Navijaštvo naše svagdanje
I tako. Iz dana u dan sve bestidnije, sve tužnije i sve ružnije, srećom još uvijek samo verbalno, što će reći dugim i otrovnim jezikom, kopaju se predizborni rovovi i zauzimaju pozicije za konačni juriš na mjesta u vlasti ove jeseni.
Naravno, uvijek će se ta namjera prikriti borbom za naš narod i našu stvar, a da bi se to bolje prikrilo – Bosna i Hercegovina će se opet pretvoriti u bojno polje, srećom još uvijek samo verbalno, makar bi neupućen čovjek rekao da su mnogi spremni već sutra opet ući u pravi rov i izvršiti pravi juriš na mrskog neprijatelja.
Rambo jedan, dva i tri
No, makar se posljednji rat stalno spominje kao da je bio jučer, neke stvari iz tog rata se olako prešućuju i zaobilaze – recimo, činjenica da ratnici koji su željeli sličiti Rambu uglavnom mokrili gaće čim bi prvi metak fijuknuo pored glave, a kad bi grunulo, bilo bi „bješte noge, posrat' će vas guzica“.
Tako da ne sumnjam da bi najveće današnje galamdžije preko društvenih mreža, sve te fazonirane frizurice, bradice i nabildane mišice pod uredno opeglanim zastavama i simbolima, da gluho bilo grune, čim prije slali tisuću pozdrava i selama iz dalekih gradova Europe.
Kao što i dalje najveći broj galamdžija i fajtera preko društvenih mreža i dolazi od tamo, sa sigurne udaljenosti teškim uvredama i stalnim osjećajem pravde, povazdan dalekometno granatiraju mrskog neprijatelja, sve ovjenčani simbolikom profilne slike na kojoj ljube idealističku sliku zavičaja.
Izgubila sve sam bitke, al' još volim srat'.
No, nije da ne nedostaje i ovdašnjih sudionika svakodnevnih prepirki, nadmudrivanja i pametovanja o standardnim predizbornim temama, i gotovo vječnim temama, koje se uglavnom tiču krvi i tla, kako kroz dalju, tako i bližu povijest.
Zapravo, do sad neviđena sprega politike, medija i redovnih konzumenata i politike i medija, prijeti da će ovdašnjim verbalnim okršajima postati pretijesno. Jer vrijeđanje je dotaknulo novo dno, a dugo je do jeseni i već postaje prevruće, makar nas je ova godina počastila prilično hladnim proljećem, što se meteorologije tiče.
Uglavnom, kako se dalo i pretpostaviti, nešto malo preostalih umjerenih glasova gotovo da je izblijedjelo, kao da ih je dosta pojelo ili usisalo u međuvremenu uzgojeno navijaštvo. Navijaštvo je naredni level navijanja, gdje više, recimo, nogomet i nije bitan. Navijaštvo je ono kad svi počinjemo sličiti nogometnim navijačima, a onda to i postanemo, i to toliko žestoko da nam nogomet više uopće ni ne treba.
Rezultat svega je da ne postoji suštinska razlika između pravih, da ne kažem profesionalnih navijača i ostatka navijaštva, osim što ovi prvi idu na gostovanja, pjevaju i navijaju - i kisnu i na domaćim utakmicama. Ovi prvi crtaju po zidovima, svi drugi šaraju po društvenim mrežama. Ovi prvi stoga smatraju ne samo da imaju punu podršku ovih drugih, nego da imaju puni mandat i blagoslov da se pitaju o svemu u društvu i izražavaju stav o svemu. Jer, podvlačim, ne postoji suštinska razlika, a za to što ne postoji nisu krivi navijači.
Navijačka lobotomija
Navijaštvo je stanje uma u kojem više nema mjesta razumu, dijalogu ili bilo kakvom pokušaju razumijevanja drugih i drugačijih. Navijaštvo je tvrdo povlačenje linija i tvrdo reagiranje na sve što ne razumiješ ili ne želiš razumjeti. Navijaštvo je beskompromisno štovanje simbola i simbolike, transformacija pojedinca u samo mali djelić kolektiva pod skutima heraldike. Navijaštvo je povratak plemenu, makar i da si deklarativno za građansko društvo.
Tu se ljubav prema onome što si izabrao kao definiciju svog identiteta brani „do koske“, ne uzimajući u obzir nikakve koontraargumente, pa niti onaj da bezuvjetnim, gotovo refleksnim služenjem kolektivu ubijaš svaki vid individualizma u sebi. Goniš kuda i svi - i to je jedini kurs!
Navijaštvo je zauzimanje jedne strane pod bilo koju cijenu i branjenje svega što oblikuje, čini i predstavlja tu stranu, baš svim raspoloživim sredstvima, od žestokog uvjeravanja u našu istinitost i pravednost, do još žešćeg vrijeđanja njihovog pokušaja da učine isto. Bez kritičkog promišljanja ili, gluho bilo, pokušaja da se stvari sagledaju iz druge perspektive.
