstitutivnost, ostati bez ploča kojima se slave ratni zločinci, dok će provođenje njenih zakona na cijelom teritoriju ovisiti o dobroj volji seoskih milicajaca i bivših opunomoćenika zloglasnog Jovice Stanišića za banjalučku regiju. Takav je, uzgred rečeno, bio trenutni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nenad Stevandić.
OHR ovakav kakav je, sa Christianom Schmidtom u njemu, svoju je snagu iscrpio formirajući aktuelnu Vladu Federacije, sitnim izmjenama izbornih pravila i sastava domova naroda koji – ne računamo li SDA-ov post izborni inženjering – sada zastupaju većinsku volju onih naroda po kojima im se klubovi i zovu. Sve ostalo, nametanje neprovedivih zakona, ukidanje budžetskih sredstava SNSD-u i Ujedinjenoj Srpskoj, beskrajna sastančenja sa Denisom Bećirovićem i vanredna obraćanja povodom ovoga i onoga, tek je demonstracija nemoći ili, jednostavnije i preciznije rečeno, prdimahovina.
U zemlji u kojoj su maksimalistička obećanja najtraženija biračka roba, svaki će pokušaj pronalaska kompromisnog rješenja kojim će, ako ništa, svi biti jednako nezadovoljni, biti abortiran u najranijem mogućem stadiju. Drugačije rečeno: ako bi se neko nešto i dogovarao, tu će mu mogućnost uskratiti glasači, osim ako im ne misli prijesno lagati i tako odgoditi vlastitu političku smrt za najviše četiri godine.
Kada je već tako, a drugačije nije, onda ostaju samo dva, kako ono Dodik reče, konstruktivna prijedloga i korektna rješenja. Jedno je, je li, potpuna kolonijalna uprava dok drugo podrazumijeva povratak načinu života predaka koji su mirno i dostojanstveno stanovali na drveću.
