Kamo dalje, rođaci?

Priča mi prijatelj prekjučer, nešto mu ručak teško pao na stomak, pa pitao ženu da nije možda stavila previše papra, kolokvijalnog nam bibera? A ona, naravno, kao i svaka prava mostarska žena, pa i šire, mirno odgovorila kako nije nego, eto onako kao i obično, samo između dva prsta koliko stane. Pa je kao i čudi zašto je to uopće pitao.

To mi je uvijek bila jedna od jačih i urnebesnih ponavljajućih priča iz našeg kraja – kad je ručak preslan, domaćica bi na prigovore ukućana i gostiju samo staloženo rekla – ma nisam posolila nego između prstiju. I pritom nastupila s poker face izrazom lica. Kad bi ručak bio suprotno, znači neslan poput etera, domaćica bi rekla kako je grunula u šerpu, ni manje ni više, nego baš punu šaku soli. I pritom se zaklela životom, ako ne svojim onda majčinim, a ako bi bilo baš kritično, onda bi otišla i u više sfere bivanja.

Igor Štimac, neku noć kod Mire Vasilja u Kompasu na Televiziji Herceg-Bosne, nije imao poker face. Izgledao je kao iskren čovjek na kraju jedne faze svog profesionalnog angažmana. A koliko je u međuvremenu, u toj fazi presolio, tu se mišljenja razlikuju.

U trenutku pisanja ove kolumne još uvijek nije službeno poznato nastavlja li HŠK Zrinjski bez njega ili s njim, ali čitav intervju nekako je odavao, što atmosferom, što izborom riječi i ama baš svakim neverbalnim detaljem, kako Igor Štimac već zna ili jako osjeća da se rastanak neumitno približio. Ili barem neugodni razgovori u kojima nema puno opcija, nego eventualno samo jedna.

Činilo se, ako ste gledali, kako je ostalo samo pitanje tko će se odvažiti reći kako stvari stoje, pitanje službene objave i njezinog literarnog uobličavanja, pa da i javnost to konačno dozna.

Princ na ničijoj, a svačijoj zemlji

Naravno, u nogometu, i kao sportu i kao biznisu, preokreti u zadnjim sekundama su itekako mogući. Na kraju krajeva, nema Zrinjski jednog šefa, pa da se samo njegova sluša.

Ima se tu štošta pričati između onih koji se u klubu pitaju, ravnati međusobno drugačije karaktere i planove, pa i prelamati stvari preko koljena, tako da uvijek ostaje mogućnost i drugačijeg raspleta, sa zvukom sirene, da se košarkaški izrazim.

No, dojam je, a nije ga Štimac uspio vješto skriti u programu Televizije Herceg – Bosne, a pitanje je koliko se i trudio, kako je "vrime". Vidjet ćemo i od čega konkretno.

Dakako, da bi se to dogodilo, prvo treba postojati osnovni preduvjet, da je Uprava pronašla adekvatnu zamjenu, nekoga tko će donijeti novu razinu igre i dati konkretan znak da je on baš taj koji će ostvariti najveći od svih ciljeva - osvajanje desetog naslova prvaka Bosne i Hercegovine. Tjednima se kao taj spominje Simon Rožman.

Štimac nije uspio obraniti naslov, onaj deveti od prošle godine, nazovimo ga Makinim naslovom, po nadimku prethodnog trenera. No, Igor je zato osvojio dva „utješna“ naslova u sezoni u kojoj su nekako i vrapci na grani znali da bi i Bayern ovdje teško uzeo naslov u sezoni proslave stote obljetnice FK Borac, i mnogi će, s pravom reći onu staru – Đavlu malo!

Pogotovo će to reći oni kojima je posve dovoljno to što je u minuloj sezoni Zrinjski sa Štimcem i Totom na čelu stručnog stožera čak četiri puta svladao Velež, nijednom ne izgubivši, uzevši mu Kup na vlastitom stadionu, pred njegovim navijačima i u gotovo ratnim uvjetima, te ga još na kraju sezone dokrajčivši sa 3:0, za slatku „točku na i“ jedne duge sezone.

