Ako se naredni opći izbori i u Republici Srpskoj održe prema pravilima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, a ne onim entitetskog CIK-a, RIK-a, već nečega, pa Milorad Dodik izgubi sa takvom razlikom da je ni uobičajenim tehnikama promjene biračke volje ne može sustići, onda će i neustavne odluke Narodne skupštine biti poništene.
Ako Dragan Čović, odnosno neko koga on delegira, postane članom ili članicom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, onda će ili utihnuti zahtjevi za promjenom Izbornog zakona ili će nametanje novog proći bez većih drama. Kao, otprilike, privremena suspenzija ovlasti potpredsjednika Refika Lende, bez koje ne bi bilo sadašnje Vlade Federacije.
Ako Trojka preživi vlastiti boravak na vlasti ili ako Stranka demokratske akcije prestane biti percipirana kao vjersko-kleptokratska organizacija i tako pređe iz opozicije u poziciju, nove će koalicije sa starim akterima izvesti iz krize i Bosnu i Hercegovinu i njen veći entitet. To što će i BiH i FBiH uvesti u novu je, jednostavno, neizbježno, ali je sada rano da se time OHR bavi.
Ništa od toga, naravno, nije nemoguće. Dodik je do sada oko 5.000 puta natjerao Narodnu skupštinu da nešto usvoji, uvijek nalazeći nove načine da te odluke ne provodi ili da se njihovim sadržajem služi u mjeri koja mu odgovara.
Megaloman iz Bakinaca je prvo demonstrirao nedodirljivost – i to vrlo uvjerljivo: SIPA mu ne smije prići, do odluka Suda BiH drži koliko i do ispadanja „Plymoutha“ iz engleske druge lige, putuje gdje god mu je međunožju ćeif… - ali nije uspio mobilizirati Srbe kojima ne pada na pamet da ostave sigurne poslove u državnim institucijama i agencijama, nije utišao opoziciju, niti je dobio očekivanu međunarodnu podršku, dok od one Čovićeve ne vidi dugoročnu korist, pa sada poziva na sastanak predstavnika svih parlamentarnih stranaka kako bi se redefinirali odnosi u BiH, a on ostavio dojam da je nezaobilazan akter političkih procesa u kojima će izvjetriti pravosnažna presuda, što će ga zadržati na poziciji onoga što broji glasove.
Željko Komšić se ne može opet kandidirati za poziciju hrvatskog člana kolektivnog šefa države i nema nasljednika kojem bi SDA preusmjerila dio svojih birača.
Navodni pretendent za predstavnika najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u Predsjedništvu, Zlatko Miletić, sasvim sigurno ne može računati na pomoć Bakira Izetbegovića i stranke o čijim je sumnjivim načinima trošenja donacija – računajući i višemilionske uplate organizacijama povezanim sa Al Qaidom – javno i često govorio, koristeći se dijelom informacija koje je prikupio tokom policijske karijere. Bez njih Miletić može dobiti pristojan, ali nedovoljan broj glasova da prestigne kandidata ili kandidatkinju Hrvatske demokratske zajednice koju neće omesti stavovi lidera stranaka koje su napustile Hrvatski narodni sabor, shvativši konačno da je riječ o ekstenziji HDZ-a.
Trojka je, kako smo vidjeli, pristojnija od SDA, ali i jednako nesposobna za svaki, ama baš svaki historijski izazov, pa će i trećeg relativnog pobjednika, kao i na prethodnim izborima, odlučiti OHR i, vrlo vjerovatno, Ambasada SAD-a, a onaj koga oni podrže dug će vraćati kooperativnošću.
Tako nekako visoki predstavnik Christian Schmidt vidi rješenje problema kojeg je izazvao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, a ostali iskoristili priliku da demonstriraju ili raskošnu političku nezrelost ili više puta potvrđenu sklonost da od svih rješenja odaberu najgore.
