Borba bikova

Na svom putu prema apsolutnoj ravnodušnosti, gdje se iskreno nadam stići jednog dana, jer sve češće zavidim onima koji su se odlučili reći dosta i povući se u neki miran kutak, ako takav danas uopće postoji, još ponekad javi mi se nešto poput bijesa.

Ne, nije to onaj mladenački bijes, tinejdžerski izljev hormona na mozak. Nije to niti onaj bijes koji te preplavi kad ti nešto taj dan ne ide, pa iskališ bijes na mišu, tipkovnici ili svemu što ti prvo padne na pamet. Kad ti dođe do čepa i kasnije ti bude i prilično žao, jer ispadneš sirovina i papak.

Nije to niti onaj potmuli unutarnji bijes koji prelazi u očaj, a koji se dugo godina razvija u čovjeku koji se svako malo mjeri s drugim ljudima samo da bi vazda bio nesretan, jer u tom mjerenju pameti nema i pobjede nema – i obično izađe na štogod zloćudno i gluho bilo.

To je onaj bijes koji ti kaže da si još uvijek živ i da ti je stalo, ali si umoran od traženja rješenja, jer više nemaš niti s kim niti protiv koga. Jer su ljudi kakvi jesu i vlasti su kakve jesu -  i tu je, kako lijepo kod nas kažu stariji, izgleda vječna pata karata.

Bjesomučna utrka iz ničeg u ništa

Bijes jer su ljudi kao vječno nešto nezadovoljni i rekao bi čovjek na prvu da im je stalo i da će učiniti nešto po pitanju nezadovoljstva, no onda te isti ti ljudi neugodno iznenade svojom listom prioriteta na kojoj je samo jedna zastava dovoljna da im pokrije oči, a samo jedna pjesma dovoljna da im pokrije uši – pa da gluhi i slijepi više ništa ne vide i ne čuju.

Ne, nije to niti bijes kojeg imaju baš takvi, ono kada im, kao biku crvenom krpom, zamašu nekim fingiranim događajem pred očima i oni zabijele od mržnje i zaborave na sve drugo s liste prioriteta i živo ih se jebe i za školstvo, koje je u ku**u, i zdravstvo, koje je još i dobro koliko je u ku**u, i zakonodavstvo i vladavinu prava, koji skupa jašu na tom istom ku**u i za to što im se pred očima rasprodaje, rastače, ruši i razvaljuje, a kad im dođe pred vrata bit će kasno.

Ovo je bijes koji dolazi tik pred ravnodušnost i odjednom učini da iz tebe izađu riječi poput – da se barem hoćete podušiti u vlastitom smeću ili da barem svi potrgate automobile u ovim rupetinama! To je bijes koji nema jasnu manifestaciju osim što na sve što ti kažu samo slegneš ramenima i čak više nemaš potrebe nekome dokazivati da si to već davno govorio. To je možda bijes na samog sebe što si ikada išta govorio ili pisao.

Ukazivanje slijepima i gluhima

Previše godina smo ovdje potrošili da bi nešto kao ukazali, popravili, dotjerali ili podigli na neki nivo. A onda vidiš opet, po tko zna koji put nabacano smeće po kontejnerima kako se preljeva na ulicu i crvrči na zvizdanu. Vidiš vrane kako kopaju po smeću i onda zorom, kao u kakvom hororu Alfreda Hitchcocka, naskaču na sugrađane slabije tjelesne građe.

Vidiš razvaljene korpe za otpatke, vidiš ružno zakrpljene rupe, što je evolucijski pomak u odnosu na rupetine koje zjape i čekaju baš tvoj ovjes da mu sjebu koncepciju. Vidiš bahatost krupnog kapitala i grad koji metastazira poput kancera, novogradnju koja nema veze s harmoničnim življenjem, koju ubadaju kao klinove u oko smislu za lijepo, sve do krvi.

Vidiš jebivjetre od lokalnih političara, uz čast izuzecima, koji stoje na braniku nacije, jer ih boli neka stvar za ono što bi trebali raditi, jer, opet je kriva ona lista prioriteta, nitko ih i ne tjera da rade u ovom cirkusu koji se zove važno je da smo naši. I oni samo to i rade – trude se pokazati da su naši. I samo to. A vas su uspjeli uvjeriti da je bitno čime se tko bavio prije 35 godina, jer tako ne vidite što se događa upravo sada!

Neka crkne kenjac!

U zemlji zastava i isforsiranih pitanja dokle će se, do koje granice općina i na kojim trgovima u razvoju ometenih gradića navijati na Svjetskom prvenstvu, u zemlji gdje životno bitno pitanje svih pitanja je tko navija i gdje i kome navija, smeće je već danas, mada raste u visine i širine, posve u drugom planu. Rast i razvoj je u drugom planu. Napredak prema bilo čemu je u drugom planu.  Zapravo, uvijek je, ali sada je to intenzivno. Ako treba propasti, učinimo to dok su oči prikovane na ekrane.

Patriotski ćemo se ispoljavati, rugati se jedni drugima, slaviti više nego je mjera, svoje pobjede čak i puno manje nego tuđi poraz – a nećemo primijetiti da smo zapravo svi zajedno gubitnici, kao što onaj spomenuti bik, kojem mašu crvenom krpom pred očima, sigurno neće završiti život slobodno šećući livadama i poljima, kao nagradom za minuli rad, nego vjerojatno na nečijem stolu, kao neko nutricionistički govno od kobasice, koja će uz puno sreće završiti u nečijim ustima, a s više mogućnosti da na kraju završi u smeću.

Da, to je onaj bijes koji bi vjerojatno minuo tek kada bi smeće došlo do Vidikovca i jarbola na Fortici i Milenijskog križa na Humu. I to bijes koji bi dobio neki finiji oblik rezigniranosti kada bi grad sa  obje strane skliznuo s previše izgrađenih obronaka i komplet završio u Neretvi ili propao sa svom novogradnjom, starogradnjom i međugradnjom u nikad do kraja zamuljena okna rudarskih jama, izgorio k'o svaka neodržavana drača i stablo na ćelopeku ili se otrovao vlastitim izlučevinama i opakim otpadom bačenim u škrape, jame i vrtače ponad naših glava i jastuka.

Nagle smrti i tiha izumiranja

Ali sumnjam da bi se opet dozvali pameti. K'o bikovi u areni papcima bi rovali zemlju i dalje, frktali jedni na druge i jamu pod sobom kopali. Iz inata. Ah, da, bijes zbog bijesa, možda je to najbolja definicija. I sad mu je pravo vrijeme. Sad se koti. Sad se prima. Sad mu je sezona.

I, majke mi, možda sam pomalo bijesan baš zbog toga što nikoga, u osnovi, i nije briga što je tako. Ima i drugih prioriteta. U zemlji u kojoj smo potrošili stvarnu vrijednost teških riječi, koristeći ih u svakoj prilici i trošeći ih pomalo u svakom verbalnom nadmetanju, nije nam ostala ni jedna dovoljno teška riječ kojom bi zazvonili na uzbunu na koju bi se učas digli k'o ofureni i došli svijesti k'o pijan kad ga gurnu u ledenu vodu.

Što ne čudi u zemlji u kojoj svijest još ni 1991. godinu, očito, nije baš apsolvirala. I u kojoj smeće iz 2026. doslovce djeluje kao pojava iz neke posve druge dimenzije, s kojom mi, zbilja, nemamo ništa.