Statistika je kao bikini…

Zbilja im je teško proturječiti, jer na papiru službene statistike Zrinjskog za ovu sezonu stoji podvučeno kako je, osim Kupa i Superkupa BiH , Igor Štimac ušao u povijest kao trener s kojim je HŠK Zrinjski konačno ostvario san snova – prvi put prezimio u Europi.

I ne samo što je prezimio, nego se na proljeće muški odupro budućem pobjedniku natjecanja UEFA Conference League, londonskom Crystal Palaceu – i usput podignuo imidž kluba u Europi, ne samo tim nastupom, nego i činjenicom da je Englezima Štimac davao izjave na odličnom engleskom jeziku, što ovdje rijetko ili nikako vidimo i od članova Predsjedništva BiH, makar i duboko u četvrtom mandatu.

Sve u svemu, ta vrsta statistike posve ide u korist bivšeg izbornika reprezentacije Hrvatske, koji je tehnički učinio sve osim obranio naslov. Ali, u klubu poput Zrinjskog, znamo otprije, to se zna i ne oprostiti.

Foto: Bljesak.info / HŠK Zrinjski ponovno osvojio Superkup BiH

Pogotovo jer nije bilo malo onih koji su gledali neku posve drugu statistiku i insistirali kako je ta statistika jedina prava, i govori kako Igor Štimac u Zrinjskom nije napravio kvalitativni iskorak i kako se ekipa predugo skrivala iza poznate krilatice - mentaliteta pobjednika. Usput igrala mučno, nenadahnuto i bez pravog prepoznatljivog pečata.

Njima u prilog ide najveći broj prosutih domaćih bodova u novijoj povijesti, loše igre protiv klubova koje bi Zrinjski trebao jesti za doručak, općenito jalova i neefikasna igra sa čestim izmjenama prve postave i nasumice biranim početnim sastavom. I to su samo su neki od prigovora koje furiozna završnica protiv Veleža nije mogla anulirati.

Nisu niti rijetki oni koji su govorili kako ih od igre Zrinjskog bole oči i kako je dojam kako utakmica od 90 minuta po pitanju mostarskog kluba daje dojam kako agonija traje barem 45 minuta dulje. Nisu u obzir uzimali što Štimac nije bio tu kad se većina igrača birala, da su nosivi stupovi kluba bili ili ozlijeđeni ili u procesu duge rehabilitacije i da je igra Zrinjskog dobivala smisao tek kad se vratio Nemanja Bilbija, kojem, opet, i po tko zna koji put ide najveći kredit za sve trijumfe protiv gradskog rivala na kraju sezone.

Dugoročan projekt kratkog daha?

Nisu bile rijetke ni uobičajene čaršijske priče kako Igor Štimac ipak ne leži nekim članovima uprave i kako jedva čekaju da mu nasapunjaju dasku i da ga se riješe, jer je u disonantnom tonu s ljudima koji vode klub. Iako takvih priča uvijek ima i uvijek ih je bilo po pitanju svakog trenera, tako je, uostalom, i u svakom klubu na ovom svijetu, one su se baš intenzivirale u posljednjih mjesec dana.

Kako zbilja ne znam na koji način razmišljaju čelni ljudi Zrinjskog i kako ne znam zapravo koji su uopće bili ciljevi kluba protekle sezone, jer klub je često zakopčan do grla po pitanju komunikacije s javnošću, a pogotovo javne objave ciljeva, mogu samo pogađati je li ih Štimac razočarao dovoljno da ga više nipošto ne žele i u čemu ih to nije uspio uvjeriti da se nastavi s njim na klupi?

Iako je u izjavama napominjao kako je on tu kao dio dugoročnog projekta koji će podignuti Zrinjski za nivo ili dva više, što se doimalo baš kao neki strateški plan razvoja, zapravo se ne sjećam da ga je itko iz vodstva kluba pratio konkretno iznesenim planovima koji bi to potvrdili.

