Braći kod Stoca ubili prvog konja, iz hercegovačkog inata nastala ergela rijetkih bosanskih brdskih konja
U Boljunima kod Stoca trojica braće danas čuvaju nešto što je Bosna i Hercegovina gotovo izgubila. Boško, Domagoj i Tomislav Šutalo na obiteljskoj zemlji uzgajaju bosanskog brdskog konja, jedinu autohtonu pasminu konja u BiH, od koje je, prema njihovim procjenama, ostalo tek nešto više od 200 grla.
Dječačka znatiželja i uspomene na djedovo krdo s vremenom su prerasle u Ergelu Šutalo, prvi uzgojni centar bosanskog brdskog konja u ovom dijelu Hercegovine i mjesto na kojem se pokušava sačuvati pasmina čiji je opstanak prije samo nekoliko godina bio ozbiljno ugrožen.
Djedovim stopama
Boško se dobro sjeća vremena nakon rata. Desetak godina nakon rata ponovno su nailazili na djedovo krdo konja. Konje su mogli promatrati samo izdaleka, ali im nisu mogli lako prići.
"Djedova ljubav prema tim konjima nekako nam se utkala gene. Tu ljubav odlučio sam nastaviti sa svojom braćom. Već nakon 2000. godine nailazili smo na to djedovo krdo, promatrali ih, ali im nismo mogli prići. Znate kako idu dječačka radoznalost i želje. Još kao dijete znao sam da ćemo moja braća, otac, obitelj i ja jednog dana krenuti djedovim stopama", govori Boško Šutalo i dodaje kako ta odluka nije donesena preko noći.
Ergelu su osnovali 2022. godine. Počeli su s jednim konjem, a potom su nabavili još četiri. Četiri godine poslije ergela broji 25 bosanskih brdskih konja, uz još nekoliko grla za koja tek treba potvrditi pripadnost pasmini odgovarajućim DNK analizama.
U BiH je tek 200 grla ove pasmine
Šutalima broj konja sam po sebi nije najvažniji. Kod pasmine koja ima tako malu populaciju svaka odluka u uzgoju može ostaviti posljedice desetljećima.
Bosanski brdski konj jedina je autohtona pasmina konja Bosne i Hercegovine. Nekada ih je bilo neusporedivo više, no mehanizacija, rat i nestanak tradicionalnog načina života drastično su smanjili populaciju. Raniji podaci govorili su o približno 250 do 300 grla u Bosni i Hercegovini, dok Boško danas procjenjuje da ih je nešto više od 200.
"Dosta ljudi nam se javlja jer bi željeli uzgajati ove konje. Nažalost, u ovoj fazi im ne možemo pomoći. Ne zbog toga što ne želimo. Najradije bismo pomogli svima, čak bismo i svoje konje poklanjali samo da se pasmina širi. Problem je što ih je jednostavno premalo", objašnjava Boško.
Nosi teret težak gotovo polovicu njegove težine
Da bi se razumjelo zašto je ovoj obitelji toliko stalo do bosanskog brdskog konja, treba se vratiti u vrijeme kada u hercegovačkom selu nije bilo dovoljno upaliti motor i krenuti. Tada je motor imao četiri noge.
"Ovi konji su prije dolaska strojeva osiguravali egzistenciju obiteljima. Mnoge obitelji živjele su od duhana, prodaje drva i poljoprivrede. Konj je bio kao današnji traktor. Preko brda je nosio drva, terete i proizvode od kojih su ljudi živjeli", kaže Boško.
-webp-wm.webp)
Bosanski brdski konj nije velik. Upravo suprotno, riječ je o relativno malenom, zbijenom i izrazito izdržljivom konju, stoljećima prilagođenom brdskim predjelima i teškim uvjetima.
"Konj koji ima oko 350 kilograma nosio je teret i do 150 kilograma, gotovo polovicu vlastite težine. To za njega nije bio nikakav problem. Jako su otporni na bolesti, snažni su i vrlo skromni kada je riječ o prehrani. Upravo ih to čini posebnima u odnosu na mnoge druge pasmine", govori.
Od planinskih puteva do Ćirine pruge
Domagoj Šutalo obiteljsku priču vraća još jednu generaciju unatrag. Nekada su se ljudi iz ovih krajeva tijekom ljetnih suša sa stokom povlačili prema planini, gdje su tražili ispašu i bolje uvjete. Tako je činio i njihov pradjed, koji je s konjima odlazio u planinu i vraćao se u Boljune.
"Kada se radila Ćirina pruga, s konjima je nosio vodu radnicima koji su gradili prugu", priča Domagoj.
Konj je tako u obiteljskoj povijesti Šutala ostao vezan uz rad, zemlju i povratak kući.
I sama su braća dio života provela izvan Bosne i Hercegovine, no nakon nekoliko godina odlučila su se vratiti na svoju djedovinu. Taj povratak trebao je označiti novi početak, ali će ubrzo postati i jedan od najbolnijih dijelova njihove priče.
