Priznajem, đubre sam. Nisam afirmativno pisao o bojkotu, nego sam odmah rekao da od toga neće biti ništa. Uostalom, skrolajte malo, ako ste propustili tu kolumnu otprije par tjedana. Sve lijepo piše.
Nije da uživam biti u pravu. Netko bi možda i likovao, radovao se tome što često vidi dalje od drugih, ali mene, da vam pravo kažem, malo dohvati i neka tuga u tim prigodama. Volio bih da me se iznenadi, da mi se nos natrlja drukčijim ishodom nego li sam predviđao, da mi se pokaže i dokaže da sam samo jedan prokleti oportunist i lažni prorok, šupljak i govno od čovjeka.
Ali, eto. Tako je kako je. Uživat ću i dalje u našoj logici nelogičnog, taktici glasne predaje, trijumfu bezvoljnosti, pohvali lijenosti, odama gluposti, u komfornoj zoni revolucionarne tišine i beskompromisnog pristanka na sve.
I nitko mi to neće i ne može zabraniti. Nitko neće dobaciti u kritici dalje od sirove psovke meni, a zapravo na vlastiti odraz u ogledalu. Jer svi smo mi ovdje pomalo uprljali ruke u ovom mulju, i teško da i postoji još netko posve čist. A pogotovo netko da baci kamen i pogodi na pravo mjesto. I tu bi promašaj, nekako, bio zagarantiran.
Svi kradu, kradi i ti. Svi otimaju, otmi i ti. Svi lažu, laži i ti. Svi to rade, radi i ti. Nije ovdje naš'o, tko se nije snaš'o! Baš nije mi dobro, ako nisam i ja pobr'o! Svaka meni čast, pobrao sam mast! Igram se malo izrazima, ne mogu reći da mi ne ide dobro.
Kad je krenuo bojkot, palo mi je na pamet da bi, kad spustimo cijene u supermarketima, pekarama, kafićima i restoranima (naravno, ne da ih nismo spustili, nego su sad još više!) trebalo ići dalje – spustiti cijene svih usluga, od majstora i materijala, pa sve do banaka i brze pošte. No, bojim se da su me, što u strahu od bojkota, a što okuraženi genijalnim potezom federalne vlade o milji maraka minimalca, već svi preduhitrili.
Ne lezi vraže, predložio sam i da nastavimo s bojkotom i udarimo u samo srce tame – kvadrat stana! Da bojkotiramo i novogradnju i starogradnju, čije se cijene kvadrata strelovito penju kao da je Mostar najzvučnije mondeno ljetovalište, a ne nakarada nastala prostim zbrojem dva raščerečena dijela nekadašnjeg grada, na čijim područjima je uznapredovao betonski kancer u terminalnoj fazi.
Palo mi je na pamet, kad nas je bojkot već tako dobro krenuo, postavimo sebi pitanje čime je ovdje kvadrat stambene jedinice zaslužio biti tako prokleto skup? Uređenost stanovanja, mnoštvo urbanih usluga i apsolutna sigurnost stanovanja? Mnoštvo zelenila i naselja koja prvo misle na parkove i prostore za igru i odmor, a ne na to kako izvući maksimum iz parcele? Uređenost ulica, osigurani prostori za parking svima i fluktuacija prometa bez stresa?
Čist zrak i prekrasna klima, sa cjelogodišnjim temperaturama između 21 i 24 stupnja, što je rezultat stalnog pošumljavanja padina brda oko grada? Ugodan ambijent s pogledom na prekrasnu prirodu? Blizina kulturno – povijesnih spomenika, koji se održavaju besprijekorno i s ponosom? Mogućnost školovanja i studiranja na uglednim institucijama uz veliku mogućnost brzog zaposlenja i ostvarenja snova? Mnoštvo kulturnih sadržaja, desetak muzeja, pet šest kazališta, osam sportskih dvorana, dva stadiona po najnovijim standardima, sa punim komforom natkrivenih tribina?
I onda sam odustao. Kako ćeš bojkotirati nešto što je još i jeftino u odnosu što za to dobivaš? Ove ljepote i tako dobro isplanirane gradnje nećeš drugdje naći. Tamo gdje Grad učas prati investitore izgradnjom sve širih gradskih ulica i sadnjom novih aleja, sa duboko ukopanim parking zonama i revolucionarnim sustavom odlaganja smeća u podzemne kontejnere, sa stalnom i planskom izgradnjom škola i vrtića, pješačkih i biciklističkih staza.
I gledam tako dvije kese kako se igraju na buri, vrckavo kao da su živi stvorovi, podižući se sve do petog kata zgrade prekoputa. Pogled mi se diže iznad zgrade na prekrasne goleti oko grada, vrte se propeleri iznad Baltazargrada, stružu se hektari za mrke ploče naših časnih investitora, pa se opet pogledom vratim na prošarana pročelja starogradnje, kao da se sam Picasso zaigrao s njima, a u taj čas one kese padoše dolje među nabijena auta parkirana k'o sardine na dječjem igralištu i nečemu što se u papirima kliče kao zelena površina.
I pade mi na pamet ona scena iz filma "American Beauty" kad lik kaže – Ponekad je na svijetu toliko ljepote da ju se teško može podnijeti.
I, kažeš, bojkot? Niđe veze! Sve ovako lijepo mora imati svoju cijenu. Jer, teško da ovo ovako iđe ima. I ako ima, nije 'vako. Pa, je l' tako?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
