Gospodin slučaj je, majstorski kao i obično, namjestio dva javna istupa u jednom danu koji, zajedno i odvojeno, pokazuju kako je srpska nespremnost da se objektivno govori o skoroj prošlosti proporcionalna bošnjačkom neprihvatanju sadašnjosti.
„Imao sam 17 godina i odlično se sjećam najtragičnijih trenutaka u historiji ovih prostora. Potezom pera i izdajom (predsjednik Savezne Republike Jugoslavije) Slobodana Miloševića koji je rekao: '(Član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine) Alija (Izetbegović) je tražio Sarajevo, izvoli Sarajevo'. To je 150.000 ljudi koji su četiri godine branili svoja ognjišta i koji su natjerani u bijeg. Uspjeli ste da se vratite u ovom dijelu i da se izdignete kao Feniks. To je najviteškije u našoj historiji. Mi Beogradu jesmo braća, ali imamo svoje interese. Često smo bili kusur u igrama velikih i to ne smijemo više dopustiti. Sada bi neko da se ponovo potkusuruje s vama. Obišao sam svaku liniju. Koliko smo bili vitalni, puni elana, a sada ga nemamo nikako. U to vrijeme udruženi Armija Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatsko vijeće odbrane, bombarduje nas NATO. Sjećam se nevjerovatnog slavlja kada je oboren Mirage. Četverogodišnje viteštvo i hrabrost je Slobo Milošević jednim potezom pera otpisao", kazao je na skupu u Istočnom Sarajevu predsjednik stranke Za pravdu i red, Nebojša Vukanović, prije nego je prešao na svog najdražeg neprijatelja, Milorada Dodika: „Trguje s nama kao da je ćaćevina i spreman je spržiti sve nas radi sebe i svoje porodice. Hvala Bogu da smo izvukli iz njega najgore i odigrali šah. Jeste lud, bitno je da kada konj pada ne udari nekog nogom dok se rita. Treba biti dovoljno pametan, umiješan i okružiti se pametnim ljudima te resetovati sistem. Rješenje je prosto. Samo poštovati zakon i ono što imamo da koliko toliko pravedno rasporedimo. Jedan posto ima toliko da ne zna šta će od obijesti. Vi u Sarajevu to najbolje znate - imate najviše milionera po glavi stanovnika. Da smo slušali Dodika... 1994. je pravio federaciju. Zalagao se za Vance-Owenov plan, pa smo tada rekli ne Beogradu. On je poslije rata pristao na Aprilski paket, gdje bi bio jedan predsjednik i ostala bi prazna ljuštura od RS-a. Srećom, spasili su nas Božo Ljubić i Haris Silajdžić - oni nisu glasali. Zatim je pristao na Prud - organizaciju na četiri teritorijalne jedinice. Poštujem ko god da je vlast u Srbiji, ali to ne znači da ćemo ovdje povlačiti sulude poteze. Mi jesmo braća, ali nam sestre nisu kese".
„Ovo je nastavak starog projekta iz 1840. godine, kada je projekat 'Velike Srbije' prvi put javno objelodanjen, a kojim se šire njene zapadne i južne granice. Zbog ideje o velikoj Srbiji, koja je veoma, veoma loša ideja, imamo to što imamo. U Bosni i Hercegovini imali smo agresiju koja je veoma dugo pripremana, organizovana i propagirana. Bosna i Hercegovina je duže od hiljadu godina bila država utočište za sve neželjene izbjeglice iz Evrope jer je smještena između istoka i zapada. Razvili smo, i to je nelak civilizacijski napor, i još razvijamo bosansku paradigmu multikulturalnog, multireligijskog i multikonfesionalnog društva. To nije lako i potreban je napor. To je civilizacijski napor. Ovdje je lako biti ekstremista. Samo imajte parolu, marširajte i ubijte ljude. Za ono što smo mi napravili ovdje potrebno je imati strpljenje, pažljivo planiranje i dobar komšiluk. Mi nismo velika država, ali ova paradigma je velika paradigma, ne samo za nas, već za Evropu koja želi biti ono što smo mi već bili sve do agresije. Ne mislim da je Dejtonski mirovni sporazum sada odgovarajuća formula za Bosnu i Hercegovinu. Lično bih prihvatio ustav iz EU, Švicarske, Belgije. Ovo je proizvod rata, prolongirani prekid vatre. Stvorio bih drugačiji sistem s četiri-pet regija zasnovanih na prirodnim, demografskim i ekonomskim faktorima, koje će služiti građanima Bosne i Hercegovine. Ono što trenutno imamo služi vrlo lošim političkim idejama. Moramo razbiti jaja kako bismo napravili omlet. Nametnite nam normalan ustav, to je ono što želimo vidjeti. Mladi ljudi žele život, a ne mitologiju, kultove smrti, groblja. Nova generacija je spremna za to, a nadam se da je to slučaj i u Srbiji. Vidim da je tamo nova generacija koja može donijeti promjene jer sve počinje od režima u Beogradu. Bosna i Hercegovina zaslužuje novi ustav, pažnju, a ne ono što sada ima. Mi nismo napravili Berlinski zid čiji su se dijelovi obrušili na Bosnu i Hercegovinu i sada ispod njih teško dišemo. Mala smo država i naravno da ne možemo sve promijeniti. Evropa bi trebala pomoći ovoj maloj zemlji, ali velikom simbolu paradigme zajedničkog života u miru", rekao je bivši ministar vanjskih poslova BiH, bivši član Predsjedništva BiH, bivši predsjednik Stranke za BiH i aktivni sudionik mirovnih pregovora u Daytonu, Haris Silajdžić, u intervjuu za Al Jazeeru.