Je li ih usput razočarao kao sportski djelatnik, trener, menadžer ili kao čovjek, što bi se u ona socijalistička vremena reklo, kao drug i komunista, trenutno možemo samo nagađati. Je li im išao uz dlaku, radio po svome, mimo dogovora, ne znamo. Vjerojatno nećemo nikada ni saznati. A razočarenja sigurno ima, jer ako on njih optužuje javno na televiziiji za neiskrenost, onda vjerojatno i s druge strane postoji neko nezadovoljstvo i nije se ime drugog trenera bez neke pojavilo u javnosti i prije nego se sezona završila.

Ili vidljivost ili viđenost

No, hajde da se vratimo na početak. Ako će se stariji među vama ili oni koji dulje pamte, sjetiti moje kolumne od ljetos, kada je Štimac došao umjesto Marija Make Ivankovića, tada sam pokušao definirati njegov dolazak s ambicijama Zrinjskog da konačno postane vidljiv u širem kontekstu, jer je klubu u Bosni i Hercegovini postalo malo tijesno, zbog svega što Zrinjski u osnovi jest i koliko ljudi se s njim zapravo ovdje identificira.

Uostalom, evo vam link na kolumnu. Isto to što sam u toj kolumni napisao tada, ovih dana tvrdi i Igor Štimac, kazavši u par navrata kako je upravo doveden da bi Zrinjski kao klub i kao brend postao vidljiviji, prije svega u Hrvatskoj, gdje se o Zrinjskom pisalo malo ili nikako, na marginama sportskih vijesti, a onda i, da se okoristim popularnim izrazom, u svekolikom hrvatskom puku diljem dijaspore. Tamo gdje se Zrinjski može prodati kao komplet identitetska priča, skupa sa, zašto ne, Dalićevom vizijom nogometne obitelji i dresovima koje možete nositi svuda gdje su i Hrvati.

Što se tiče tog zadatka, ako ga je Uprava postavila pred Štimca, on ga je i izvršio – nije bilo tog medija u Republici Hrvatskoj koji nije pratio što radi hrvatski trener u Bosni i Hercegovini i što, posredno čini HŠK Zrinjski. Prvo su pratili sve zbog Štimca samog, osebujne i medijima uvijek privlačne osobe, kako zbog svega što se zbivalo u prošlosti, tako i zbog činjenice da njegov britki jezik često ošine poput mača kad mu se najmanje nadaš, što mediji obožavaju.

Povratak opisanog

Štico, kako mu glasi jedan od nadimaka, vratio se tako na prilično velika vrata sa dugogodišnjeg medijskog izbivanja, ipak je Indija bila previše daleko, a usput se iza njegovih ramena pojavljivao i HŠK Zrinjski, koji je čak na mnogim internetskim sportskim portalima iz RH svrstavan među "hrvatske nogometne predstavnike u Europi", čime su se mnogi, da se ne lažemo, zadovoljno oblizivali, kao da je dosanjan jedan posve nemoguć san, dok je drugima ovdje izazivalo bijes i jezu jer je podsjećalo na vremena kad granice između Hrvata faktičko nije bilo. I ta dva međusobno nespojiva emocionalna odnosa prema Štimcu nastavit će se do danas.

Jer, onda je Igor Štimac, kakav već jest, potpuno ušao u ulogu i sve vam je, manje ili više, nakon toga poznato. Postao je meštar ceremonije, sam svoj redatelj, scenarist i glavni glumac. Izjave su bile sve manje vezane uz sport, a sve više društvene, geostrateške i političke naravi. Umjesto običnih fraza o igri i dojmovima nakon utakmice često je nudio fajt i prkos.

Mediji i u Bosni i Hercegovini su učas u Štimcu dobili „zlatnu koku“, pratile su se i javno prenosile njegove objave na privatnom Facebook profilu, vagala se svaka riječ (neke su odmah bile dovoljno teške da ih nije trebalo uopće vagati), a kasnije će i sam Štimac potpuno izići iz domena privatnog i bez problema u mikrofon i kameru govoriti rečenice i teze kojih se niti ovdašnji hrvatski političari s najmanje kalkulacija ne bi tako lako uhvatili.

