Završen je još jedan edukacijski ciklus za mlade trenere BiH u sklopu RINGO programa Živi Život, te predsjednica američkog RDDC-a, Rebecca Davis odlazi iz Mostara. Slijedi njezin doživljaj ovogodišnje posjete, kao nastavak na blog kolumne o Mostaru koje je pisala za vrijeme prvog dolaska, kada je u Mostaru živjela tri mjeseca radeći s RINGO trenerima.
Povratak u Mostar
Prošlo je točno sedam mjeseci od kada sam napustila Mostar i BiH nakon pokretanja našeg dugoročnog programa za djecu. Sada sam ponovno ovdje kako bih vidjela što se događalo dok mene nije bilo, te što budućnost nosi za mene, ovu djecu i naš program.
Moja neprofitna organizacija sa sjedištem u Americi, Rebecca Davis Dance Company (RDDC), počela je s radom u Mostaru kada smo postal partneri s lokalnom organizacijom RINGO Mostar. Mene su impresionirale vještine predsjednice RINGA, Tanje Raič Tarčuki pa je ona postala Direktorica za RDDC BiH. Zajedno smo izgradile stalan plesni program za djecu iz Dječjeg Doma Mostar (Egipatsko selo) i Dječjih sela SOS International. Ove dnevne plesne radionice se fokusiraju na razvijanje socijalnih vještina (suradnja, timski rad, poboljšanje kapaciteta pamćenja) kod ove djece dok im pokušavamo podići samopouzdanje i vjeru u sebe. Radionice vodi mladi tim koji je istrenirao RDDC/RINGO.
S obzirom na rast programa od kada sam otišla, bila sam uzbuđena povratkom u Mostar. Ovoga puta su me iznenadile tri stvari: želja za učenjem, ritam života i novi McDonald´s!
Želja za učenjem. Prvi dan mog povratka u Dječji dom Mostar protekao je u zagrljajima dok sam pozdravljala djecu s kojima sam radila u Rujnu 2011. Od tada, Sanja Elezović, Lejla Marić i Matea Jevrić su učile djecu u sklopu RDDC/RINGO programa.
Ipak, nakon par minuta susreta, sva djeca su počela zahtjevati jednu stvar: “želimo naučiti nove plesne korake”. Nisu se željeli hvalisati s onime što su upamtili do sada, čavrljati o životu ili se igrati, oni su željeli učiti. Čekali su moj povratak – ne zato što su bili uzbuđeni ponovno vidjeti staru prijateljicu ili učiteljicu – nego zato što su znali da moj dolazak znači pristup novim informacijama za njih. To me je jako razveselilo jer su novi plesni koraci definitivno nešto što im mogu dati.
Posebno me dojmila promjena koju sam vidjela u jednoj od naše djece u Dječjem domu Mostar, koju sam učila od samog početka programa. Naime, ona je bila težak učenik jer je inzistirala da ju gledaš u svakom trenutku treninga, a ukoliko nisi gledao nju, ona bi frustirana odustala od treninga. Kada sam radila s njom ove godine, vidjeo se napredak u njezinu ponašanju. Sada rijetko progovori tijekom treninga, umjesto toga ona stoji u prvom redu i tiho slijedi svaki pokret s preciznošću. U stvari, ova djevojčica je postala “ekspert” naših treninga jer može demonstrirati i reći ime skoro svakog plesnog pokreta koji smo ih učili. Bilo mi je očito jasno koliko je ovaj program poboljšao njezino socijalno ponašanje i dispoziciju nakon sedam mjeseci rada. Upravo ovo je cilj RDDC/RINGO programa u Mostaru. Ova djevojčica kao i druga djeca iz Doma su spremni za usvajanje još više znanja kroz ples te usput poboljšavati svoje živote.
Ritam života. Živjela sam u Mostaru i u Brčkom već prije, tako da mi BiH način života nije stran. Ipak, ovoga puta sam stigla izravno iz Gvineje, Zapadna Afrika. Šala o zapadnoafričkom životu je smiješna jer ima istine u njoj: “Zašto sjediš ovdje ispod tog stabla i ne radiš?” “Zato što su sva ostala mjesta ispod stabala zauzeta”. Ova istinita šala prikazuje kako je spor ritam života u djelovima Afrike. Tu žive mnogi jako vrijedni i revni ljudi – kao ovi koji rade u RDDC programima – ali masovna nezaposlenost počinje uzrokovati loša ponašanja.
Stoga, stigla sam u Mostar spremna na akciju i radne dane pune multitaskinga dok završavam mnoge poslove i raspravljam o strategijskim planovima za naš rad ovdje. Umjesto toga, iznenadila me je tek malena razlika u ritmu života ovdje. Ovdje ljudi ubijaju vrijeme u kafićima razgovarajući ili tračajući. Također i ovdje je očit problem nezaposlenosti, posebno za visoko educirane ljude koji žele graditi karijeru. Mnogi od njih stagniraju pokušavajući pronaći način da iskoriste znanja i vještine koje su stekli tijekom života i školovanja
Mostar nije New York, upravo stoga ga, pretpostavljam, ljudi vole. Ipak, zadovoljstvo postizanja uspjeha za kratak vremenski period nije svojstvo ovih prvih – ni u dobru ni u zlu.
McDonald´s. Prije sedam mjeseci, ne bih očekivala vidjeti McDonald´s u Mostaru. Vidjela sam da su popularni u Sarajevu, ali nije mi ni palo na um da će Zlatni luk obilježiti i Mostar. Što reći na to? Globalizacija ide bez zaustavljanja. Za mene osobno i za posao koji radim, uvijek mi je drago vidjeti miksanje kultura na bilo kojem nivou – pa i na nivou fast-fooda. Smisao miksanja kultura jeste otvaranje uma pojedinca, ne da bi se on asimilirao s nekim drugim ili da bi pomislio da je druga kultura u pravu ili krivu. Osobno sam više naučila o sebi i o tome što znači biti Kanađanka-Amerikanka dok sam radila u Rusiji, Balkanu i Africi nego što sam ikada tijekom života u Sjevernoj Americi.
Prisutnost programa kao što je RDDC, fast-food poput McDonald´sa ili crtani film o Obami tjera nas na razmišljanje o tome što znači biti ovdje – gdje god to bilo.
Stoga poželimo produbiti naše znanje o drugima samo kako bismo time naučili više o nama samima.
Pitam se koja iznenađenja ću još pronaći sljedeći puta kada iziđem iz aviona?
