Pomisao na Černobil kao potencijalnu poželjnu turističku destinaciju zvuči pomalo suludo obzirom na količinu radijacije i manjkavost zabavnog sadržaja koji je često glavni povod odlaska na put. Ipak, u posljednje vrijeme sve se više ljudi odlučuje na put do Ukrajine, konkretno, do sumornog područja Černobila.
Razne turističke agencije vide i ovo područje kao odredište koje im donosi zaradu pa tako nude jednodnevne posjete praznim i uznemirujuće tihim područjima pogođenim nuklearnom katastrofom.
Mali podsjetnik o tom nesretnom zbivanju-26.04.1986. došlo je do eksplozije jednog od reaktora černobilske nuklearne elektrane što je uzrokovalo ispuštanje radioaktivne prašine otprilike devet puta više nego eksplozijom atomske bombe. Čitava sela u blizini su evakuirana i sve je ostalo pusto.
Ipak i u toj pustoši očito ima temelja za turizam pa tako agencije nude obilazak okolnih sela koja se nalaze pod debelim slojem prašine i u kojima se ne preporuča odvajati od grupe, posebice ne ulaziti u kuće u kojima je radijacija viša nego vani, a uzimanje „suvenira“ bilo bi kobno. U jednom od takvih turističkih obilazaka je i razgledanje „reaktora ubojice“ i Grada duhova, kako većina ljudi danas zove Pripyat.
Grad je nekada brojao četrdesetak tisuća stanovnika, a danas-niti jednoga. Ironija je da je u njemu postojala ulica nazvana po ocu sovjetske atomske bombe, a cijeli grad uništen je zbog radioaktivnih čestica. Moguće je također stajanje kod Crvene šume koja je postala takvom od radijacije i u kojoj se biljni i životinjski život ipak nekako vratio u normalu, iako još postoje tvrdnje o mutantima, no one nikad nisu potvrđene.
Vrlo zanimljiv je i posjet selu Opachychi i razgovor s ljudima koji su se vratili svojim domovima najčešće zbog siromaštva koje im nije dalo živjeti gdje drugdje ili iz inata toj nesreći kojoj ne daju da im upravlja životom. Makar umrli od radijacije, umrijet će u svojim domovima.
Na kraju se odlazi do kontrolne točke Dytyakty gdje se Geigerovim brojačima mjeri razina radijacije. Tijekom cijelog „izleta“ svi imaju Geigerove brojače prema kojima se nakon četiri sata, ako pokažu zeleno svjetlo, nastavlja obilazak.
Vjerujemo da će ove ponude biti primamljive ljubiteljima ekstremnog turizma, onima koji vole misliti da žive na rubu, isto tako i znanstvenicima i novinarima. Putovanje je zanimljivo i edukativno, a otvara vrata ostataka života, tog odavno netaknutog i napuštenog prostora, nikad pokrenutog ringišpila, potrganih igračaka i nepročitanih novina.
Prema nekim znanstvenicima potrebno je otprilike 300 godina da se radioaktivne čestice razgrade i da se omogući normalan život na ovom prostoru, naravno ako se u međuvremenu ne raspukne već pomalo dotrajali sarkofag oko „reaktora ubojice“ pa ponovi nesreću i produži tih 300 godina prebučne samoće.