Drugim riječima, Igor Štimac je sve manje bio nogometni trener sa određenim političkim znanjem i jasno definiranim stavovima o velikim temama, a sve više političar koji kad god nešto kaže odmah podiže prašinu, otvara tabu teme, otvoreno i bez rukavica govori i, ako pritom treba, vrijeđa i ponižava, a sve manje čovjek koji je tu da se bavi nogometom i sportskom vidljivošću Zrinjskog.

Drumom što izlazi na most

Dakako, vidljivost Zrinjskog se usput možda i dodatno povećala, ali nisam siguran da je uvijek pogođen na početku željeni kontekst. A opet, možda je vidljivost dobila jedan novi oblik, jer nije da su svakoga Štimčeve izjave sablažnjavale u negativnom smislu. Što nam opet govori i o podijeljenosti mišljenja i koncepata u državi. Dakako da je uspio mobilizirati protiv sebe gomilu političara iz drugih nacionalnih korpusa željnih reklame i gomilu medija željnih klikova, gotovo da je pritom uživao u hajci, koja mu je samo jačala ego.

Iako on nije osnovni uzrok, jer tenzije i medijska prepucavanja u Bosni i Hercegovini podigli su se na užasan nivo i puno prije njegovog dolaska, Igor Štimac je ukrao svjetla pozornice i, kako su prolazili dani, od željenog superstara na klupi šampionskog kluba postao i balast s kojim se u klubu nisu uvijek spremni nositi. Ili, jednostavno, ne žele. Ili su se nosili dok se moglo. Ili dok je tako trebalo. Sumnjam da ćemo ikad i doznati pravi razlog, ostat će nam samo slutiti.

Rekoh, dok ovo pišem još ne znam sudbinu Igora Štimca u Zrinjskom. Nitko još ne zna službeno. Možda ipak ovih dana padne neki razgovor, konstruktivan i s naglaskom da ubuduće bude više sporta, a manje politike, makar je to na ovom terenu i s ovakvom ovosezonskom pripremom prilično nemoguće. A možda se odluka odavno zna, ali se svi igraju skrivača?

A možda je Igor ipak presolio i umjesto da kaže kako je to bilo uobičajenih između dva prsta, on je, nakon primjedbi ukućana, dodao na sve još punu šaku i učinio stvar posve nejestivom i potpuno u neskladu s očekivanjima?

Bejbi pliz, nastavljamo li niz?

Samo je jedno sigurno. Ako Štimac ode, ako već nije, ne samo da će svi mediji, čak i oni koji će ispočetka trijumfalno slaviti, tiho zaplakati za omiljenim nabijačem komentara i čitanosti, nego tko god da ga zamijeni na klupi Zrinjskog imat će jedan veliki problem - bit će opet samo običan trener.

A to vam je otprilike kao da, nakon nekog glasnog rock benda sa ogromnom dozom pirotehnike, golemim razglasom i gomilom video zidova, pred ogromnim auditorijem nastupi neki lik s akustičnom gitarom. To vam je kao da nakon gromoglasnih rifova odjednom krenete slušati izbor iz poezije mladih autora.

Da bi bio melem za uši i privukao pažnju i pljesak publike, pa i zadržao vidljivost o kojoj toliko govorimo, morat će taj trener bome donijeti pjesme kakve se odmah pamte, veliki pomak u igri i rezultate kakve i najrazmaženiji navijači rijetko zahtijevaju.

I opet je pitanje, čak i ako rezultat bude besprijekoran, koliko će biti zanimljiv medijima koji su, podbodeni njegovim nastupima, baš vjerno pratili svaki korak Igora Štimca, bio on nogometni ili ne.

Što nas vraća na ključno pitanje – kakav je zbilja bio plan sa Igorom Štimcem i gdje smo na kraju svega s njim dospjeli? Jednako kao što je pitanje za cijelu Bosnu i Hercegovinu, ako je problem bio u Igoru Štimcu, je li to znači da nam sad slijedi period mira, ljubavi i razumijevanja, s fokusom samo na loptu?