Kada odstranimo patetiku o krasnoj, davnoj, zajedničkoj prošlosti kakvu Silajdžić distribuira još od pokušaja da napiše filmski scenarij o BiH od dolaska jevrejskih izbjeglica pa do, valjda, bosanskohercegovačkog iskrcavanja na Mars, te Vukanovićev otvoreni sukob s činjenicama o proteklom ratu u kojem je, kako je rekao, 150.000 sarajevskih Srba branilo sebe opsjedajući i granatirajući isto to Sarajevo, ostaje ono što suštinski razlikuje političare iz Republike Srpske od bošnjačkih, dijelom i hrvatskih iz Federacije.
„Lično bih prihvatio ustav iz EU, Švicarske, Belgije. Ovo je proizvod rata, prolongirani prekid vatre. Stvorio bih drugačiji sistem s četiri-pet regija zasnovanih na prirodnim, demografskim i ekonomskim faktorima, koje će služiti građanima Bosne i Hercegovine. Ono što trenutno imamo služi vrlo lošim političkim idejama. Moramo razbiti jaja kako bismo napravili omlet. Nametnite nam normalan ustav, to je ono što želimo vidjeti“, rekao je, dakle, Silajdžić.
„Da smo slušali Dodika... 1994. je pravio federaciju. Zalagao se za Vance-Owenov plan, pa smo tada rekli ne Beogradu. On je poslije rata pristao na Aprilski paket, gdje bi bio jedan predsjednik i ostala bi prazna ljuštura od RS-a. Srećom, spasili su nas Božo Ljubić i Haris Silajdžić - oni nisu glasali. Zatim je pristao na Prud - organizaciju na četiri teritorijalne jedinice“, izjavio je Vukanović.
Ljubitelji fraza bi sada rekli kako je svaki komentar, posebno na Silajdžićeve riječi, suvišan i imali bi pravo. Aktivni učesnik dejtonskih razgovora je malo po okončanju rata, već uoči prvih izbora, u kampanju krenuo sa sloganom „BiH bez entiteta“, da bi, zatim, zajedno sa Božom Ljubićem – no ne i iz istih razloga – srušio takozvani Aprilski paket kojim bi se Bosna i Hercegovina približila koliko-toliko normalno ustrojenoj državi. Pregovore o Prudskom sporazumu kojeg je inicirao bivši predsjednik bivše Silajdžićeve stranke (SDA), rahmetli Sulejman Tihić, je što sam, što preko različitih megafona, opisivao kao čin konačne izdaje.
E, taj i takav genije promašaja sada priziva nametanje novog, radikalno drugačijeg ustava u zemlji u kojoj se odluke Ustavnog suda ne provode, dok međunarodne vojne snage imaju raskošan kapacitet da pružaju prvu pomoć u slučaju elementarnih nepogoda.
S druge strane, Nebojša Vukanović je demonstrirao koliko je uzaludno bošnjačko čekanje nove generacije srpskih političara koja neće biti samo protiv Dodikovog separatizma garniranog kriminalom, već i protiv Republike Srpske kao historijske nužnosti dugog, jako dugog roka trajanja kojeg su joj, lijepo je Vukan rekao, osigurali Silajdžić i Ljubić, a ne Milorad Dodik i SNSD.
Imalo se vremena i imalo se kada naučiti kako su razlike u bošnjačkom, srpskom i hrvatskom doživljaju proteklog rata nepomirljive, bez obzira na činjenice, presude Međunarodnog krivičnog suda u Den Haagu ili svjedočenja preživjelih. Takve su, međutim, i razlike u zamišljanju budućnosti koja je, kažimo tako, za Nebojšu Vukanovića već definirana.
Kada bi, zaista, postojala mogućnost pojavljivanja nepoznate sile koja dolazi iznenada i rješava probleme nametanjem nečega što Silajdžić opisuje kao „normalan ustav“, pozivajući se na iskustva „iz EU, Švicarske, Belgije“, uz njega bi, bez ikakve zadrške, stali i Bakir Izetbegović i Dino Konaković i Nermin Nikšić i Edin Forto, pa čak i Dragan Čović i Slaven Raguž. Nebojša Vukanović, SDS, PDP i ostali akteri političkog života u Republici Srpskoj – nikada.
Krajnji domet republičko srpske konstruktivnosti je već demonstriran suprotstavljanjem opozicionih stranaka Dodikovom suicidalnom separatističkom projektu, a identičan, ako ne i jači otpor bi uslijedio poslije svakog pokušaja da se taj entitet svede na nekakve regije poput zamišljanih u Prudu ili da ga se dijelom razvlasti Aprilskim paketom 2.0.
Vukanović i njegovi istomišljenici o tome ne moraju brinuti, pošto su ih od opasnosti „spasili Božo Ljubić i Haris Silajdžić“ koji „nisu glasali“, što jednom od njih, kako vidimo, ne smeta da nastavlja s deluzionističkim prizivanjima nemogućeg, začinjenim tlapnjama o „velikom simbolu paradigme zajedničkog života u miru".