„To je jedna izvanredna kriza – najteža od Dejtona – ali još uvijek ne vidim indikacije da se radi o sigurnosnoj krizi“, najvažnija je rečenica iz izvještaja Christiana Schmidta Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Nisu, naravno da nisu, sve ostale potpuno nebitne, ali je upravo ovom sentencom najavljeno odgađanje raspleta do jeseni naredne godine, a praktična blokada rada institucija BiH zapečaćena.
Posmrtnim ostacima onoga što smo smatrali međunarodnom zajednicom, misleći na politički Zapad predvođen Amerikom, ništa ne znači još jedna, niko više ne zna koja po redu, „izvanredna kriza – najteža od Dejtona“, sve dok ne postoje „indikacije da se radi o sigurnosnoj krizi“.
Pogled na BiH iz Washingtona, Londona, Pariza i Berlina identičan je poslijeratnom stavu njenih stanovnika, izraženom u četiri riječi: samo nek' ne puca. Istina, ovi naši – svi naši – se ne bi bunili da se nešto čačka po tom famoznom Daytonu, dok je strancima, kako je Schmidt i kazao, taj sporazum „temelj za BiH, ali se mora dalje razvijati, ne dovoditi u pitanje“.
To što je posljednji pokušaj doživio epsku propast, suštinski ne mijenja ništa, kao što se ništa naročito neće promijeniti ni nakon izbora 2026. Istina, neće biti uzaludne potrage za onim Miloradom Dodikom s početka 21. stoljeća i… I eto.
„Smatramo da Schmidt nije legalno izabran visoki predstavnik zato što nije imao saglasnost ili mišljenje Vijeća sigurnosti UN-a“, nije rekao predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, već čelnik Srpske demokratske stranke, Milan Miličević.
Prije malo manje od tri godine, većinu bošnjačkih glasova dobila je široka koalicija predvođena strankom – Narod i pravda – čiji je javni i jasni stav bio kako „nije fer“ da Bošnjaci Hrvatima biraju člana Predsjedništva, ali to nije značilo ništa. Da mogu birati između Komšića kojeg baš nešto i ne vole i izbjegavanja optužbi sa izdaju kojim ih ionako zasipa medijska mreža SDA, u NiP-u bi, kao i u SDP-u i Našoj stranci, opet izabrali drugo.
Dodikov državni udar ojačao je ionako čvrstu poziciju Dragana Čovića, samo što je on i napravio i izgovorio sve da je oslabi. „HDZ BiH kao najveća hrvatska politička stranka, nastavlja da stavlja kao prioritet izmjenu Izbornog zakona za članove Predsjedništva ispred drugih problema, uključujući i funkcionalnost države i provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava prava. U tom smislu, insistiranje HDZ-a na izbornoj reforma kao conditio sine qua non u sadašnjem političkom kontekstu je jednodimenzionalno i spriječilo je neke od promjena koje su potrebne kako bi se pomoglo zemlji da izađe iz trenutne političke situacije i zastoja", kazao je Schmidt pred Vijećem sigurnosti UN-a, a Čović prizivanjem trećeg entiteta potvrdio kako je između mogućeg ostvarenja političkog cilja – kojeg nema bez njegovog razvoda od Milorada Dodika – i izvjesnog statusa quo, opet odabrao drugo.
„Mi ne možemo ignorisati realnost. Dejtonski sporazum ostaje temelj za BiH, ali se mora dalje razvijati, ne dovoditi u pitanje“, kazao je, ponovimo, visoki predstavnik.
Zbilja, realnost se ne može ignorisati: krajnji domet Dejtonskog sporazuma jeste da se ne puca. Problem, međutim, nije isključivo u onome što u tom Dejtonskom sporazumu piše, već u onome što se ili ne želi pročitati ili se čita slobodnim stilovima. Tako je bilo 1996., tako je 2025., a sve govori da nas ni 2026. neće iznenaditi.