Navijaštvo je filter kroz koji ne prolaze zrake s druge strane, a ako i prođu, izobličene su po našoj mjeri. Kroz taj filter gledaš vijesti s one strane, njihove intervjue, čitaš njihove eseje, tumačiš njihove „ononomo“ simbole, ismijavaš njihovu vjeru i rugaš se njihovim običajima. U osnovi, filter je tako moćan da ti je nekad dosta pročitati samo ime i prezime i sve ti je jasno o čemu se tu radi.
Navijaštvo, zabava za čitavu obitelj
Navijaštvom se danas bave apsolutno svi. I mnogi koji to ne priznaju. Političari su preuzeli u potpunosti jezik navijaštva, koji korespondira s navijačkim porukama u najtežim trenucima derbija. Malo je onih koji još drže neki nivo. Iako su izabrani da nas valjda vode prema boljitku, a boljitak u ovoj zemlji valjda vodi dogovorom svih aktera, oni su nas uveli u beskrajni niz navijaštva u svakoj pori života. I mi im sve više bespogovorno kličemo, jer su, što je zapravo jedini vječni argument, ipak naši!
Onda, kao vjerna pratnja, sveprisutni mediji, koji izniču u digitalnom svijetu poput bubuljica na licu tinejdžera, ne obazirući se ni na kakve kodekse novinarstva, oni navijaštvom uvijenim u sugestivno i jednostrano prenošenje informacija kanaliziraju vijesti direktno do konzumenata, budeći u njima još više navijaštva. I koji onda jedva čekaju da zaurlaju na one druge, sve psujući i prijeteći, sve vidjevši žbun, ako ne već trun, u tuđem oku, a balvan u svom nikad. Baš kako su ih mediji podučili.
Teško je biti fin. A i ne isplati se.
Navijaštvo je tako, pogonjeno sveprisutnošću društvenih mreža, preko kojih i mediji intenzivno komuniciraju, zarazilo i one koji su dugo mlatili pare kao svjetionici društvenih normi, svjetlonoše dijaloga i borbe protiv govora mržnje u ovoj zemlji. Dok su kapali strani novci, pričalo se jedno, a sad, kad je pipa presušila, trk za budžetskim novcima ide promjenom ploče.
U borbi za svaki klik, mnogi odabraše najlakši put do najvećeg broja istih, predavši se bez velike borbe navijaštvu. Neki pritrčaše političkim strankama, jer valja i dalje živjeti sa sličnim mjesečnim primanjima, što nas dovodi do onoga s početka priče – jedina istinska borba je borba za budžet i neku funkciju s koje se budžet financira.
A u to ime uvijek je dobrodošao onaj zadnji rat, kojeg, poput zombija, stalno zazivamo natrag i u općem navijaštvu ne vidimo dokle nas je to zapravo dovelo. Vratilo nas je glavom u devedeset drugu ili treću.
Kad sve postane jebeno normalno
Dovelo nas je do toga da ratne pjesme i ratne zastave nisu samo na onim sve češćim obilježavanjima obljetnica, tom vječnom gorivu uvijek jednih te istih politika, nego su i na stadionima, na društvenim mrežama, a sutra možda i pod vašim prozorom. Kad dođu pod prozor bit će kasno. Još imate vremena.
I u svemu ovome, lako je za pozere, kreatore digitalnog sadržaja kao podizače nacionalne svijesti, notorne skupljače lajkova i svakojake analitičare koji su vidjeli da nema 'leba od motike, a ni od tipkovnice ako nisi u navijaštvu i ne guslaš lijepim riječima za „našu stvar“.
A najlakše mi je bome za političare koji ne vade narod i rat iz usta. Svi oni će zajedno sutra na isturene položaje, ako već nisu tamo, hitro putem prema jugu ili zapadu, možda i sjeverno, ne preko starog, nego, dakako, novog prijelaza kod Gradiške, od svih njih imat ćemo pozdrave, selame i mahanje sa sigurne pozicije i još sigurnije distance. Lako mi je za njih, nego što ćete vi?
Čovjek nije 'tica
Koji sad mi? Vi iz onog vica s medom i papagajem, u kojem papagaj stalno zajebava stjuardesu, pa to čini i medo, a onda kad ih sa pet kilometara nadmorske visine krenu izbaciti iz aviona, papagaj pita medu – A je li, medo, imaš li ti krila?
I navijaštvo, braćo i sestre, ima dvije strane. Pa se vi prepoznajte u svemu ovome, dok krvavih očiju i u napadu bijesa sudjelujete u općem navijaštvu, dok psujete i proklinjete sugrađane i dok vrijeđate i osporavate svoje zemljake, jeste li papagaj ili medo? I je li, majku mu, ikako može drugačije?