Bilo je tu i malo hercegovačkog inata
Boško o tome danas govori mirno, ali događaj koji je obilježio njihove početke ne zaboravlja.
Dok ih nije bilo, kaže, nisu pravili problem oko toga što su drugi koristili njihove parcele. Zbog susjedskih odnosa takvim stvarima nisu pridavali veliku pozornost. Povratak, tvrdi Boško, nekima nije odgovarao.
-webp-wm.webp)
"Kad smo se nakon dugo godina vratili na svoju zemlju i kada smo brat i ja nabavili prvog konja, pojedinci koje ovom prilikom ne bih imenovao ubili su ga. Zašto? Zato što ih je peklo što se vraćamo na svoju djedovinu", tvrdi Boško.
Za braću Šutalo je upravo taj događaj postao prekretnica.
"Nas je teško zastrašiti. Nama je to bila samo dodatna motivacija. Rekao bih da je baš ono što danas gledate posljedica toga što se dogodilo našem prvom konju", kaže.
Hercegovački inat, reklo bi se, učinio je svoje.
Od kamenog grada do Hutova blata
Obitelj Šutalo ne želi napraviti samo mjesto na kojem će se konji uzgajati iza ograde. Njihov je plan mnogo širi.
Boljuni su mjesto čije se prirodno i povijesno bogatstvo često neopravdano zanemaruje. Ondje se nalazi nekropola stećaka uvrštena na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, zajedno s drugim nekropolama iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije.
Nedaleko su Hutovo blato, Krupa, Svitavsko i Deransko jezero, voda usred hercegovačkog krša, stari željeznički pravac, tuneli, usjeci i vidikovci.
Stare staze ponovno će oživjeti
Domagoj smatra da upravo u povezivanju svega toga leži prilika za Boljune i šire područje.
"Želimo oživjeti ovu prirodu jer mnogi ljudi uopće nisu svjesni kakve ljepote i bogatstvo ovdje imamo. Tu su Hutovo blato, Krupa, Bregava, Svitavsko jezero, Ćirina pruga za koju su mnogi odavno zaboravili da postoji, tuneli, usjeci u planinama i vidikovci prema jezerima. Sve to zajedno čini jednu čaroliju i mi smo to htjeli upotpuniti terenskim jahanjem", govori Domagoj.
Ideja je jednostavna: sjesti na konja i kraj upoznati sporije.
Ne iz automobila. Ne kroz nekoliko fotografija napravljenih uz cestu. Nego stazama kojima se nekada išlo svakodnevno.
-webp-wm.webp)
Projekt terenskog jahanja još nije službeno zaživio. Boško priznaje da je razlog pomalo i obiteljski.
"Pri kraju smo. Ali htjeli smo sve ukomponirati kako treba. Moj brat i ja često kažemo da nam je to što smo perfekcionisti istodobno i prednost i hendikep. Dok svaki detalj ne složimo onako kako mislimo da treba biti, ne želimo nešto pustiti u funkciju. Ali očekujemo da bi terensko jahanje uskoro trebalo krenuti", kaže.
Priču o kraju šire i izvan ergele
Dok se projekt s konjima usavršava, braća Šutalo su već su otvorili drugi način upoznavanja terena , a to su vožnje quadovima.
"Quadovima ljudima želimo dočarati koliko je ova priroda bogata i što se sve ovdje nalazi. Imamo i oko 35 hektara imanja na području Parka prirode Hutovo blato koje želimo oživjeti i pokazati ljudima ono u čemu mi sami uživamo", kaže Domagoj.
U tome možda leži i najveća razlika između običnog turističkog projekta i onoga što braća pokušavaju napraviti. Oni ne pokušavaju stvoriti atrakciju ondje gdje je nema, nego sačuvati i približiti ljudima ono što ovdje već postoji.
"Bitno da se budi želja i volja"
Materijala za priču im ne nedostaje jer su tu konji, stećci, jezera, rijeke, stari tuneli i napuštena Ćirina pruga. Problem je što veliki broj ljudi za njih ili ne zna ili ih godinama promatra kao nešto što jednostavno postoji u pozadini.
"Ovaj kraj je pomalo zapostavljen i pokušavamo ga podignuti na višu razinu. Nadam se da će i drugi nastaviti istim putem. Konjima, quadovima ili nečim trećim, nije toliko važno. Bitno je da se budi želja i volja", kaže Domagoj.
-webp-wm.webp)
Možda je upravo to najbolji opis onoga što se posljednjih godina događa u Boljunima.
Nekada je konj iz ovoga kraja odlazio u planinu noseći ono od čega će obitelj živjeti. Nosio je vodu ljudima koji su probijali prugu kroz hercegovački kamen. Poslije su došli strojevi, ljudi su otišli, pruga je utihnula, a i konja je ostajalo sve manje.
Generacijama poslije, konji bi u Boljune ponovno mogli dovesti ljude, ovaj put ne kao radne životinje, nego kao dio turističke priče kojom braća Šutalo žele pokazati ljepotu i potencijal svoga kraja.
-copy-webp.webp)
